Etno samoposluga
1 min read
Od jutros (Božić je) piče virtuelne čestitke po društvenim mrežama. Nema tu nikakve mašta: sve obiluje trivijalnim obrascima, možda ih dvadesetak ima, od kojih neki više liče na znak upozorenja (Ne slavi Novu godinu nego Božić!), a neka liče na gramatičko i stilsko zezanje. Ipak, jedna budalaština se izdvaja, a ona glasi: „Srećan Božić, rode pravoslavni“!
Pravoslavni rod. Šta neko mora da ima u dandari, da ovako shvati rod? Koliko nekom treba da nisu podešene nišanske sprave, da probrka krvnu liniju sa konfesijom? Onda se podsetim da je u pitanju neki novonacionalista i novopravoslavac i, da, tako je. Od kad se on među nas upisao, rod je postao pravoslavan.
Kakvo je to jadno i tužno svođenje srpstva na jednu, ili dve dimenzije? Ko nije pravoslavan, ili nema odgovarajuća krvna zrnca, Srbin nije. Ako piše latinicu, iz srpstva se ispisao. Koliko malo treba da nas bude, da prekinemo sa deobama? Opet, možda je ispravnije pitanje, ukoliko se ovako postavi: dokle će svaki kreten da nameće svoje kriterijume ko je i šta je Srbin i šta treba da radi, misli, veruje i kako da piše, da bi mu kreten poverovao da je Srbin?
Čitam juče, neki akademik dukljanski je blagoizvoleo upoznati nas da Crnogorci, u smislu etnogeneze, nisu Srbi, već mahom starodedelačko stanovništvo. Akademiku promiče sitnica: ne postoji danas narod u Evropi koji je, u etnogenetskom smislu, monolitan. Krv struji. Ima, svako od nas, dvoje roditelja, četvoro baba i deda, osmoro prapredaka, šesnaestoro čukun… to je aritmetička progresija i, kad vratite film do, recimo, Nemanjića, imate iza sebe 32 pokoljenja, što je 2 na 33 stepen, a taj broj je toliki da vam je svaki Evropljanin, a moguće i mnogi Azijat rod, odnosno da nije držao zakopčane gaće pred vašom etnogenezom. Ako, pak, insistirate na čistoj krvnoj liniji, onda primenite obrnutu progresiju i videćete da vas je, u tom slučaju, u srednjem veku bilo između pet i deset (prepolovljujte broj današnjih Crnogoraca na svakih pedeset godina unazad), to znači da bi se, u tom slučaju, sama rasa degenerisala, zbog zarobljavanja malog broja gena. Ovo je, dakle, matematika, nema veze s tim ko je ko i nadam se da prigovora na matematiku nema ni kod najostrašćenijih.
Rasno određenje nacije je nemoguće. Možemo, ako nam baš nešto valja za politički projekat, ali budalaština ostaje budalaština. Srbi postoje, ali ne srpska rasa. Isto tako, ne postoji ni montenegrinska rasa. Postoje dobermani, šarplaninci i slično, ali narodi ipak to nisu, jre nisu plod takve vrste selekcije. Ja znam da bi montenegrini voleli da su direktni potomci rimskih legionara iz doba Cezara, ali je nešto veća verovatnoća da su potomci legionara iz doba Musolinija.
Šta je, uopšte, nacija?
No, ajde da se manemo montenegrina, nego da se upitamo: šta je, uopšte, nacija? Svođenje na etnogenezu je vulgarno pojednostavljenje i pitanja, i odgovora. Jedna nacija je, pre svega, tvorevina kulture, dakle posledica oblikovne moći jedne kulture, a ne krvnih zrnaca. Koliko plitak treba da bude zahvat teme, da bi se udovoljilo poitičkim potrebama. Inače, po načinu kako taj dukljanski akademik govori i piše, vidim da je obrazovan, pismen i pametan, što znači da ovakvu priču može samo iz rđavih motiva da priča. On zna, u to sam siguran, da je etnogeneza nešto što u oblikovanju nacije, ulazi sa 20%, a možda ni toliko.
Ovde samo mala digresija: u mojim tekstovima se nalazi malo improvizacije. Uglavnom, pišem na osnovu znanja koje sam stekao, a navodnice i odrednice ne stavljam na kraju tekstova, jer ovo nisu disertacije i seminarski radovi, već novinski tekstovi. Tako je i sa ovim o čemu sad pišem: da je nacija tvoevina kulture, a naročito da se nacije rađaju sa rađanjem mitova, nije moja misao, o tome vlada prilično saglasje u sociološkoj literaturi. Postoje on, poput Gurviča, koji kažu da ono što nema nacionalni mit, nije nacija. Lično sam sklon da stanm na takvo stanovište, jer je očigledno. S druge strane definicije o naciji kao skupu krvnih zrnaca su bile odbačene kao mrtvorođene, još u 19. veku. Što su one, docnije, kroz nacionalsocijalizam, politički oživljavane i upotrebljavane, nije ih činilo tačnijim.
Ovde, u Srbiji, imate visoke planince iz mog kraja, a imate i niske i kratkonoge stanovnike Juga i Istoka Srbije. Govori se od jednog do sedam padeža. Šta je Srbin? Tegoba da se na pravi način postavi pitanje je presuda i nad odgovorom. Glupo pitanje ne može da ima pametan odgovor, a za pametno pitanje je potreban i pametan, ali i nezlobiv čovek, jer nezlobiv ne postavlja pitanje zato što već ima pretpostavljen odgovor, već traga za činjenicom. Onaj dukljanski akademik je pametan, ali zlobiv: on je odgovor znao pre pitanja, pa je pitanje tako oblikovao, da afirmiše odgovor.
