Epohalni let Jurija Gagarina

Piše: Vojislav Gledić

Epohalni let Jurija Gagarina 12. aprila 1961. godine predstavlja  prvi čovjekov korak u ostvajanju vasione. Još u toku leta, kada je radio Moskva objavila prvo šturo zvanično saopštenje o kruženju  prvog kosmonauta oko Zemlje, nastalo je veliko uzbuđenje i oduševljenje širom Sovjestkog Saveza, ali i čitavog svijeta. Odmah su sve  velike svjetske novinske agencije proslijedile  vijest o tome koju su prenijele sve radio stanice i televizijski studiji širom planete.

U to vrijeme, televizija kao elektronski medij  još uvijek nije postala masovno sredstvo informiosanja kao što je to slučaj u naše vrijeme,  ali su novine bile preplavljene tom neobičnom viješću. Čitav svijet je brujao i govorio  o velikim uspjehu čovječanstva jer je konačno ljudima uspjelo da se vinu u daleki i neobični kosmički prostor. I dok je senzacionalna vijest postala prvorazredna informacija i senzacija, dotle se u samoj Gagarinovoj porodici odvijao život  na zaista specifičan način. Zapravo, niko od njegove najbliže rodbine nije ni znao da je njihov Jurij odletio u vasionu. O tome je kasnije iznio  svoja sjećanja Jurijev  stariji brat Valentin u knjizi  pod naslovom ,,Moj brat Jurij“  iz koje ćemo ovdje prenijeti neke od najzanimljivijih odlomaka.

„Srijeda 12. april 1961. godine – piše Valentin. – Za nas, najbliže Jurine rođake, dan je počinjao kao i svi drugi, obični radni dani u godini. I, naravno, ubrzo bi iščezlo svako sjećanje na taj dan, kao što, uostalom iščezavaju na sve druge ni po čemu  zanimljive, da u kosmos nije poletetio  ‘Vostok’.  A o tome da njime pilotira kosmonaut  Jurij  Aleksejevič  Gagarin, saznali smo na različite načine. I zato bih detaljnije ispričao kako smo mi, najbliža  Jurina rodbina, primili vijest o njegovom letu u kosmos. Evo kako sam  ja to doživio.

Kazaljke na časovniku pokazivale su pet časova izjutra. Ustao sam, skuvao čaj, umio se, obukao i doručkovao. Razmišljao sam kako me je zadesila nevolja da veća  ne može biti. Auto-gazdinstvo,  u kome sam radio, pripremilo  je vozila za izlazak na njive, koje je trebalo zasijati. I ja sam, takođe, trebao poći sa drugim vozačima, raspored sam dobio, nalog je napisan, a iznenada mi se razboljela supruga. Morio sam na posao,  ali me morila briga kako da ostavim bolesnu ženu. Nakon doručka izašao sam na ulicu. Tu sam sreo oca. – Kuda ti tako rano? – upitao sam  ga. – Brige me pritisnule, sine, a idem u Klušino, tamo gradimo novi klub. – Daleko je, zar ćeš pješke? – Dogegaću se  nekako. Popušili smo po cigaretu, poželjeli jedan drugome uspjeh i rastali se. Još je bilo mračno, mraz je štipao za obraze, ali nije bilo magle ni vjetra. Mislio sam biće lijep dan.“

Kao što se vidi iz citiranog dijela  Valentinove knjige, Gagarinovi najbiliži rođaci su bili sasvim obični poljoprivredni radnici na koletivnom gazdinstvu u okolini Klušina. Ni po čemu se nisu razlikovali od ostalih kolhoznika. Njihov najrođeniji Jurij je iz te sredine otišao kao mlad i bistar momak i dobro se snašao u „dalekom svijetu“. Jurijevi rođaci su, naravno, dobro znali da je on pilot u vojnim snagama Sovjetskog Saveza, ali ni na kraj pameti im nije bilo da se on prijavio u elitni odred prvih kosmonauta. Uostalom, oni nisu ni čuli za takvu ekipu mladih pilota, iako su bili dobro informisani o dotadašnjim dostignućima sovjetske  kosmonautika. Još od lansiranja prvog vještačkog satelita ,,Sputnjika 1“  4. oktobra 1957.  sovjetska javnost je bila ponosna na sve ono što se dešavalo u njihovoj domovini. Tada je kolektivizan bio jako razvijen i predstavljao neraskidivi, sastavni dio ideološke strukture novog socijalističkog društveno-ekonomskog sistema.

