Fala ti sine, što si doša’

Piše: Darko Prelević

Kod đeda i babe sam proveo prvih pet godina života, jer je majka morala da radi. To su bili majčini roditelji.

Đed po ocu, Bogić, je rođen u Podgorici. Bio je zanatlija, angažovan u radničkom sindikatu. Umro je prije Drugog svjetskog rata, sa nepunih četrdeset godina. Nažalost, ne znam o njemu onoliko koliko bih želio.

Nemam neko živo sjećanje ni na Milicu, babu sa očeve strane, iako sam imao šest godina kad je umrla. Premalo vremena smo proveli zajedno.

Otac je predavao u Mašinskoj školi, koja je bila na pedesetak metara od kuće njegovog tasta a mog đeda, pa me je gledao svaki dan. I majka je tokom radne nedjelje dolazila često, kad god je mogla.

Vladeta Jerotić je tvrdio da dijete mlađe od dvije i po ili tri godine može da se sjeti isključivo prijatnih događaja. Po toj analogiji, ja bih trebalo da se sjećam svakog dana od svog šestog mjeseca života. Prva asocijacija na taj period su mi sreća i bezbrižnost.

Đed Dušan je bio kamenorezac, klesao je kamen u dvorištu, ja se igrao pored njega i „nadgledao“ radove. Umro je prije skoro 40 godina. Bio je najprostodušnija osoba koju sam u životu sreo. Njegov život je roman.

Otac i stric su mu dobar period života proveli u Carigradu. Vratili su se u Podgoricu početkom dvadesetog vijeka, poprilično bogati. Kupili su u strogom centru nekoliko kuća. Teško se živjelo, pa je bilo mnogo kandidata u familiji i među prijateljima za pomoć i pozajmicu.

Naišao je Prvi svjetski rat. Trogodišnje ropstvo i nezapamćeno stradanje, austrougarski teror, gladovanje, maltretiranje i umiranje su žestoko prorijedili stanovništvo.

Gladan, go i bos, narod je oslobođenje dočekao na ivici izdržljivosti. Da zlo bude veće, pred kraj rata se pojavio grip, čuvena „Španska groznica“. Bila je to bolest nad bolestima, zahvatila je trećinu čovječanstva, usmrtila na desetine miliona ljudi i stvorila paniku da se približava kraj svijeta. Podgorica je platila, kao uvijek što je plaćala, veliku cijenu.

Žrtve od „Španjolke“ i izgladnjivanja su čak bile veće od ratnih žrtava. Đedu su svi u familiji pomrli. Otac, majka, stric i strina od smrtonosnog gripa a mlađa sestra se, sirotica, naglo najela i skončala. Ostao je sam na bijelom svijetu sa svojih sedam-osam godina. Dužnici se nisu glaskali, pa je sav dug „Bog pomilovao“. Tad počinje njegova golgota. Jedan period je proveo u Kučima kod ujaka, ali je tamo već bilo mnogo gladnih usta i teška nemaština.

Bio je prinuđen da se „osamostali“. Radio je na tuđim imanjima za parče hleba.
U najvećoj ljutoj sirotinji je proveo djetinjstvo. Zbog toga mu je za cio život ostao manir da, kad naleti na hleb na ulici, odune ga i podigne.

Doslovce je jedva preživljavao između dva rata, dok jednom prilikom nije, kao već odrastao, došao na podgorički pazar da proda „drače“, koje je brao za međe. Na pazaru se zatekao čovjek , koji je prišao mom đedu. Pitao ga ko je i čiji je. Brzo je „povezao konce“ i shvatio da je otac mog đeda Dušana založio kod njega kuću. Pretpostavljam, da je to učinio tokom Prvog svjetskog rata, kad su ponestali drugi izvori prihoda.

„Momče, uzmi kuću, tvoja je, pa ćeš otplatiti zalog kad budeš mogao“. Nije imao nikakvu obavezu, osim sopstvenog obraza, da to i pomene a kamoli da vrati kuću. Bio je to komšija đedovog oca Stevana, čija je kuća bila tik uz pomenutu, založenu kuću. Zalog je bio mnogo manji od vrijednosti kuće, time i njegov gest ljudskiji. Zato ne smije da se zaboravi da postoje ljudi i oni koji to baš nijesu. Ili nijesu u svim okolnostima. To je jedina ispravna podjela a Murat Mandić je zaslužio da mu se pomene ime.

