Evropska blamaža

Nagradno pitanje za Angelu Merkel, Doris Pak i Jelka Kacina: gdje je bilo bolje novinarima kod Slobodana Miloševića 1996. ili kod Mila Đukanovića 2013. godine? Da vidimo: imamo napade, prijetnje, pritiske, batine, jednu pogibiju… E kod Miloševića nijesu funkcioneri u žbunju čekali novinare i onda ih sve uz pomoć najbližih fizički napadali…

Dok vođstvo vladajućeg (S)DPS-a razmišlja o stvaranju državne crkve (a to je adut moderne Evrope još od vremena 16. vijeka) i novom nacionalnom jeziku (da ne bi svi pisali na nekom šoićevskom provincijalnom polusrpskom, kao onaj vječiti DPS političar, poslanik, profesor, doktor, alaj-barjaktar crnogorske vojske i kolumnista u „Biogradu na suvom“), nagovorili su opoziciju da uzme učešća u nekakim parlamentarnim odborima. Jedan se odnosi na regularnost izbornog procesa, a drugi na položaj novinara…

Od izbora, naravno, nema ništa. U Crnoj Gori u vrijeme višedecenijske vladavine Đukanovićevog režima nema mnogo šanse za sprovođenje demokratskih izbora, osim ukoliko bi velike sile prestale da ga podržavaju i pomažu. U zemlji u kojoj je moguće falsifikovati popis, gdje kandidat za predsjednika vlada u trećem mandatu iako svi znaju da je dobio manje glasova, konačno tamo gdje su snimljene zloupotrebe vlasti kako bi „pobijedila“ na izborima… Nema mnogo prostora da skupštinska komisija donese bilo kakve promjene. Dosad, predstavnici EU su uglavnom kao pokvarene gramofonske ploče ponavljali iste netačnosti i besmislice, prihvatajući i podržavajući sistem i manir zbog koga u drugim slučajevima prvo šalju jedinice špijuna, probisvijeta i provokatora, a poslije ako ustreba naoružavaju opoziciju i šalju čitave flote borbenih aviona.

Crnoj Gori, kao staroj evropskoj državi, ne treba takva „pomoć“, nju su SAD i SR Njemačka već dovoljno ojadile pa ne bi bilo ni lijepo, ni humano da je još i bombarduju ili u nju pošalju nekakve nesrećnike koji se igraju „nenasilnog otpora“ prije nego što dođu avioni* krstareće rakete i dronovi (koji mogu da raspoznaju boju zenica u očima i razikuju sa visine od 5.000 metara Mila i Sveta, ali im nije poznata razlika između tenkovske i svadbene kolone).

Opoziciji je ostalo samo da napusti ove odbore i tako silno razljuti predstavnike OEBS-a (SR Njemačka), NATO-a (SR Njemačka), UN (SR Njemačka) i konačno nevladinog sektora (SR Njemačka). Kakva je to opozicija kada neće da se bori? Pa zar se tako nijesu izborili građani protiv Gadafija, Asada, Mečijara, a i Honeker je pao upravo na jednoj sličnoj komisiji? Kada u SR Njemačkoj falsifikuju izbore ili u Belgiji „u prisustvu vlasti“ izbiju nekog novinara odmah zasjeda komisija i sve bude riješeno. Umjesto da tamo sjede i podnose prijetnje i stoički ne izlaze na megdan nekom elegantnom u bijelo odjevenom (S)DPS-ovskom poslaniku. Onom koji je sa rive ili plaže dotrčao da se fizički obračuna sa svima koji sumnjaju u čast, poštenje, čojetvo i junaštvo svih onih vrijednih koji narodu pomažu da se ispravno opredijeli čak kada isti u mraku svog neznanja i ograničenjima svoje budalastosti – to ne može ili, nekako (zašto ne reći istinu koliko god bila crna i sramotna), ne želi. Opozicionari sada odlaze… I to u godini u kojoj su izbori svakako dosad najteže falsifikovani. U danima kada napadaju novinare i bacaju bombe na novine. Zar baš sada, u najtežem času, da napuste odbore i komisije koji su sigurno na pragu rješenja i od čijeg rada drhte kriminalci i strepe vlastodršci.

Pokojni Nikola Pašić, dugovjeki srpski i premijer Srba, Hrvata i Slovenaca, jednom prilikom je primijetio da kada ne želite da neko pitanje bude riješeno, treba da, u cilju rješavanja, oformite skupštinski anketni odbor. U zemlji u kojoj premijer decenijama zna ko je ubio urednika opozicionih novina a bio je to navodno bivši predsjednik i premijer susjedne države, koga nikako nije optužio već je sa njim mirno vladao u koaliciji nad prćijom po imenu državna zajednica… Državi u kojoj potpredsjednik partije, članice Internacionale, sprema stvaranje nove nacionalne crkve… Gdje narodni poslanik vladajuće partije poskakuje i poziva kolegu opozicionara iz tog visokog doma kako bi ga u hodniku demokratski i socijalistički izmlatio… Sasvim je prirodno da anketni odbori cvjetaju.

Jedno samo treba da bude jasno tim nesrećnim političarima i diplomatama iz nekoliko evropskih država i SAD: bruka i sramota crnogorskog režima nije samo tuga i jad birača u Crnoj Gori, riječ je o teškoj blamaži Brisela i Vašingtona. Taj režim je sve manje na savjesti naroda koji žive u Crnoj Gori on sve više pripada Evropi, mada daleko od toga da je evropski.

Dokle će takva situacija trajati? Dok građani Crne Gore ne shvate da je vrijeme da od svoje zemlje stvore evropsku državu, umjesto što dozvoljavaju da jedan nedemokratski režim iz Evrope dovodi sve što nije evropsko…