Veliki Osvald Špengler (sad navodim i autore, jer vidim da počinju da mi se na kičmu kače kritičari koji nisu iz politikološke struke, pa bi da polemišu sa mnom; sad im dajem da polemišu sa Špenglerom, jer onda moraju da pročitaju više od dve šlajfne) kaže da veliki događaji proizvode nacije i nacionalne mitove. Pun je svet mnogoljudnih plemena i etničkih grupa, koje nikad nisu postale nacije, jer se nije zbio događaj koji bi ih „pogurao“. Naknada obrada događaja, davanje etičkog, ili kulturološkog smisla tom događaju, jeste mit. Ne „zavet“, kako se ovde često pogrešno naziva mit. Zavet je nešto drugo.
Kako mi znamo da smo Srbi?
No, kako mi znamo da smo Srbi? Po veri? Onda to Meša Selimović nikad ne bi bio, a bio je i to kad su mnogi pravoslavci od srpstva bežali. I nije Meša bio jedini. Po krvnim zrncima? Onda srpstvu nikad ne bi pripadao Nušić, niti Pavle Jurišić, niti mnogi drugi, koji nisu imali kap srpske krvi, ali su je točili za srpstvo. Jezik? Onako kako ga Piroćanac govri, jedva da je još srpski, pa opet, i on se klao s Bugarima, nije manje Srbin bio zato što je manje padeža imao. Pismo? Tek je to udalaština. Teško narodu koji sebe kroz to definiše, mnogo mu je uska osnova.
Možda ateista ne može da bude Srbin? A što? Vi neki događaj iz istorije možete da tumačite u nekoliko ključeva: Sinđelić će, za kaluđere i zilote, biti samoubica, koji je pogrešio što je digao ruku na sebe, mesto da sačeka zamašćen kolac i da se vozdigne stradalnički u Carstvo Nebesko. Za junaka, Sinđelić je div. Za pijanca je verovatno kolega koji je trgnuo neku više. Ja mislim da onu mušku, junačku dimenziju takvog gesta, može da razume i ateista sa malo testosterona, kao što može da shavti i nacionalnu ideju odvojenu od konfesije.
Nazad na sociologiju i to odmah u centar: Kososvska bitka je proizvela srpski narod. Pre nje, postoji samo staleško društvo, u kome je plemić jedan, sebar drugi svet. Nikakva etnička srodnost tu se ne oseća, jedan je velmoža, drugi smrdljivko. Posle bitke, sebar počinje, od plemstva, da se oseća kao sunarodnik. Ko ume da čita, a ne samo da preleće slovca očima, primetiće etičku, ali i etničku razliku između pretkosovskog i pokosovskog ciklusa. Osim toga, menja se intitulacija vladara, pa posle Kosova nisu vladari oblasti, koje nabrajaju, već su „despoti Serbljem“. Tu se, na Gazimestanu, rodio srpski narod, a ne po čitankama i udžbenicima. Tek posle velikog događaja, istorija počinje ne samo da teče, jer teče svakako, i za Bušmanina, nego počinje da dobija smisao. Postupanje jednog naroda, njegov pogled na svet, etička pitanja, počinju da se mere u odnosu na nešto, haos i slučaj su odstupili u stranu. Kakva krvna zrnca, kakva konfesija, kakvi bakrači. Nije Lazar izašao u polje da brani pravoslavlje, to su mogli i kaluđeri, nego je izašao kao muškarac i junak, da brani slobodu na ovom svetu. To je ono što mnogi Srbi, posebno ovi moderni, skoro posrbljeni i popravoslavčeni, nisu razumeli: Lazovo Nebesko carstvo nije bio prvi izbor – prvi izbor je bila zemaljska pobeda i sloboda. On je pokušao da pobedi na ovom svetu. Carstvo nebesko je lak cilj, pobegao mu niko nije, nego je na ovom svetu teško tući se, jer je sudbina malog naroda, kao što je srpski, da te nikad ne napada San Marino, ili Lihtenštajn, nego veliki i silni.
Koliko je oblikovna snaga mita snažna, govori i to što su Crnogorci, bez obzira na etnogenetska pitanja, bili najveći nosioci tog mita iako, bar po sadašnjim saznanjima, nisu neke mnoge trupe na Gazimestan dobacili. Dakle, Srbi su postali jer ih je usisala oblikovna snaga mita i kulture.
Preterano hagiografsko tumačenje Kosovskog mita, koji je crkva, kao prva i najača propagandna organizacija svakog naroda, pa i srpskog, uzela na sebe, predimenzioniralo je religioznu dimenziju, a umanjilo junačku i epsku. Ispade, u tumačenju crkve, da su srpski vitezovi jedva čekali da izgube i poginu. To ne spada u viteško shvatanje sveta. Srećom, narod je to korigovao, našao je pravu meru stvarima.
Muški, herojski gestovi, nemaju veze sa konfesijama. Imaju sa religioznošću uopšte, jer je odnos prema bogu, ili bogovima, uvek u pozadini velikog zbivanja, ali Leonida, na Termopilima, kao i heroji Masade, nisu bili pravoslavci. Zato je i Kosovski mit, na prvom mestu, mit o strani mača, o velikim muževima, o herojima, pa tek onda priča o kefaloforosima i svecima. Jezik junaka je kao jezik muzike: razume ga svako ko ima sluha, bio Kinez, ili Šved. Obrnuto: ko sluha nema, džabe mu pevaš.