„U gazdinstvo sam stigao prije ostalih vozača i tehničara“ –  nastavlja svoje sjećanje Valentin Gagarin. – „Počeo je radni dan. Vrijeme na poslu brzo prolazi, postajalo je sve toplije. Počelo je i prigrijavati. Nakon izvjesnog vremena odlučio sam da skoknem do kuće i obiđam bolesnu suprugu. Na vratima gazdinstva srio sam upravka: ‘Valentine, čujem da ti je žena bolesna. Idi kući, naćićemo ti zamjenu. Samo…’ U tome i jeste problem – prekinuo sam ga, gdje sada da nađemo  vozača? ‘Smislićemo nešto’  – kazao je on. Stigao sam kući, obišao suprugu, kojoj se stanje poboljšalo i ja sam odlučio da se vratim na posao. I upravo dok sam se udaljavao od kuće u pravcu gazdinstva, začuo sam dozivanje. Očajno mašući rukama prema meni je trčala moja najmlađa kći Valjuška i nešto vikala što nisam, razumio. Stao sam. ‘Šta se desilo? – upitao sam. ‘Tata, odmah se vraćaj kući, mama plače. ‘Kako plače, pa sad sam bio kod nje, rekla je da je dobro? Vječito  sa tim ženama nekakve petljavine. Nije joj valjda žao što idem na posao?’

Sav zadihan – nastavlja svoju priču Valentin Gagarin – utrčao sam u kuću. I stvarno, supruga je sjedela pored radija i plakala.  Suze k’o iz kabla! Što nas je još zadesilo – upitao sam zbunjeno. Supruga je kroz plač odgovorila: “Jura…Slušaj… Naš Jura je u kosmosu’. ‘Što trabunjaš?’ – uzviknuo sam. Pojačao sam radio. Svi smo već navikli na Levitanov glas, odlično poznajem njegovu dikciju. Levitan je takođe bio uzbuđen. Ali iz mnoštva njegovih riječi u mojim mislima odzvanjale su  samo neke od njih: pilot …Jurij Gagarin.  Noge su mi se odsjekle. Stropoštao sam se na stolicu. Saslušali smo do kraja saopštenje na radiju. ‘A znaju li mama i Zoja?’ – upitao sam. ‘Znaju, rekla sam im da uključe  radio. kad je mama čula, onesvijestila se. Jedva se povratila. Hajdemo do njih.’ “

Neočekivanu vijest u jutarnjim satima tog istorijskog 12. aprila 1961. godine sasvim slučajno je, dakle, prva saznala supruga  Jurijevog starijeg brata. Ona je bila bolesna i ostala u kući gdje je uobičajeno slušala radio. Bila je iznenađena kada je u 10 sati po moskovskom vremenu  čula neočekivanu,  iznenajuđujuću vijest da je sovjetski pilot, major Jurij Gagarin odletio u kosmos kao prvi čovjek u istoriji. Ova žena je odmah zaplakala i poslala svoju najmlađu ćerku da obavijesti oca koji se upravo  zaputio  na posao. Posebno je emotivno čitavu tu Jurijevu istorjsku misiju doživjela njegova majka Ana koja se, kao što se to vidi iz prethodnog navoda, onesvijestila. Ali brižna majka je odmah požurila prema svojoj snahi i unukama koje su se nalazile u Moskvi. Postojala je direktna željeznička linija između njihovog mjesta i sovjetske prestonice. Udaljenost između tih mjesta iznosi  oko 160 kilometara i voz je tu razdaljinu prelazio za oko četiri sata. O tome veoma slikovito i emotivno piše Valentin  na sljedeći način:

„Radio je kod mame bio uključan  ‘do daske’. Mama i Zoja su sjedele priljubljene jedna do druge i plakale. Pridružila im se Maša, a i mene je nešto stezalo u grlu. ‘Šta on to učini, Valja?’ – ponavljala je mama kao da govori nekom đaku koji je nešto zabrljao u školi.  ‘Šta učini?’ ‘Smiri se, mama, smiri se’, umirivao sam je, dok joj je Zoja svaki čas prinosila čašu ustima da guta malo vode. ‘Eto o kakvom je on putu govorio kada je bio ovdje. A ja,  stara, i nerazumna, ispade da sam ga i ludim proglasila…’Mama, smiri se već jednom, dosata je…’ Ona je pljesnula rukama i zavikala: ‘Bože, a  kako će sve ovo preživjeti Valentina (supruga Jurija Gagarina), ona je sama tamo sa dječicom…’  ‘Naći će se neko  pored nje’ – tješili smo je mi. ‘Ne…ne…sad ću ja… sad idem u Moskvu…’

