Evo šta se krije iza Milanovićeve izjave da je Kosovo oteto od Srbije…

Jučerašnja izjava predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o odnosu političkog Zapada prema Kosovu i Metohiji, za koje je potvrdio da je kao sastavni dio Srbije na silu oduzeto bez saglasnosti zvaničnog Beograda, uzburkalo je regionalnu javnost kao rijetko koja izjava prije.

Milanović je, inače, za razliku od uštogljenog i proračunatog Plenkovića, poznat kao političar slobodnijeg stila u nastupu i izraženog polemičkog dara. Oštre polemike sa novinarima i političkim oponentima mu nisu strane, „dapače“.

Ipak, jučerašnja izjava se neće pamtiti isključio kao još jedan u nizu „Zoranovih senzacionalizama“ koji će ući u „utrku“ za najgledanije video zapise godine, tik uz rame sa ludorijama jednog Zdravka Mamića ili, pak, sa nekim Jutjuberom. Ona je mnogo više od toga.

Jučerašnja Milanovićeva „projava iskrenosti“ je ogolila do koske svo licemjerstvo Zapada i sav nesojluk politika onih država koje se graniče sa Republikom Srbijom – naših susjeda; složenost situacije u kojoj se nalazimo kao narod i, u krajnjem, značaj specijalne vojne operacije u Ukrajini kao, po mnogima, posljednjeg aduta u rukama većine, za dekonstrukciju aktuelnog svjetskog poretka koji je, kao što smo mogli da vidimo u našem slučaju, krojen po principu gole sile, bez ikakve empatije, poštovanja pravde i zakona…

Naime, Milanovićevo javno priznanje da je aktuelni međunarodni poredak truo, kratkovid i da nije fer, vjerujemo, umnogome je osvijetlilo horizonte svima onima koji iz pravca političkog Zapada „iščekuju sunce“ – spoznaju i činjenice. Ako ni zbog čega onda zbog činjice da je Zoran Milanović, zaista, osvjedočeni srbomrzac koji likuje nad Olujom, naziva Srbe „šakom jada“, a sada i „opančarima“. Na stranu u ovom trenutku što on čin okupacije Kosova  Metohije legitimiše u vrijednosnom i političkom smislu – kao potez koji je poslužio ni za šta drugo osim da se napakosti Srbiji, značaj Milanovićeve izjave je, u tome, i daleko veći, jer osvjetljava jasan put do žrtve, ali i do dželata – kao i njegovog konačnog priznanja krivice. Na koncu, omiljeni srpski slogan „Kosovo je Srbija“, nije samo folklorna pojava nego istorijski fakticitet. I to je, konačno, priznao jedan predstavnik NATO zemlje koji nije Srbin, iako to ne bi mogao da dokaže ni on sam.

Imajući u vidu sve ovo, teško je ne priznati užasavajući geopolitički položaj, prirodu i moć neprijatelja koji se davno nadvio nad Srbijom, i ne uvidjeti da se zvanični Beograd, decenijama unazad, permanentno nalazi između pritisaka, ultimatuma, prijetnji i ratnog stanja. Ništa srećnija situcija nije ni danas, ako nije i gora. S jedne strane imamo homogenizovanu, rusofobičnu oligarhiju i izmanipulisano javno mnjenje, dok smo s druge strane mi sami, i nekolicina onih „izgnanika“ koji imaju sličan ili manji problem u svom dvorištu, pa ne bi da presuđuju na korist svoje štete, poput Španije. U takvom konstalaciji stvari, svako odolijevanje pritiscima jeste rovovska borba sama za sebe.

Jedini način da se stane u kraj američkoj neprikosnovenosti i kaubojskom odnosu prema suverenitetima drugih naroda jeste strateška prekompozicija moći. Da bi svijet postao iole prihvatljivo mjesto za život, neophodno je unipolarnu diktaturu svijesti i savijesti zamijeniti bipolarnim ili, pak, multipolarnim međunarondim poretkom. Najveća opasnost po koncept nekontrolisanog američkog svevlašća jeste, zapravo, Ruska Federacija, kojoj je neiživljena „pentagonska“ volja za moći, zakucala, maltene, na sami kućni prag. Specijalna vojna operacija koju uspješno u Ukrajini sprovodi Rusija nagoviještava upravo takve procese. I to je razlog  Milanovićevog „krika“ i kritike Zapada, odakle, sve češće, mogu da se čuju upravo ovakvi tonovi i konstantno upozorenje da je Rusija nuklearna sila koja, prosto, ne može izgubiti konvencionalni rat koji se vodi na njenoj samoj granici, a od koga zavisi i njen opstanak. Toga su svjesni evropski i svjetski i desničari i ljevičari, kao i političke varijacije poput Zorana Milanovića – deklarisanog ljevičara „zarobljenog“ u političkoj areni u kojoj od 1941. pulsira ništa više osim nezauzdane dominacije fašizma i svake moguće netrpeljivosti prema Srbima.