To je, dakle, ono što etnogenetičari razumeju, ali im ne ide u prilog da pričaju. Crnogorci su Srbi jer su u orbiti srpske kulture. Uveren sam da ni ovde, u Srbiji, nema čistog etničkog elementa, jer svaki element mora da trpi promene kroz vekove, ali kultura drži sve to na okupu. Obrnuto, kad padne kreativna i oblikovna moć kulture, pada i srpsko osećanje sveta. Građanska kultura potiskuje srpsku, građanin potiskuje Srbina. Često se taj proces dešava unutar pojedinca, a da ga nije ni svestan.
Srbi su zamislivi bez mnogo čega: bez ćirilice, bez učenog pravoslavlja, bez krvnih zrnaca, ali bez pogrebnih i svadbenih običaja, bez Božića i slave, a naročito bez Kosovskog mita, nisu. To su kohezivni faktori u srpskom narodu i, dok je njih, trajaćemo. Posvađani, zavidni, ljuti jedni na druge-ali, trajaćemo. Ako to en očuvamo, možemo i u usta da se ljubimo, to više nećemo raditi kao Srbi.
Ovi, što su do podne Srbi, a od podne Crnogorci, pa se svađaju sa ovima koji su do podne Crnogorci, a od podne Srbi, mogli bi da popiju nešto za obaranje testosterona i adrenalina u krvi i da se podsete da slave iste slave, da prelivaju grobove naisti način, da pucaju u jabuku, kao što se i u Zrenjaninu radi, da unose badnjak, da imaju sveću i kolač i da su, ipak, bez obzira na vremena u kojima živimo, Lazar i Miloš, a ne Milo i Alek.
P.S. Ovaj tekst pišem licem na Božić, ali će biti objavljen dan-dva kasnije. Ipak, čestitam vam veliki praznik i podsećam vas da ste, osim Mojkovca, i Istragu poturica sproveli u božićne dane. I kod mene u kraju je običaj da se Božić provodi radno. Kažu – valja se tako.
Fenomenalni stavovi.Sjajno.
Ako niste pravnik, šteta, dobro Vam ide.
Treba imati volje za ovakve odgovore, čestitam na istrajnosti, još ako se uzme koliko malo ljudi čita a tek koliko malo će i da razume, tek tada se vidi veličina Vašeg odgovora. Uzgred, poznato mi je, a kako!? Razume se, jasno je ….
Opet teorija zavjere – falsifikati, podmetanja, prevare…
Ali, evo, ne zbog Vas, Vama pomoći ionako nema, nego zbog drugih.
Uzećemo ovaj primjer koji ste dali, da ilustrujemo banalan načinn razmišljanja.
„Jasno je da ovaj zapis nije pisao vladika Danilo nego mu je mnogo ranije podmetnut…“, kaže gospodin Luburić.
Po čemu je jasno? Očigledno, po tome što je g. Luburić to tvrdi, a on ne može da griješi. Drugog dokaza nema.
Luburić: „Namjera „autora ovog zapisa“ bila je…“. Da biste utvrdili namjeru, morate prethodno utvrditi nosioca namjere. Da biste otkrili ZAŠTO je neko nekoga ubio (pokrao, prevario…) morate utvrditi KO je ubio (pokrao, prevario…) .Potpuno van pameti! Ako ne znate ko je „autor zapisa“ kako možete znati šta mu je bila namjera, šta je htio. Dakle, po Luburiću i Anonimnome, i „mudrim“ Dukljanima, „niko hoće nešto“, što je prava mjera njihove logike. Naravno, možda negjde drugo u tekstu postoji ime falsifikatora ali nisam Vam ja kriv što Vam svi „argumenti“ staju na dvije strane.
Luburić: „Njemu siromahu nikad nije palo na um da potpisuje kao „voevodič srbskoj zemlji“…“ Gospodin Luburić nas ostavlja bez odgovora kako zna šta je padalo na um čovjeku koji je umro 150 godina prije nego što se ovaj rodio? S obzirom da je logično pretpostaviti da nisu lično razgovarali (pa i tada to ne bi bilo sigurno – vladika bi Andriju mogao i slagati), moralo bi se pozvati na `nakvi izvor. Recimo, pismo u kome vladika piše:“Ni na pamet mi, siromahu, ne pada da se potpisujem kao vojvodić…“. Izgleda da i ovdje moramo vjerovati na časnu riječ g. Luburiću.
A sad. poslastica za logičare!
Luburić: „Da vladika Danilo nikad nije bio ničiji voevodič poznato je, a to se naročito vidi iz ovog našeg skromnog djelca…“
Poznato je? Kako je poznato, ostajemo bez odgovora. Valjda g. Luburić nije htio da zamara suvišnim podacima. Uostalom, Anonimni se ne pašti logikom. Nije jasno kako je poznato, ali se – da je poznato – naročito vidi iz „ovog našeg skromnog djelca“. Kako znamo da Andrija Luburić govori istinu? Pa, znamo – jer to kaže Andrija Luburić.
Dakle, evo argumentacije: potpis vladike Danila je falsifikat? Kako znamo? Zato što je poznato. A kako je poznato? Tako što je jasno.
Ima jedan koji tvrdi da su Srbi najstariji narod, Deretić se zove. I on ima takvu argumentaciju – jasno je, to svi znaju, poznato je…
A sad i ja da se malo bavim teorijom zavjere, zabavno je.