Do polaska voza za  Moskvu  ostalo je tek dvadesetak minuta,  od kuće do stanice ima više od tri kilometra. Neće stići do stanice na vrijeme, ali je nismo mogli odvratiti od nakane. Morao sam naći automobil da je prebacim do stanice. Trkuo sam u gazdinstvo. A tamo, nikom  da se obratiš. I šoferi, i inženjeri pa i sam upravnik, sjatili se oko radija i ne slušaju nikog sem Levitana. ‘Auto mi treba, hitno’ – vikao sam na uho upravniku. On me čak nije ni prepoznao. utrča sam  u garažu, seo za volan prvog automobila i krenuo. Kako sam vozio, ni sam ne znam. Tek, zakasnio  sam.  Mama je i ne sačekavši me, krenula pješke put  stanice. Stigao sam je na pola puta. Trčala je spotičući se.

Stigli smo do stanice  i potrčali do kase – nastavlja svoju priču Gagarinov brat Valentin. – Voz za Moskvu već je krenuo iz stanice. Mama je zgrabila kartu i potrčala prema vagonu koji je već milio po šinama. Kasirka je potrčala za njom. ‘Građanko  – vikala je – kusur ste zaboravili. karta košta 2,90 rubalja’! Kasirki je prišla neka žena i nešto joj šapnula, vjerovatno je poznavala mamu. Ova je odmah otrčala do dispečera i ubrzo je i voz stao. Kondukteri su pomogli mami da se smjesti u vagon. A i tamo je radio bio uključen. Mama je slušala saopštenje i opet u plač. Putnici su se uskomešali: ko je uvrijedio staricu? I opet se našao neko ko je mamu poznavao. ‘To je Ana Timovejevna Gagarin, majka kosmonauta““.

I dok se odvijala prava porodična drama sa majkom slavnog kosmonauta, koja je požurila da se nađe kod svoje snahe Valenine i svojih unuka u Mosvi,  na drugoj strani je Jurjev otac polako išao prema centru sela Klušino. On je bio tesar i stolar  pa je bio angažovan oko izrade nove zgrade namijenjene za potrebe mjesnog   kluba gde bi se okupljali stanovnici. Aleksej je bio hrom  još iz vremena rata kada je nastradao od starne njemačkog  okupatora. Stoga je starac polako išao hramajući i ne želeći da nekoga zamoli kako bi taj put prešao nekim automobilom. Trebao je da pređe rastojanje od nekih tri kilometra što je za njega kao hromog starijeg čovjeka predstavljalo poveći napor.   Ali on nije želio da odustane nego je pohitao  da dade svoj skroman doprinos zajedničkoj stvari. Usput je bio obaviješten o velikom podvigu svoga sina, ali on u početku nije obraćao pažnju na tu ijest. Jednostavno, nije mogao da povjeruje  da je njegov sin Jurij postao svjetski poznato ime koje će ovjekovječiti prvo putovanje čovjeka u vasionu.

„Rano tog jutra, zadjenuvšći svoje kožne rukavice za pojas i prebacivši sjekiru preko ramena, otac je krenuo u Klužino – opisuje  ponašenja svoga oca Gagarinov brat. – Daleko je to, oko četrnaest vrsta. Za starinu, sa bolesnom  nogom, poveliki napor. A još i preko rijeke treba preći – ona je nabujala poslije nedavnih kiša. Išao je otac, ne štedeći sebe. I  Aškovo je ostalo  pozadi, i Fomičino. Prilikom izlaska iz sela doviknuo mu je jedan poznanik. ‘Gdje ćeš tako rano, Alekseju Ivanoviču?’ ‘Idem u Klušino, klub solhozu gradimo. A šta ima novo kod vas u rejonu’ – upitao je. ‘Pa, kako da kažem, ima ponešto. Eto,  upravo se vratila moja ‘baba’ od susjeda i veli da su čovjeka u kosmos poslali. Čuli su, vele, na radiju. I po svemu sudeći, u kosmos je poletio tvoj sin, Alekseju Ivanoviču.’ ‘Što sve ta svjetina neće nabrbljati’ – ravnodušno je odgovorio on. ‘Dobar duvan imaš. Hvala ti. Odoh sad, moram klub da dovršimo do Prvog maja.“  Napravio je nekoliko koraka, a prijatelj mu je doviknuo:’I, veliš, nisu ga lansirali?’ Otac je samo odmahnuo rukom i nastavio put.

