Ekselencija

Piše: Bulatović I. Bogić

Svaka čast svakome, ali pošto mi je istina milija, vazda bih prije branio principe. Braneći principe, brani se ljudsko dostojanstvo i Božiji lik u čovjeku. Stoga, ne bi priču trebalo svoditi na anegdotu o Njegovoj davnoj ekselenciji, gospodinu Lutovcu, o bivšoj ekselenciji Bingulcu, niti o odlazećoj, protjeranoj, proćeranoj, išćeranoj ekselenciji, gospodinu Božoviću.

Smeta tu taj odnos. Svako malo prijetnja iz neke povrijeđenosti, svako malo mala mlada uvrijeđena. Vazda neko navodno čačka po ranama ovijeh surijeh gorštaka… A ruku na srce, neko se samo služi istorijskim činjenicama, a neko te činjenice misli da može nakon sto godina da prepravlja (čitaj „ispravlja“). Onaj koji je izglasao akt poništenja odluka Velike narodne skupštine, zašto nije izglasao poništenje kapitulacije od 25. 01. 1916. i namjesto potpisa Bećira i Lompara pljunuo u lice mrtvom generalu Veberu i majoru Šupiču, pa ravno, ne u Ravne kotare, no u Beč, da rukavicu baci, recimo, Sebastijanu Kurcu?! Da vidi Njegova ekselencija bečka, kako mi to radimo i kako smo časni, ali na kvačilo. Kako se ne mirimo ni sa istinom. Ponosan neki narod. Ponosan, ali sa zadrškom. Ti isti koji su glasali protiv Podgoričke skupštine, imali su kad da idu u šumu. I oni i njini preci. Imali su kad da gladuju, tifusaju i trijebe vaške u Isusovači, u Zenici, a ne po plaću u Gaetu. Malo su odocnili, malo ih je vrime pregazilo i malo su vozovi prošli. Evropom krstare super brze pruge, a ovi nijesu ni za Ćiru, reklo bi se!

Da se podsjetimo još nečega. Kako to tadanji crnogorski državljani „vršljaju“ po nekome tamo Topličkome kraju. Sa kojijem pravom, ministre?! Da li to Srbija nije imala hrabrijeh ustanika i oficira, ili opet ta Crna ruka?! Hoće li se o tome zauzimati kakav stav ili to što vi predstavljate stava nema, no od prilike do neprilike. Zar se ne bi valjalo dosljedno ograditi od izgrednika i izgreda istoriskijeh. Ne valja da potomci nam pate zbog nekih greškica koje se dadu ispraviti. Šta će ti „ludi“ Crnogorci po Krfu, Albaniji ili na groblju Saveznika koje smo izdali, u Kantari! Ako znate gdje je to, ministre vanjštine! Ministre, pujdao je Ranko, pujdao, ali ćete vi te istorijske skandale da platite. Pujdao kad se pameti diplomatske nema. Rankova istorijska srbomrzačka i kompleksaška misijica je nebitna. On, navodno, osta „čist“. Vi se obrukaste pred precima i potomcima. Da, baš vi, lično! Imali ste priliku o tome da glasate. Ta vaša skupština poslušnika bi glasala, ali niste. Principijelno! Diplomatski! Vizionarski!

Odnositi se ovako neprincipijelno prema jednoj državi, biti samo konstantno povrijeđen, dirnut u očni živac kompleksa, bitiuvijek samo smiješan i neozbiljan, drakonski rješavati probleme…. Kakva je to diplematija. Veća diplomatska uvreda i povreda se desila odlazećem premijeru, pa ne čuh dične, ponosite, kočoperne diplemate da odgovorišeNjegovoj ekselenciji, gospodinu Trampu na čistom engleskom jeziku, u sred Amerike. Možda su čekali Bajdena da podignu žablji batak, da se potkuju. Nešto nas ne odbraniše, naročito opasni, ljutiti ministar vanjštine. Ne odbrani nam ponos ni kada nas je američka diplomatija targetirala kao najveći potencijalni problem na Balkanu i kada je u pitanju naš „militantni mentalitet“ i naša čuvena „endemska korupcija“. Po „državotvornim“ kuloarima se moglo načuti da „Tramp lupeta“. A najprije će biti da gospodin Tramp mnogo bolje kontroliše svoje podsvjesne potencijale, negoli naše bajne diplomate svoju odsustvujuću svijest. Elem, ne pokazaše ponos onda, ali sada, kada brane laž, vrlo ponositi i grlati. Naravno, stari diplematski trik koji više ne prolazi nigdje: laž se mora uvijek braniti burnije i bučnije od istine! Da obavijestim odlazeću diplematiju, za sada, ako se već mora, kako kažu najveći teoretičari diplomatije:laž je najbolje oćutati. Pustite je, pa neka se sama bori, koliko može, ako već morate. Negdje, na kraju karijere, jedno protokolarno, diplomatsko pisamce pokajanja i to je to.

Pa, Vaša ekscelencijo, a naše gore listu, gospodine Božoviću, nema što! Potkopali su Vam se ozbiljni tipovi. Povucite se sa položaja pa ćemo ponovo preko Egipta i Soluna do Budve. Nama ambasadori ionako nijesu potrebni. Nismo mi ni dva oka u glavi, ni bratski narodi! Mi smo jedan narod! Čemu trošiti novce!!!Svi smo mi Ambasadori! I ovdje i gore! Samo što neko taj posao obavlja od srca, neko iz džepa!