Vi ste, gospodine Anonimni, usvojeni – Vaši roditelji nisu Vaši roditelji, samo što to kriju od Vas. Lagali su Vas cijelog života, pričali Vam bajke, možda ne uz gusle. Kako znam? Pa poznato je. A kako je poznato? Jasno je. Neko je falsifikovao otpusnu listu i izvod iz matične knjige? Ko? Ne znam, ali mi je jasna njegova namjera. Fizički ličite na svoje roditelje? Čini Vam se, u fazi ste poricanja, još ne možete psihološki da prihvatite da ste usvojeni! Imate DNK test? I on je falsifikovan. Poštar koji Vam ga je donio je zamijenio koverte. Kako znam? Znam, jer mi je poznato. Jasno mi je.
Eto, to je teorija zavjere. Logički je održiva (sve se ovo moglo desiti), ali ne znači da je istinita. A zašto? Jer sam koristio „ad hok“ teorije. Na svaki dokaz koji mi obara teoriju, uvodio sam u logiciranje novu, pomoćnu teoriju, a to je zabranjeno.
Više neću da pišem, i ovo je mnogo.
Klanjam se pred snagom Vaših argumenata, i Vaših i Luburićevih.
Naravno, nema nikakve potrebe za isključivostima među jednim narodom, ni kulturološkim ni vjerskim. Ali ono što je potreba je da se guslarske magle razmaknu i da se shvati da je u Baru prije milenijum bio nadbiskup Srbije, da su u bjelopavlićkom selu Martinići ostaci dvora arhonta Srbije Petra Gojnikova, da naši preci nisu stvarali „prvu srpsku državu“ 1878. već da su nas austrougarski diplomati spriječili na Berlinskom kongresu da se pripojimo matici itd. Narod ima matičnu državu a ne više matičnih država, osim ako je umobolan poput onih Srba koji misle da im je CG matica.
„Da naši preci nisu stvarali „prvu srpsku državu“ 1878. već da su nas austrougarski diplomati spriječili na Berlinskom kongresu da se pripojimo matici“
To si odlično rekao, da se tada riješio problem zvan turska okupaciona jedinica ili koridor prema Bosni „sandžak“ pripojile bi se Hercegovina i Crna Gora matici i sve bi bila Srbija bez ikakvih podjela kakvih danas u CG nažalost ima…
Treba ostati jak i ne klonuti duhom u borbi za konačno ujedinjenje.
Ako sam ja ovo dobro razumeo, tekst je namenjen srbima, koji se dele na ovakve i onakve ali ipak srbe. Montenegrini su spomenuti tek kao prikaz mogućeg.
Osnov je da je potrebno razgraničenje, ovamo srbi, tamo svi ostali pa nek se zovu kako hoće. I to je naš, srpski, posao, sve ostalo je premetanje,što se kaže iz šupljeg u prazno. Baš me briga da li su tz montenegrini legionari ovog ili onog reda, njihov problem, ako ne osećaju ništa prema srpskom mitu, kosovskom boju, srbina gledaju kao okupatora i sve srbe kao potencijalne neprijatelje, nema mi šta da pričamo. Nadam se da neće hteti svoje komšije da isteraju iz te države u kojoj zajedno žive, to nikom nije dobro donelo. Što se pre grupišemo kao korpus, zajednica, oko malih stvari, brzo će nas naši zajednički neprijatelji prepoznati i pokušati da zavade. I budite sigurni, stalno to rade, stalno ubacuju klipove, te ovo je zbog ovog, ono zbog onog. Zajedničko stanovište mora biti da smo mi kao etnička grupa najugroženiji za zadnjih 200 godina, mnogo više nego jevreji. To je polazna tačka, sa zajedničkim mitom o Kosovu, Marku i Milošu, Lazaru, Sinđeliću pa sve do Tepića.
E kada formiramo naš zaštitni kulturni obrazac i unesemo ga u obrazovni program, mogu ostali, pa kako god da se zovu, da pričaju šta god hoće, mi imamo našu istinu i naša je i niko nam je ne može uzeti.
A da li će kerovi okolo da laju, šta se to nas tiče, kaže se, psi laju, karavani prolaze.
Ko će početi da sabira, videćemo, ali, čini mi se da je najslobodnija srpska zemlja, ma kako to čudno zvučalo, trenutno Rep.Srpska u okupiranoj BiH.
Na nama je braćo, hoćemo li ili ne da im se pridružimo i kako.
g. Milenkovic je “hrabar” covjek? Poluobrazovan – pise traktate za nepismene i fanatike? Posto je osjetio da je njegov rasizam i „anticrnogorstvo“ slaba tacka njegovih teza, presao je na „modernija ucenja“. Trebao bi mi duplo duzi tekst da komentarisem sve ove besmislice koje je napisao, ali da bar pomenem neke.