Kod Zahorova otac je trebao da pređe rijeku. Srećom, skeledžija je bio na mjestu. ‘Smrznuh se, čakajući te, Ivanoviču’, viknuo je skeledžija. ‘Jeste da sunce grije, ali je hladno’. ‘Ništa zato, zagrijaćemo se mi’ – uzvratio je otac i iz prsluka izvadio bocu votke. ‘Hajde, gucni!’ ‘Za sinčića, Alakseje Ivanoviču. Za to da se srećno  spusti na Zemlju.’ ‘O čemu ti to trabunjaš?’ – upitao je otac. Skeledžija se zbunio. ‘Šta je sa tobom… ja mislio da si ti presrećan,  a ono… Samo prije nekoliko minuta – evo, evo ni vesla se još nisu osušila – prevezao sam ljude na drugu obalu. Oni pričaju – Gagarin Jurij Aleksejevič, major po činu, leti u kosmosu.’ ‘U kosmos, veliš…šta je tebi’, čudio se otac i nastavio: ‘Što je jutros ovim ljudima, kao da su se dogovorili da se šale sa mnom. ‘I, veliš, sin, i to major. A moj sin je stariji poručnik, a do majora ima još haj, haj. A i skoro sam bio kod njega, ništa mi nije rekao. Ali dobro, ako je to Gagarin… hajde da popijemo za njega… tako, nazdravlje!'“

Popili su, prezalogajili kako to uz piće   ide. Otac je stigao u Klušino. U baraci, gde su živjeli tesari, na vratima ga je dočakao predsjednik  seoskog sovjeta Vasilij Fjodorovič Birjukov. Ne dozvolivši ocu  ni da prozbori, počeo je da ga grli. ‘Što si navalio da me cmokaš, kao djevojku, što ti je?’ – upitao je otac. ‘Već sedmi put dolazim ovdje, a tebe nema.  Fjodorenko svaki čas zvoni i traži da te nađemo. Hajde brže’. ‘Kamo, bre?’ ‘Šenuo si pod stare dane, Alekseju Ivanoviču, ili se praviš blesav? Sin ti je u kosmos letio i vratio se. Fjodorenko mi prijeti da će mi glavu otkinuti ako te ne pronađem, a ti pitaš: kamo, bre?  Pa u rejon,  naravno!’  Sad je već nastupilo vrijeme da se i otac izbezumi. ‘Si…ii..in veliš. Govoriš li istinu…?’ ‘Pogledajte ga,  ljudi moji’ – uzviknuo je Birjukov. ‘Sin, znači,  Jurka, Jurka znači…’  Tesari, koji su ih opkolili u vrijeme tog nepovezanog razgovora počeli su čestitati svom brigadiru.  I pružili su mu čašicu. ‘Ne, hvala’ – odgovorio je otac. ‘Ionako sam pijan. kao da me je neko maljem, tresnuo po glavi.’

Do Zatvorova otac je jahao na konju, potom je do Aškova putovao na traktoru, a tu ga je  sačekao ‘gaz’. Kad je otac stigao do Lenjingradske ulice, tu je već vrvjelo kao u kotlu. bezbroj automobila, ljudi… Ugledavši ga, počeli su skandirati: ‘Ura. za Alekseja Ivaanoviča! Ura za oca kosmonauta! Ura za kosmonauta Jurija Gagarina!’

