Esej o šetačima

Piše: Bogić Bulatović

Nije lako imati druga sa kojim možeš da šetaš! Prvo, on mora da bude čovjek u kondiciji! U fizičkoj kondiciji da može da izdrži dugačke, daleke, beskrajne šetnje.

Zatim, on mora da posjeduje ukus da izabere temu i priču kojom će ispuniti beskrajnu šetnju, kako bi čovjek imao osjećaj da ga ta šetnja nije koštala fizičkog truda. Takođe, on mora znati odabranu, zanimljivu temu da izloži. Da je ispriča tako da priča prođe kroz pripovjedačev krvotok, a zatim, tim čudnim braunilama da ta priča uđe u tvoj krvotok, u tvoju glavu, da zaboraviš na vrijeme. Govornik-šetač mora da nauči da zaustavi tvoje vrijeme, makar, ili da te vrati u djetinjstvo!

Vi morate znati da odaberete stazu, put koji volite, uspon koji vas inspiriše. Vi morate imati na tom putu, recimo, neki Ljubović ili neku Goricu koja miriše, naročito ljeti, kada četinari pod presom sunca puste dah tamjana. Oko te staze, ne smije biti dvojbe!

I tvoj drug mora da voli šumu, da zna da gleda u zvijezde, u to vitlejemsko nebo iznad vašega grada, da umije da dodirne „oštro sječivo mjeseca“ a da se ne posiječe. On mora da zna da osluškuje, da čuje pticu, sovu, kako šuška smuk, kako pada list. On mora da zna da čuje govor tvoje duše i da joj poda nepogrešivi odgovor koji je daleko od tvojih ušiju, ali nije od nje.

On nikada ne smije da osjeti stid ispred svoga saputnika, pokraj svoga sapatnika. On mora da se obnaži, a da bi to učinio on, moraš ti da budeš bestidno razgolićen. Sa sebe morate da skinete sve kao vojnici i da na svojim dlanovima držite svoja srdašca kao da je u toku čas anatomije. On mora da priča o svom početku, o svom Iskonu i on mora da zna na kom mjestu je njegovo Ušće, njegovo Utočište!

On mora da zna da šeta bez nekog velikog cilja, jer Cilj je samo jedan, a noći je mnogo. On ne smije da ima većeg razloga za šetnju od čistog larpurlartizma, od same ljepote šetanja!

Šetač, tvoj drug, to ne smije da bude čovjek koji kasni. On mora doći na zakazanu kotu u predviđeno vrijeme.

Taj mora da zna da čuva tvoju tajnu, da čuva tvoju ranu. On mora i u trave i u čajeve da se razumije i u otrove kojima se rane vidaju. Ti moraš da imaš beskrajno povjerenje u svog druga šetača da će ta rana da bude vaša tajna kojom se mjeri prijateljstvo. Što više tajni, utoliko veće prijateljstvo, to je i garancija da će vaš hod, veliki i mali  vhod trajati dugo, dugo.

On mora da ima dar da voli tri čarobna elementa: vodu, vazduh i zemlju, a da umije da sanja Sunce, da umije da ga čeka, a da ne izgubi Nadu!

Da umije da prođe ispod duge, ne tako često, jer često je to nemoguće!

On mora da zna put do Barselone i natrag i u tom malom vagonu da ugleda svoj veliki, svoj Vječni život! Da ga prigrli i sačuva i taj Život da sakrije njega! U Barseloni on mora da pronađe nju, da joj pokloni sve i da se Ona obeća njemu. On mora da ima i neko svoje more, neku svoju  pontu i svoj Zaliv delfina u kojem se čuva predanje kao zavjet, kako svjedoči pjesnik i prorok, da se srce samo jedanput može dati i da niko iz Zaliva ne smije da učini ono što čine licemjeri sa Zapada i jedno isto srce nude više puta!

Osim Nje koju voli više od sebe, on mora da voli ljude. Njegov i život i posao moraju da budu jedno. Moraju da budu odbrana: odbrana Istine i odbrana Čovjeka!

Taj neko, dakle, taj tvoj drug sa kojim želiš beskrajno da šetaš, mora da zna da čini velike, goleme stvari, pritom da se raduje sitnicama, kao dijete. Recimo, mora da umije da se obraduje nekom piću. Nekoj, recimo, šljivi dobijenoj prostim pečenjem u nekim starim,  sirotinjskim kazanima našega Sjevera!

Taj neko mora da umije da bude brat, pravi brat, kao onaj kojeg ti nije rodila mati. Da te utješi kada te savlada očaj i da te napadne kada se prepustiš pohotljivoj nepravdi. Da bude onaj kojem možeš ostaviti ženu i djecu kada kreneš na daleki put, kome možeš ostaviti svoj dom sasvim i ako se ne vratiš! Samo što tog čovjeka, tog brata, nikada ne smiješ zvati brat. On mora biti Tebra, jer on sasvim sigurno i nepogrešivo zna da su nevrijeme i neljudi svete riječi brat i kum izlizali sasvim i potrebno im je vratiti oteti ugled i dostojanstvo. Moraš napraviti otklon od laži i otrcanosti, dakle, moraš pronaći u svijetu, ako hoćeš da šetaš, moraš pronaći Tebru!

On mora da bude čovjek koji je prošao kroz samoću kao kroz vatru. Negda, jednom, kroz pravu samoću usred uspona i vreve kada je imao samo Sebe, Sjenku i jednog psa, možda Baka, ali Druškana sigurno! On je morao proći kroz prostodušnu priču Serjožinu, morao je preživjeti i vratiti se ljudima, da bi krenuo u dugu, u beskrajnu šetnju baš ove noći.

Taj čovjek mora imati svoje mlinove. Velike, kamene, prave mlinove. I rijeku mora da ima koja dobrovoljno prolazi kroz njih i dok pokreće teške, trome točkove da pjeva. On mora da umije da gleda u ruševine tih mlinova i da umije da čuje pjesmu svojih predaka koji još uvijek tu, na toj rijeci, dijele žito sa svojim narodom i od brašna prašnjavi odvajaju desetak!

On, taj tvoj drug sa kojim kaniš da beskrajno šetaš, on mora da zna da gleda u svoje beskrajne pašnjake i vinograde kako se u njima sada bijeli svijet baškari, a da on, bez ljutnje, uči da u sebi žanje obilate, svakodnevne ljetine!

O, tako mnogo je potrebno za običnu, bezazlenu šetnju, Tebra moj!, a sve se to kod dva šetača, dva dobra svakonoćna šetača podrazumijeva!

A ja sam imao sve to!!! Ja sam imao druga sa kojim sam beskrajno dugo, svunoć šetao po kiši dok je neosjetno klizila niz nas. Zorom smo odlazili u šančeve, na svoje položaje, danju grlili svoju djecu i matere njine, a noću, noću smo šetali i krišom odlazili u djetinjstvo!

Otkud jutros strijeljaju me Tvoje oči sa platana naših, Ilija, Brate! Sjećaš li se da si mi rekao da dok si čistio mrvice sa hilandarske trpeze ti si shvatio da svi Psalmi i sve priče beskrajne mogu stati u samo dvije riječi Gospodnje: Ustani Lazare! Sve ono što bih htio ovom dugom pričom o šetačima da kažem jeste samo ono što ne umijem, a što je jedino što me može utješiti, što nas, Brate, može izliječiti: Ustani Ilija! Ustani Ilija i hodi!

Sjenima Ilije Ljubišinoga Boljevića  

Izvor: Mitropolija/Svetigora