1. Prije svega nacije (ne narodi – etnija) su nastale uglavnom u 19-om vijeku na osnovu stvaranja velikih drzava (citaj nacionalnih trzista). Naravno, jedinstvena “drzavna kultura” je dio tog procesa. Prije no sto su stvorene Njemacka i/ili Italija npr. nije bilo “Njemacke” ili “Italijanske” nacije (Musolinijev general: “Stvorili smo Italiju, sada treba da stvorimo Italijane”). Zasto Milenkovic zaboravlja drzavu, jasno je iz vapaja Grasanina kada je cuo da je knjaz Danilo osnovao (laicku) knjazevinu CG : „To je najjači udarac srpstvu“! A to jeste pocetak stvaranja moderne Crnogorske nacije! Zato je ona podrugljiva i ponizavajuca izjava Milenkovica: “Ja znam da bi montenegrini voleli da su direktni potomci rimskih legionara iz doba Cezara, ali je nešto veća verovatnoća da su potomci legionara iz doba Musolinija” ne samo istorijski netacna, vec rasisticki uvredljiva i (cojski) sramna. Ovo insistiranje na“montenegrinima” (sa malim slovom?) je isto sto se cinjelo sa “Dukljanima”? Kada su (veliko)Srbi shvatili da je Duklja starija drzava od Raske, poceli su da kradu dukljanske vladare i svece – Sv. (Jovan) Vladimir i autore – pop Dukljanin, i sl. Upravo zahvaljujuci toj drzavi Crnogorci su prezivjeli vijek i po velikosrpske akulturacije i posrbljavanja. Dakle, “Srbi u CG” su “do podna” (do 1918) bili Crnogorci. Zar ne rece Savo Fatic na Podgorickoj skupstini “Od danas vise nijesmo Crnogorci, no Srbi”
2. Spengler – izmedju devet civilizacija nidje ne pominje “srpsku” – cak ubraja i viznatijsku (zajedno sa Islamom?) u “magijske civilizacije”? Tako da ne samo da nije bilo velikih dogadjaja (Kosovska bitka je za Turke bila daleko manje vazna od Maricke bitke), a veliki mit o Kosovu je stvorio jedan stopostotni Crnogorac – Njegos (pogledajte njegov pasos i testament). Nazalost nije bio svjestan posljedica, bas kao ni kralj Nikola – koji je najvise “srbovao” od svijeh Petrovica. Zato mu je “zahvalno srpstvo” okupiralo i unistilo drzavu (1918)?
Da li da napomenemo, da je nepunih sedam godina poslije Kosova, u posljednoj velikoj bici izmedju Hriscanske Evrope i Turaka, kod Nikopolja (Bugarska – 1396), despot Stefan Lazarevic (zet sultana Bajazita) zadao odlucujuci udar krstaskoj (Hriscanskoj ) vojsci? Poslije boja su masakrirani prezivjeli Hriscani. Toliko o “srpskoj zrtvi” koja je na Kosovu “spasila Evropu” od Turaka?
3. Pitam nacitanog Milenkovica kako to da ni on, a ni drugi srpski istoricari, ne pominje pojam “mileta” (naroda – na Turskom)? Da ipak postoji veza izmedju crkve i nacije, jeste cinjenica da su Turci dijelli carstvo na “milete” (vjerske “narode”, zapravo zajednice), tako da su svi Pravoslavci pod crkvenom jurisdikcijom Pecke patrijarsije (koju su obnovili Turci) bili “srpski milet” (raja). I veoma dugo su svi Pravoslavci na ovim podrucjima bili nazivani “Srbi” (S. Matavulj).
4. “Srpstvo” je stvoreno da bi se stvorila “velika Srbija”. Nazalost, to je i dan danas tacno. Srbijanci su uspjeli da posrbe dobar dio stanovnika danasnje Crne Gore – poslije 1918 i stvorili su od njih (veliko)Srbe. Zato su danas, na nasu veliku zalost i stetu, (veliko)Srbi (posljepodnevni Crnogorci) i SPC – subverzivni faktor u drzavi Crnoj Gori. Jer cilj je ostao isti – obnova “velike Srbije” (odnosno carstva Dusanova)? A do toga se moze doci samo ako se ponovo unisti drzava Crna Gora
Ukratko, Milenkovic siri svoju bolesnu, rasisticku, ideologiju bez obzira na istorijske cinjenice. I, ocito, bez stida?
Što je najgore, ništa kod tebe nije gola laž, sve je poluistina, ona što je gora i opasnija od svake čiste i nevine laži i falsifikata!
Da si pri istini, kako ti je Bog dao pamet, nije da nije, đe bi ti kraj bio!
Korist bi svaka od tebe bila.
Milane blagodarim za ovoliko požrtvovanje da objasnite ovom zaluđenom narodu, kako stvari stoje šta sa čime ide a šta je smetnja u razumevanju, mislim da jako dobro vladate činjenicama vi jih živite. Hvala vam na vašem trudu koji ulažete a to sve iz ljubavi do čoveka što je jasno iz vašeg pisanja. Blago zemlji koja ima takve bistroumne, bog vas blagoslovi i nek vam podari zdravlje i dug život.
OVI MILENKOVIC JE KA BALTAZAR (crtani film) RAZUMIJE SE U SVE, JA MISLIM DA ZNA KAKO SE PRAVI I ATOMSKA BOMBA.
SALU NA STRANU , DANAS I MI CRNOGORCI MOZEMO DA BUDEMO SRBI A MOGU I NASA BRACA MUHAMEDANCI I KATOLICI, SJUTRA OCEKUJEM NEKI TEKST O PARENJU LEPTIRA ILI O DERBIJU , ZVEZDI I PARTIZANU
Čovjek koji počne da ide ili se trudi da ide Hristovim putem dublje sagledava osnovne istine o sebi, životu, društvu u kome živi, itd. Narodi i države su postajali i nestajali, i to je istorijska konstanta. Ali dolazak Hristov u ovaj svijet je dao novi smisao ljudskoga života. Ako je smisao života svetog kneza Lazara bio da bude neki novi Leonida, onda je njegova žrtva besmislena. Nažalost, ovdje je postao toliko dominantan neki nacionalni zanos, da je on uspio kod mnogih da proguta onu vertikalu života koja stremi ka vječnosti, o čemu nam govori Božić, a naročito Vaskrs. Zato mnogi ljudi radije čitaju „Zavještanje Stefana Nemanje“ od Medića, nego njegovo žitije od svetog Save. A o Svetom pismu da ne govorimo.
