Episkopski savjet SPC u CG: Slobodni ljudi na udaru režima, stradaju za Hrista i Crkvu Božiju

Prenosimo u cjelosti saopštenje Episkopskog savjeta Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori

AKO MENE GONIŠE, I VAS ĆE GONITI (Jn. 15, 20)

        Pokušaj da se čovjeku ukine sloboda predstavlja pokušaj da se negira sama čovječnost i ona bogolika ”luča” koju je Bog usadio u svakog čovjeka. Upravo zbog toga što je to tako, kroz istoriju nailazimo na stotine i hiljade primjera onih koji su radije izabrali sopstveno stradanje, pa čak i smrt, umjesto ukidanje slobode i odricanje od vjere. U Crkvi mnoge od njih slavimo kao mučenike, ispovjednike i pravednike.

Savremeni crnogorski trenutak je takav da ispovjedanje hrišćanske vjere i poštovanje ustrojstva Crkve Božije može da predstavlja, a za mnoge i jeste – početak stradanja. Najizloženiji su oni u državnim institucijama koji su na dohvat ruke režimu, koji je, kako vidimo spreman na svakovrsne odmazde protiv onih koji slobodno i smjelo iskažu svoju slobodu vjere.

Rukovodeći se propagandnom maksimom da ”stoput ponovljena laž postaje istina”, vrh crnogorskog režima i svi njegovi poklisari uporno siju neistinu o tome kako molebani, litije i svo crkveno-narodno pregnuće posljednjih mjeseci imaju skrivene ciljeve i rukovodioce, pa ih po dnevnopolitičkoj potrebi smještaju u Moskvu, Beograd i ko će ga znati gdje. Međutim, istina je upravo ono što oni uporno odbijaju da prihvate, a to je da Crkva i svi vjerni u ovom konkretnom slučaju žele samo jedno – promjenu bezakonog zakona, tj. slobodu vjere – neokrnjenu, neoktroisanu i nenametnutu, jer je samo takva dostojna čovjeka.

Hiljade onih koji nas liječe, uče nam djecu, brane pravo i pravdu, čuvaju bezbjednost i bezbrižnost svih nas, na svjetskim takmičenjima i morima ponosno pronose svoje i ime Crne Gore, promišljaju o svijetu oko sebe kao intelektualci i profesionalci iz raznih oblasti, kao i mnoštvo mladih, pokrenuli su se imenom i prezimenom ovih dana radi odbrane svoje vjere i Crkve. Neprimjereno bi bilo da svima njima ne zablagodarimo za ovo što čine, jer to čine kao sinovi i kćeri. Braća i sestre ne blagodare jedno drugome kad se zajedno trude da im vatra ne odnese dom, ali zato između njih postoji jača veza od obične zahvalnosti. Ono što možemo i moramo je da posvjedočimo radost i divljenje prema svakom onom koji svojevoljno i slobodno uzima krst stradanja i hrabro svjedoči svoju vjeru i ljubav prema bližnjima, znajući da bi, koliko je sutra, mogao da bude meta režimskog nasilja – policijskog, tužilačkog, ostavljanja bez posla, raznih drugih pritisaka.

Nažalost, danas su mnogi građani Crne Gore izloženi osveti od strane režima zbog svojeg slobodnog izraženog stava. Takva vrsta ponašanja onih koji vrše javne poslove nedostojna je najprimitivnijih ljudskih zajednica, a kamoli društva koje ima ambiciju da uspostavi vladavinu prava i jednakost svih svojih građana. Već nekoliko naše braće policajaca nije imalo izbora osim da se otkaže policijskog posla da ne bi bili upućivani da ruše manastire ili da biju nevine građane Crne Gore. Drugi među njima se degradiraju, a u mnogim drugim državnim ustanovama se na zaposlene vrše pritisci i daju otkazi samo zato što svojim učešćem na molebanima i litijama ili davanjem svog potpisa podržavaju Crkvu u zahtjevima za promjenu neustavnih i diskriminatornih odredbi Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Od nekih se traži da potpisuju neke ”kontraliste”. Jedan radnik u zdravstvu je već dobio otkaz zbog solidarnosti sa ljekarima u Nikšiću, košarkaški trener iz Nikšića je otpušten zbog davanja potpisa za odbranu prava Crkve i odbijanja da taj potpis javno povuče, desetine vjernika u Herceg Novom se kažnjavaju za banalne prekršaje.

Poznat je, kao najsvježiji, drastičan slučaj podgoričkog podoficira koji, na sramotu onih koji ga optužuju, strada sa porodicom zbog vjernosti Crkvi. Ovo su samo neki od brojnih primjera bezakonja i nepravde koja se čini onima koji idu na molebane i litije i javno podržavaju Crkvu. Mnogi i ne govore šta doživljavaju, i kakve sve posljedice podnose zbog svog časnog izbora.

Ko su ovi ljudi koji nas gone po policijskim stanicama, tužilačkim kancelarijama, sudnicama i drugim mračnim hodnicima? U kakvim su to stravičnim uslovima ti ljudi živjeli pa su postali ovakvi nasilnici spremni na obračun sa svojim sugrađanima, susjedima, prijateljima, nerijetko i bliskim rođacima? Zar oni koji su zaradili dovoljno i za svoje praunuke imaju srca i duše da nekoga ostave i bez nasušne kore hljeba?

Sve koji čine zlo svojima bližnjima, bez obzira koje su vjere, nacije ili partije, podsjećamo na riječi Njegoševog Vladike Danila: ”Krv je ljudska (h)rana naopaka, na nos vam je počela skakati; prepuniste mješinu grijeha!”. Zločinjenje nikad nikome dobra nije donijelo.  Odvratite se od zla i činite dobro da primite blagoslov Božiji i dobar spomen među ljudima. Ne zaboravite da je ovo slobodan narod, a ne ”stoka grdna, dobre duše kad joj rebra puču”.

Onima, pak, koji stradaju na pravdi Boga, zbog svoje slobodne riječi i hrabrog ispovijedanja vjere, ponavljamo Spasiteljeve riječi: ”Ne boj se, malo stado, jer bi volja Oca vašega da vam dade Carstvo.” (Lk. 12, 32) i ”Blaženi prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko. Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake rđave riječi, zbog mene. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili i proroke prije vas.” (Mt. 5, 10-12).

Bog je čovjeka stvorio slobodnog i nikakva sila zemaljska mu slobodu uzeti ne može i neće. Nikad i nigdje.