Dukljanski recitatori

Metoda pravljenja inkvizitorske i atmosvere linča, kao i na drugim prostorima od Kijeva, Harkova, Odese do svih drugih mjesta na kojima se planira atak na one koji ne pokazuju namjeru da učestvuju u podčinjavanju istine i pravde sili ogoljenoj i lišenoj njih, istine i pravde, dakle ta metoda pravljenja takve atmosvere kao i na svim pomenutim prostorima praktikuje se i primjenjuje se i u Crnoj Gori.

Kao što je već rečeno Crna Gora nije bila preskočena i ona je dobila izvođače prethodno opisanih radova. Kada su se oni našli u situaciji da shvate da je broj onih koji su spremni da vojuju sa njima na istoj strani manji od onog za koji su mislili da je potreban odlučili su da preduzmu isto što su radila njihova duhovna braća na raznim prostorima i u raznim vremenima, odlučili su da u rat protiv pravde, protiv istine, protiv crkve Hristove uključe koliko god mogu onih koji bi povjerovali u laž koja bi bila predstavljena kao istina, koji bi povjerovali u potrebnost nepravde koja bi bila predstavljena kao pravda. Da bi nepravda zavladala ovim prostorima njeni nosioci su se opredjelili, kao mnogobrojni njihovi prethodnici i na ovim prostorima u liku careva i sultana raznih okupatorskih imperija, dakle opredjelili su se za geslo „zavadi pa vladaj“. Zato je odlučeno da se ovaj prostor, što je moguće više, prvo državno a nakon toga i kulturno i identitetski, razdrobi.

Sa gledišta onih koji hoće da priključe ove prostore ostalim prostorima koje smatraju za svoj posjed, na kojem mogu neometano sprovoditi sve svoje ideje i zamisli, nedopustivo je ostaviti mogućnost da jedna nacija, u ovom slučaju srpska, vlada i ima svoju državu i svoj stabilni utvrđeni kulturni i uopšte nacionalni identitet na centralnom i značajnom prostoru zapadnog Balkana. Još ako je preovlađujuća vjera među pripadnicima te nacije pravoslavna onda se na sve to treba udariti jer pravoslavlje čini ličnost čovjeka najnezavisnijom od namjera onih koji bi htjeli da ljudima manipulišu i koriste ih za svoje sebične želje i planove.

Namjera da se i na prostoru Crne Gore odradi dio ovog plana za manipulaciju ljudima donio je niz vrlo uočljivih pojava koje su prouzrokovane nailaženjem jednih na druge sa jedne strane specifičnih namjera, planova i zadataka namjenjenih Crnoj Gori i sa druge strane kapaciteta za bavljenje temama otvorenim pomenutim planovima i zadacima kod na svoj način specifičnih kandidata u Crnoj Gori koji su poslali povratni signal da ne odbacuju ili da prihvataju ulogu izvršioca pomenutih planova. Među pojavama koje su nastale interakcijom ovih dejstava iz dva smjera naročito su uočljive one nastale u oblasti tema vezanih za crkvu, a dobro znamo da je u ovom smislu jedna od najrabljenijih tema pitanje autokefalnosti, pitanje da li crkva u Crnoj Gori treba da bude autokefalna i pitanje da li je ona u prošlosti bila autokefalna.

Paralelno sa aktuelizacijom ovog pitanja dvoipodecenijski režim u Crnoj Gori je promovisao i na najveći pijadestal, po pitanju odnosa sa crkvom, stavio pravilo da su crkva i država odvojene jedna od druge. Ovo je bilo opet pod uticajem spolja zbog straha da se uticaj pravoslavlja u Crnoj Gori ponovo ne povrati u onoj mjeri koju je imao prije drugog svjetskog rata i u vjekovima prethodećim dvadesetom. Zato je u ime sekularne države naročito naglašeno da je vrhovni princip u odnosima država-crkva, odvojenost crkve od države. Međutim kada je na onom drugom polju, promociji ideje o budućoj autokefaliji crkve u Crnoj Gori, ostvarenje tog plana, čak i u očima njegovih promotera, kojima su jedna od prirodnih staništa i zasjedanja vladajuće DPS partije, dovedeno u pitanje, tada je nekome od njih palo na „pamet“ da bi moglo malo da se ukine pravilo o odvojenosti crkve od države jer su u tom taboru primjetili da im je sada crkva nekako previše odvojena od države, toliko odvojena da više ne vide način na koji bi sproveli svoju namjeru o odvajanju crkve u Crnoj Gori od SPC-a, a oni su navikli da sve odrađuju primjenom mehanizma državne prinude, to je uostalom i njihova definicija države – mehanizam za sprovođenje prinude.