Uh, ja bih baš na ovaj imao ponajviše primedbi:) Mislim, neke stvari su kao da sam ih ja napisao, naročito ove o rasi i kulturi, ali s obzorom da bi mene ponajviše uvredilo da, kad objavim tekst, niko ga ne prokomentariše, neću oklevati da se imenjaku „okačim o kičmu“.
1. „Pravoslavni rod“ uopšte ne mora, a u crkvenim službama se i ne odnosi na genetiku – u pitanju je „duhovni rod“, koji je Gospod obećao Avramu da će ga umožiti preko usinovljenja Hristom. Srbi su, kao narod generalno omeđen pravoslavnom kulturom, samo jedan ogranak tog „duhovnog roda“ koji je Hristos otkupio na Golgoti. U Starom Zavetu smo svi robovi, i tu važe pravila genetike. U Novom Zavetu smo svi (potencijalni) sinovi Božiji, i tu se ropstvo genetici raskida.
2. Autor sam sebi skače u stomak na par mesta gde prvo kaže da genetika u formiranju nacije igra mnogo manju ulogu od kulture (s čime se slažem) , a onda Mešu Selimovića, olako i bezuslovno pridružuje kulturi Kneza Lazara. Lično, stvarno nemam ništa protiv „Srba islamske veroispovesti“, niti sporim da ih ima većih Srba i boljih ljudi, generalno, od mnogi tzv. pravoslavaca, ali pričamo li mi ovde o kulturi ili ne? Pravoslavno „ne“ često znači islamsko „da“. U tome se razlikuju kulture, u tome je njihov značaj i težina. Meša Selimović je možda i unuk Petru Kočiću (prema krvnim zrncima) , ali njih dvojica, sve dok jugoslovenstvo nije preseklo sve vertikale i sprovelo rđavu uravnilovku, nisu pripadali istim kulturama.
Lako je sad, nakon svoh revolucija izjednačavati te stvari. Ali, u vreme kad su Selimovići primali Islam, taj čin je značio samo jedno – pripajanje turskom korpusu. Ti izbori su nešto značili. Zbog toga su se gubile glave i duše. Narod u Crnoj Gori to dosta dobro zna, glupo je da ja pričam o tome.
To što je kultura sećanja sačuvala (Bogu hvala) osnove za poverenje sasvim je druga stvar.
Dakle, Kosovski mit je referencijalni osnov Srpstva? Tačno, ali na čijoj strani bi bio Meša?
3. Marko S. Marković je (pozivajući se i na neke duhovne autoritete) išao toliko daleko da je ustvrdio da je Rastkov i Nemanjin odlazak u manastir mistična priprema za Kosovski boj. S ovim možemo, ali ne moramo da se složimo. Ali, prebacimo stvari na hladni teren gole logike: ako je heroizam spram zemaljskih sloboda najviši domet srspke kulture (što i nije neko originalni domet, stvarno, i nosorozi i nilski konji su teritorijalni) što su uopšte Nemanja i Rastko pokušavali s manastirom? Šta su tražili? A ako se Kosovski junaci nisu borili za Carstvo nebesko, kamo bolja strategija? Pa Car Dušan je osvojio pola Balkana, otkud sunovrat nakon toga?
Nije li (krajnje) oslobođenje nakon pet vekova i mestimična oslobođenja tokom tog perioda pokazalo upravo to – ne samo nama, nego Turcima, Austrijancima, Mlecima… – da su narodni pesnik i Crkva bili u pravu: „Zemaljsko je za malena carstvo…“ ? Ova su carstva sa svojim heroizmom propadala, Lazarev „rod“ je ostajao (u Crnoj Gori više nego drugde) .
Nisu li porazom zadobili dublje temelje, čak i zemaljskih carstava? Nisu li pokazali da zemaljski heroizam ne stvara ništa trajnije od spomenika (Termopile) , a žrtva za Carstvo Božije produbljuje osnove svakog ovozemaljskog truda i borbe i zadobija narode u vekove?
Suština Kosovskog boja je odbrana slobode? Pa jel odbranjena? Prema šemi g. Milenkovića, Kosovski boj je bio ne samo vojni poraz (što je sumnjivo) , već i potpuni sunovrat, uključujući i onaj svet (što je, iz ovog sledi, nesumnjivo) . Ispada da su oni tamo, tada, jurišali noseći u srcu svoje dvorane, riznice i vinograde a za Carstvo nebesko šta ostane. A, šta kad je Srbima ostalo samo Carstvo nebesko? Kako to da su se i dalje pozivali na njih?
Vizija Carstva nebeskog po kome ono sleduje svakome s presečenom pupčanom vrpcom predstavlja drastičan primer nerazumevanja tih pitanja. Na stranu neshvatanje „transcendiranja istorije“ koju neguje Srpstvo, samo zbog ovoga bi imenjak u neke teme morao da ulazi mnogo opreznije. Ne zbog mene, nego zbog nekih koje je pomenuo u tekstu.
G. Dujoviću, moja lapidarna ocjena teksta je psihološke prirode, namjerna da ohrabri autora da ne piše o onome što slabo razumije, i ništa više!
Sa druge strane, Vaš pristup u tumačenju bilo čega, pa i istorije, veoma je kompleksan i odveć zahtjevan.