Od tog momenta se đedu Dušanu sve obrnulo na napredak. Ne sjećam se kako je došao u priliku da nauči kamenorezački zanat, uglavnom, skućio se, imao zanat u rukama i kasnije oženio Jelenu, moju babu.

Imala je 16 godina kad se udala. Pričala mi je da joj se đed nije svidio ali nije smjela preko očeve. Bio je sitan, nizak, neuhranjen i ne baš neki ljepotan, mada moja majka ne misli tako. Babin otac je procijenio da je dobar, vrijedan i čestit čovjek. Iako premlada, Jelena je brzo shvatila da ima posla sa osobom čija se dobrota graniči sa naivnošću. Njega takvog je bilo nemoguće ne voljeti, pa se cijelog života osjećala blagoslovenom što je Dušan baš nju zapao. Od njega je naučila da je život sam po sebi komplikovan i težak, pa ga ne treba dodatno komplikovati i izmišljati probleme, već se suočavati sa onima koji te neminovno zapadaju, a za uzvrat mu nadoknadila svu ljubav za koju je ostao uskraćen dok je bio sam, bez ikoga svog.

Đeda sam više volio, ali je ovo ipak mali omaž babi, jer je nedavno umrla. Naživjela se, ali mi već puno nedostaje. Bila je 1920. godište, a falilo joj je svega nekoliko mjeseci do stote godine. Spremali smo se za „centralnu proslavu“, ali nas je preduhitrila. Zadnjih četiri godine je bila nepokretna. Pala je sa kreveta i sa takve visine, a to je svega pola metra, polomila karlicu, njoj nažalost dovoljno da ostane za vazda zakovana za krevet.

Godinu-dvije prije toga je bila živahna, išla do pjace u trgovinu, kuvala, silazila sa sprata da mete dvorište svako malo, strastveno pratila politiku, gledala serije i o svemu živo diskutovala. Svaku važnu epizodu iz njenog života, života njenog „doma“ i „roda“ sam slušao makar po petnaestak puta. Uvijek sa istim zanimanjem.

Đed i baba su preživjeli zajedno Drugi svjetski rat, koji je takođe donio muku, glad i gubitke. Najviše od „prijatelja“ saveznika, pa skoro da nije bilo podgoričke familije kojoj neko nije stradao od savezničkog bombardovanja. Pored takvih „prijatelja“, neprijatelji nam nijesu trebali.

Babi je pola muške familije bilo internirano u albanske zatvore. Rođeni brat Marko joj je premlad stradao, kao partizan na Prozoru. Nikad ga nije prežalila. Aktivno je pomagala, skupljala hranu i ostalu pomoć po komšiluku i čitavoj Podgorici za partizane.

Pored rođenog brata, u ratu joj je učestvovao i brat od tetke, koji joj je bio po svemu blizak kao rođena braća. Vido, kasnije inforbirovac, trostruki povratnik, je rat završio kao najmlađi major jugoslovenske armije. Uz njih je postala strastveni komunista i kao takva umrla, ne promijenivši uvjerenja ni pod kakvim okolnostima.
Za razliku od nje, đed, iako bez značajnijeg liturgijskog života, je bio u vjeri a hrišćanstvo najuvjerljivije svjedočio svojim životom.

On je, za vrijeme rata, povremeno imao posla, praveći spomenike. Koliko god da se intezivno umiralo, veliko je siromaštvo bilo, pa nije bilo baš mnogo narudžbi za njega. Babi je bilo strano bilo kakvo lamentiranje nad sudbinom, kukanje i žalopojke, kako tada tako i cijelog života, pa je preuzela stvar u svoje ruke. Ta „stvar“ je bila jednostavna-kako preživjeti muku i nemaštinu. Šila je na staroj mašini „singerici“,na kojoj je i mnogo mojih pantalona i majica iskrpljeno. Uglavnom su to bile narudžbe imućnijih Podgoričanki.

Prodali su sav nakit i zlato koje su imali za žito, ulje, so. Ipak je život bio važniji od uspomena.Preprodavala je rakiju i što god je imala priliku da „trampi“ za hranu, da bi familija „pretekla“.