U jedanaest časova uveče – nastavlja svoje svedočenje Valentin Gagarin – stigao je telegram iz vlade  Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. ‘Roditelji i rodbina kosmonauta neka se spreme na put. Automobili su upućeni da ih prevezu.’ Automobili su stigli tačno u ponoć i, bez obzira što su ljude koji su u njim stigli, nagovarali ljude i novinare okupljene u roditeljksskoj kući da se raziđu. Oni su to učinili tek u tri časa izjutra. U pet časova izjutra, 13. aprila, roditelji i rodbina Jurija Gagarina krenuli su u Moskvu. Uz put im je jedan oficir ispričao da je Moskva tog 12. aprila likovala cio dan. Gomile ljudi stihijno su se skupljale na ulicama i kretale u pavcu Crvenog trga noseći parole: ‘Ura! Mi smo prvi! Kosmos je naš! Pozdrav Gagarinu!’ U Moskvi smo stigli oko 9 časova izjutra i smjestili smo se u hotel u kome se već nalazila Valentina, supruga Gagarinova, sa Jurijevom mamom. Do susreta sa Jurom na aerodromu Vnukovo ostalo je nešto manje od 24 časa.“

Poslije dva dana od legendarnog leta Gagarina u kosmos, ovaj znameniti astronaut se pojavio na specijalnoj konferenciji za novinare organizovanoj u Moskvi. Tok 14. aprila 1961. godine Gagarin je smireno, sa svojim neobičnim  i upečatljivim osmjehom, odgovarao na mnogobrojna pitanja novinara ne samo iz Sovjetskog Saveza, već i iz čitavog svijeta. Inače, Gagarin je u Moskvu doputovao specijalnim avionom vlade koji mu je ustupio generalni sektetar i predesjednik vlade Nikita Hruščov. Kada je Gagarin stigao na aerodrom, tu ga je dočekao ogroman broj sovjetskih građana koji su ga, takođe, razgragano pozdravljali duž čitavog puta od aerodroma do grada. Tako je Gagarin postao najslavnija ličnost svoga doba. Ta populanost se poroširila na čitav ondašnji svijet i on je, zapravo, prvo vojno lice, i to iz tadašnjeg   ‘komunističkog lagera’, koje je steklo svjetsku slavu poput najpoznatijih filmskih diva ili ljudi sa estrade.

Gagarinovom herojskom podvigu, o njegovom veličanstvenom prvom letu  u vasionu, napisan je bazbroj tekstova  u kojima se to pitanje razmatra sa raznih aspekata. Taj datum je upisan  u svjetsku istoriju i ostao okićen  zlatnim slovima za sva buduća pokoljenja. Mnogi ljudi koji su bili savremenici tog sudbonosnog leta pamte to vrijeme kao  pionirsko doba postepenog osajanja svemira i sve dubljeg  i daljeg odlaska beskrajnim prostranstvima kosmičkog prostora.     „Dobro pamtim 12. april 1961. godine – sjeća se tog herojskog podviga Jurija Gagarina 50 godina kasnije sadašnji stalni ruski predstavnik u UN Vitalij Čurkin. – Smatram da je poslije 9. maja 1945. godine (dana kapitulacije Njemačke) to vjerovatno bio najsrećniji dan u istoriji naše (ruske) države. Sjećam se atmosfere sveopšteg likovanja, koja se zatim prebacila na čitav svijet, gdje su primali našeg heroja Jurija Gagarina…“

Gagarin je pozivan da posjeti mnoge države i da bude specijalni gost napoznatijim državnicima sredine 20 vijeka. Posjetio je nekoliko desetina zemalja i u svima priman od državnika, najistaknutijih funkcionera i ličnosti, kao i najpoznatijih ljudi iz raznih oblasti života.  Ovdje samo da izdvojimo nekoliko karaktersitičnih susreta. Ručao je sa britanskom kraljicom i primljen uz sve protokolarne počasti. Bio je specijalni gost kubansog vođe i šefa Komunističke partije Fidela Kastra, i to baš u vrijeme kada se na Kubi slavila velika godišnjica socijalističke revolucije. U Italiji ga je poljubila slavna Đina Lolobrđida, legenda filmske umjetnosti. Potom je  dobio preko milion pisama, čestitiki i najljepših želja od ljudi iz raznih društvenihs slojeva iz čitavog svijeta. Jedno vrijeme je, nakon uspješnog leta, obavljao i dužnost   ambasadora dobre volje. Svugdje su ime,  lik i djelo Jurija Gagarina primani sa velikim oduševljenjem,  poštovanjem i uzvišenošću. Tako je još za života  postao legenda i sinonim za novo istorijsko doba osvajanja vasione.