Insistiranje na transcendiranju istorije je zdravorazumski imput na složeni proces usaglašavanja tuđeg mišljenja, stava i tvrdnje o bilo čemu istorijskom, sa vlastitim percepcijama, iskustvima i znanjima.
Kako to nije nimalo lako, jer, za epohu postmodernizma, i sami znate, istorija je samo puki diskurs!? Tome odgovara i Deridina tvrdnja da “ izvan istorijskih tekstova kao najobičnije faktografije ne postoji ništa drugo i dublje „!?
Meni je, naravno, milije staro, tradicionalno stanovište da pitanje percepcije ne podrazumjeva samo citanje tuđeg istorijskog diskursa o našoj istoriji. Nego to prije svega znači čitanje/pisanje/stvaranje vlastite istorije, kako smo samo onda na dobrom putu da mislimo istorijski!
Ali, misliti istorijski ne znači samo misliti kritički i kontekstualno. Misliti istorijski znači da svako prizivanje prošlosti ustvari podrazumijeva preispitivanje/resaznavanje, dakle, transcendiranje prošlosti, odnosno istorije sa stanovišta sadašnjosti!
U tom smislu od najveće je važnosti da promislimo jednu krajnje kontaminiranu mitološku paradigmu o nama Balkancima.
Sve je podelo još onda u srednjem vijeku, kada su Vatikan i Carigrad ( prije svega zbog bogumila) centralne dijelove Balkana proglasili skloništem jeretika (refugium herecitorum ). Time je bilo izrečeno i prokletstvo na našu istorijsku svijest i bačena svojevrsna anatema na naše posvemašnje pamćenje, kako tvrdi makedonski filozof Ferid Muhić.
Zato je i moguće da se jedna sjajna pobjeda na Kosovom polju tumači isključivo kao neupitni nacinalni poraz!?
Tako se, između ostalog, i dogodilo da nas jedna kobna matrica tuđeg razumijevanja nas, subjekata homotipičnog podneblja centralnog Balkana, dramatično promoviše u necivilizovane i violetne Druge!!!
Kako to i danas sušinski odražava tuđe mišljenje kao naše vlastito!
Otuda počiju i sva ozbiljna nerazumjevanja, eto i sa g. Milankovićem, koji sebe razumije prevashodno u tuđim stereotipa o nama.
Ipak, poslednji tekst g. Milana je objektivno veliki iskorak iz nečega što uopšte nije razumio, u nešto što je svakako bolje razaznao, uprkos svim Vašim opravdanim primjedbama!
Taj prvi korak ka transcendiradnju vlastite istorije nije za podcjenjivanje. Naprotiv!
G. Milan u svakom slučaju obećava, o čemu svjedoči i njegov pokušaj da bez sujete ponešto odstupi od svojih pogrešnih stavova i mišljenja.
Sve ste u pravu, samo ovo mi baš bolo oči. Naročito stoga što g. Milenković nije prvi koji na ovaj način iskazuje nerazumevanje sličnih fenomena.
Jer, kako reče Matija Bećković:
„Pamćenje nije ono što je bilo
Već ono u što se sve preobrazilo“
Eto, sada kada ste prestali da se bavite onim što ne znate, kada ste u pomoć pozvali teoriju i nauku, tekst vam je perfektan!
Koliko je oblikovna snaga mita snažna, govori i to što su Crnogorci, bez obzira na etnogenetska pitanja, bili najveći nosioci tog mita iako, bar po sadašnjim saznanjima, nisu neke mnoge trupe na Gazimestan dobacili. Dakle, Srbi su postali jer ih je usisala oblikovna snaga mita i kulture.
Stoji, samo mi se čini da bih malo promijenio redosljed stvari. Da nisu bili Srbi, ne bi Crnogorce „usisala oblikovna snaga mita i kulture“. To je sjeme moralo pasti ne neku zemlju u kojoj se moglo održati.
Vrlo jednostavno – do pojave Gorskog Vijenca (prihvaćen od syrane Crnogoraca kao istorijska čitanka, kao neşto što se stvarno zbilo) naš jezik smo zvali Naški/Ilirski, našu vjeru smo zvali Grčki Zakon, Vladika Rade je Nemanjiće smatrao osvajačima a Sveti Peyar je svoju postojbinu uokvirio od „Primorja do Javorja“ (Dukljanska država)… Onda je Vladika Rade postao Njegošem uz učitelja Sarajliju a lukavi i falsifikovani (novo)srbi prozvali Crnogorce srpskom spartom tj ‘Vojnim Logorom’ jer mi trebamo ginuti za njihove ciljeve dok se ‘srpska atina’ bude bavila intelektualnim radom. I vi dalje pristajete na zadatu Vam ulogu?! I kako da Vas smatram normalnim (izvinite, ništa lično). Kad ne poštujete sebe. I kako da Vas onda drigi poštuju? Kao tecimo ovaj skriboman gore?
Najprije biste morali da dokazujete sve ove tvrdnje – kako smo zvali jezik, kako smo zvali vjeru itd, ali nemojte se truditi. Te su rasprave gubljenje vremena, a ja dukljanska bulažnjenja nemam namjeru ni da slušam ni da pobijam – to sam više desetina puta radio, i umorio sam se. Uostalom, sve se te „dukljanike“, na kraju balade, svedu na vulgarne teorije zavjere, koje su, kako neko reče, uvijek „tačne“ jer onoga ko razbuca teoriju, treba samo proglasiti dijelom zavjere i stvar je riješena. Idemo dalje, uvjereni da smo u pravu, u beskrajnu raspravu.