Italijani su u „tajm-autima“, kad nije bilo sukoba, pokazivali da imaju dušu, pa bi povremeno nahranili podgoričku djecu. O tome mi je i otac često pričao, jer je najbliža italijanska kasarna bila na par stotina metara od naše kuće na Draču. Doturali su djeci kroz žicu makarone, čokoladu, konzerve…

Njemci su bili kao njihovi prethodnici iz Prvog svjetskog rata, Austro –Ugari. Svirepi i surovi.

Nekako je došao i kraj rata. Sloboda je donijela takav životni entuzijazam da su svi kao dobrovoljci radili, gradili, pošumljavali…

Počeo je da se gradi hotel „Crna Gora“, đed je dobio prvi stalan posao, i sva familija „počinula“ od brige kako preživjeti. Babu nije napuštao „preduzetnički“ duh. Ona je bila neko ko je imao vizije a sprovodila ih je bez nametanja, u najboljem interesu familije, poštujući muža i svima stavljajući do znanja da je njegova poslednja. Stara kuća je zamijenjena novom, većom, djeca su se školovala i postajala svoji ljudi.

Veća kuća je i donosila dodatni prihod, jer je bilo dovoljno soba i za podstanare. Svi oni koji su se duže zadržali su blagosiljali babu, jer se ponašala prema njima kao da su joj čeljad iz kuće. Nekolicina njih su je, dok je bila u postelji, posjećivali, sve dok nije minula sa ovog svijeta.

Sva unučad su lekcije o plemenitosti dobijali uživo od nje i đeda. Krajem osamdesetih u Podgoricu je došla gomila nevoljnika iz Rumunije i Rusije, koji su živjeli mjesecima uglavnom u kolima i prodavali sve i svašta da bi preživjeli i nešto zaradili. Počesto je Jelena silazila do svojih „komšija“ koji su „stanovali“ u staroj Dačiji, parkiranoj ispred kapije. Svakodnevno im je donosila šerpe sa hranom i pozivala ih da se, po potrebi, okupaju i srede, kad su već imali takav jad od smještaja i života uopšte.

Radila je to od svega srca, ne da bi se gordila i dobijala pohvale, već kad niko ne gleda. Dobrota je najudobniji smještaj za dušu svakog ljudskog bića.

Jelenin odnos prema svojoj djeci je posebna tema. Od đeda, koji do ženidbe nije imao nikog od familije, su dobijali bezuslovnu i beskonačnu blagost i ljubav. Baba je bila njegov antipod, valjda je osjećala da mora tako, zbog neke ravnoteže. Bila je pravi „žbir“, strah i trepet za njih. Nije prezala ni da ih prebije na „mrtvo ime“, kad to, po njenom mišljenju, zasluže. Đed onda danima nije pričao sa njom, pa je na kraju odustala od takvog metoda ili to radila krijući od njega.

Sa unučadima je omekšala, ali ne sasvim. Ja sam od nje dobio mnogo ljubavi. Dok sam studirao, redovno sam dolazio da svu noć, u velikoj dnevnoj sobi, radim naporne seminarske radove i tehničke crteže.

Počesto nisam dolazio sam, pa je par mojih bliskih prijatelja, kolega sa fakulteta , upoznalo babu. Shvatio sam da nisam bio pristrasan kad je ona u pitanju. Baba Jelena je i njima bila krajnje zanimljiva, jer je nalazila razne teme i pravu mjeru za razovor, dok smo pravili pauze ili doručkovali.

Bila je jako zainteresovana, makar za one ispite koje sam kod nje spremao. Jednom prilikom je čula da spremam Mehaniku fluida, poprilično težak ispit na trećoj godini mašinstva, pa me je prvom sledećom prilikom pitala:“Položi li one floride“?

Davala je, čak, sebi za pravo da se u nekim delikatnim životnim situacijama postavi zaštitnički prema meni u odnosu na moje roditelje, smatrajući da griješe.
Od nje sam naučio i važnu lekciju o zahvalnosti. Zbog svih obaveza i hroničnog premora nisam, nažalost, prečesto dolazio kod nje. Nijednom mi nije prigovorila, niti me prekorila. Stavljala mi je do znanja da me razumije i da je zahvalna što sam uopšte tu.

Samo bi rekla:“’Fala ti sine, što si doša’.“.
Zadnji put kad sam bio kod nje, podsticao sam moju dragu „starku“ , onako izmučenu i skoro nepokretnu da priča neke svoje čuvene priče, koje sam hiljadu puta čuo. Smijala se. Tako smo se rastali.