Da sad pričamo o Okamovoj oštrici i sličnim pravilima dokazivanja, jalov je posao. Ako se vladika Danilo potpisuje kao vojvodić zemlje srpske, ja to tako i tumačim – vojvodić zemlje srpske, kao što dvije tačke na papiru spajam ravnom linijom. Ono, mogu se one spajati i linijama bizarnih oblika, kružnom linijom, ali je to najlakše učiniti pravom linijom. Ili, ajde ovako: ako nešto mjauče kao mačka, ima krzno kao mačka i lovi miševe, ja zaključujem da je u pitanju mačka. Dukljani imaju pravo da misle da je u pitanju pas sa poremećajem identiteta. Um je, čak i pomračeni, bezobalan, u njemu je sve moguće.
A sad ono važnije.
Otkud Vi znate da je meni zadata neka uloga? Da bismo raspravljali o tome kako ja pristajem na zadatu mi ulogu, molim da se najprije pruže dokazi. Dakle, treba dokazati sljedeće ( i to ne na majke mi, kako Dukljani vole da „dokazuju“): da postoji neko ko zadaje ulogu i da se taj identifikuje, da je ta uloga određena, da mi je zadata i da sam ja obaviješten o tom zadatku. U suprotnom, u pitanju su etikete i pljuckanje.
Kako da me Vi smatrate normalnim? Uz svo poštavanje, baš me briga da li me Vi smatrate normalnim!
Posebno mi je interesantno kako se nekoga može smatrati nenormalnim, a da to nije lično. To bih objašnjenje volio da dobijem više od svega! No, ako baš imate potrebu da me smatrate (ne)normalnim, moraćete najprije dokazati moju (ne)normalnost.
Da li i kako poštujem sebe? Moj problem.
Ali, ako Vas i to opterećuje, morate dokazati: 1. šta je to poštovanje sebe i 2. kako se Vladimir Pavićević uklapa u nepoštovanje sebe. Sa malom otežavajućom okolnošću: način na koji Vi „poštujete sebe“ ne mora da važi za svakoga.
I konačno, da i ja Vas malo ocijenim: beskrajno ste arogantni, kao i svi Dukljani.
Svijet ne počinje sa Vama, niti će se sa Vama završiti. No, dobro: i o sebi i o meni možete misliti šta god želite.
Ipak, ako ikako možete, pokušajte da razumijete da Vaši stavovi, mišljenja, utisci, raspoloženja, shvatanja nikoga drugog do Vas ne obavezuju. A iz toga ćete, ako ste upola pametni koliko se čini da sebe smatrate, izvući zaključak da ne treba uvijek i na svakome mjestu iznositi stavove, mišljenja, utiske, raspoloženja i shvatanja.
Bekorisno je i iritantno.
I nekako je uvijek nepristojno lično.
U svom djelu – „Porijeklo I proslost dinastije Petrovica“, knjiga I, izdanje u Beogradu 1940 – njen autor Andrija Luburic je još prije II svjetskog rata ustvrdio da je poznati i od strane velikosrpskih nacionalista bezbroj puta citirani zapis „vladika Danilo – vojvodić zemlje srpske“ zapravo falsifikat! Taj dio mozete naci na stranama 74 i 75 citiranog djela. A faksimil pomenutih stranica je dostupan na: http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/pocetak-vladavine-petrovica-xviii-v/andrija-luburic-zapis-vladike-danila-voevodic-srbskoj-zemlji-je-falsifikat/
Sto nas vrce na moj prvi post – koji je to razuman razlog (osim novca, inata, zatucanosti, navijanja za Zvezdu/ Partizan…) koji posrbicama ne dozvoljava da prihvate istinu o sebi I svojim korijenima ma koliko se ta istina kosila sa svim sto su im opsenari gudili uz oganj pricajuci im lazibajke o njihovom ‘poreklu’…?
I što reče, ima na sajtu montenegrina, a? E jesi našo đe da gledaš! I ko nam to dokazuje, Luburić? Unuk Maksa Luburića? Hehe, taj, bezbeli!
Makse beno, ne benavi!
Andrija Luburić je 20 godina stariji od njegovog prezimenjaka, Maksa. A ti kažeš obrnuto. Pa dobro.
Po tome se posrbice i poznaju – da nemaju znanja ni o čemu a posebice se izdvajaju svojim bibliskim neznanjem o sebi i svojima.
nije Vama lako
Opet, možda je ispravnije pitanje, ukoliko se ovako postavi: dokle će svaki kreten da nameće svoje kriterijume ko je i šta je Srbin i šta treba da radi, misli, veruje i kako da piše, da bi mu kreten poverovao da je Srbin?
Eto, tako!
„Ima, svako od nas, dvoje roditelja, četvoro baba i deda, osmoro prapredaka, šesnaestoro čukun… to je aritmetička progresija“
Samo mala ispravka: geometrijska progresija, ne aritmeticka. Ostalo je bez greske.
Sveukuponost materijalnog i nematerijalnog nasleđa jednog naroda koje je deo njegove kolektivne svijestie je zapravo nacionalna svijet.Postoji preko dvjesta definicija nacija.Svaka nacija ima svoju posebnost.Nekome je bitna vjera,nekome jezik,nekome državotvornost nekome eto ovaj „stručnjak“ kaže i MIT. Mit je zapravo LAŽ. I Ćosić je u pravu kada kaže da je „u biću Srbina LAŽ“Ja u to ne vjerujem,ali me ovaj autor u to pokušava uvjeriti?