Za sve vrijeme od početka devedesetih isti ovi trudbenici radili su na stvaranju lažne crkve pošto im je ova prava izgledala previše neposlušna i nepodobna za izvršioca nižeg stepena. Kada su se u zadnjih nekoliko godina ponovo vratili ideji da bi sve bilo brže i lakše ako bi se Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka uključile u izvršenje plana počela su da pljušte saopštenja sa raznih zasjedanja DPS-a kako crkva u Crnoj Gori treba da bude autokefalna i drugo ali ništa manje naglašavano da dvije crkve u Crnoj Gori treba da se ujedine kako bi postojala jedinstvena pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Nije dakle bitno to što jedinstvena pravoslavna crkva u Crnoj Gori postoji kroz četiri pravoslavne eparhije ( Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimljansko-nikšićka, eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska i eparhija mileševska ), ako politički manipulatori misle da im to odgovara može se proglasiti da jedinstvena pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne postoji, ili ove poruke imaju još jedno, dodatno, tumačenje, a to je da po kriterijumima DPS-a pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije dovoljno pravoslavna i da neće to biti dok god ne prizna sektu tzv. CPC za pravoslavnu crkvu. Ovakva saopštenja se ponavljaju tako da se stiče utisak da DPS planira da u stilu referenduma iz 2006. god. odradi i završi ovo pitanje.

Zbog ovoga ali i ne samo zbog ovoga već i zbog cjelokupne instalirane logistike u Crnoj Gori, nevezane striktno za DPS, pojavili su se tu u našem okruženju, pred našim očima, vrlo specifične pojave, tako da smo u svakodnevnom životu na ulici, u kafani, na poslu ( što je najnezgodnija varijanta ) u prilici da čujemo ateiste, agnostike ili sledbenike nekih drugih nepravoslavnih vjerovanja kako nas ubjeđuju i poučavaju o načinu na koji treba da bude uređena pravoslavna crkva. „Ja sam ateista ali sam za CPC“ možemo čuti na ulicama crnogorskih gradova iz usta onih koji sami sebe postavljaju za organizatore crkvenog uređenja. Dakle čovjek je deklarisani ateista, ispovjeda da ne vjeruje u Boga, ali sa druge strane mora da se aktivira jer hoće da se odazove pozivu velikog vođe dvodecenijskog premijera koji je i sam deklarisani ateista i za njegovu ljubav on će u jednoj istoj rečenici da ima dva svoja ja, jedno ateističko ja na početku rečenice i jedno pseudo pravoslavno ja na kraju rečenice. Ne znam šta bismo mi trebali da pomislimo da se ne bismo našli na crnoj listi onih koji nedaju doprinos uspješnoj inplementaciji političkog programa, možda da su se pojavili pravoslavni vjernici koji su istovremeno i ateisti?

Da bi se stvorio još širi prostor za pritisak na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori da se odvoji od SPC, a ako može i da prizna pseudoreligioznu organizaciju tzv. CPC za pravoslavnu crkvu organizatori prethodno pomenute logistike, koji su mahom regrutovani iz prvih redova nekadašnje komunističke Udbe, skupili su i organizovali drugopozivce koji su u međuvremenu prošli obuku nakon koje prilikom manifestacije naučenog pri izvršenju svog zadatka najviše podsjećaju na polaznike neke recitatorske sekcije. Ono što je više tužno nego smiješno je to što je poruka pjesmice iz njihove recitacije neutemeljena i lažna. Tako smo negdije prije oko deceniju imali priliku da u novinama pročitamo da nas osoba koja je bila fizički čuvar lažnog sveštenika iz CPC, a koja je, osoba, na neki volšeban način izbjegla pritvor i sudski proces zbog trgovine bijelim robljem, dakle imali smo priliku da pročitamo da nas ta osoba poziva na poštovanje episkopa dalmatinske eparhije srpske crkve iz HIX. vijeka jer je, kako on to tumači, taj episkop bio za njihovu stvar. Osim dalmatinskog episkopa srpske crkve iz HIH vijeka tema recitacija je nerjetko i navodna kanonska obaveza autokefalnih pravoslavnih crkava da granicama svojih teritorija prate državne granice, stoga, kažu nam ovi „kanoničari“, crkva u Crnoj Gori mora da se odvoji od SPC jer jedino tako granice autokefalnih crkava mogu pratiti državne granice. „Granice autokefalija moraju pratiti državne granice“ kažu nam ateisti. „Granice autokefalija moraju pratiti državne granice“ kažu nam agnostici. „Granice autokefalija moraju pratiti državne granice“ kažu nam bivši šverceri sa gliserskih cigaret tura Italija-Crna Gora. „Granice autokefalija moraju pratiti državne granice“ kažu nam cetinjski šaneri pred jedan od svojih odlazaka u poharu talijanskih butika. To su oni za koje cetinjska legenda kaže da pale najveću svijeću u cetinjskom manastiru i mole Svetog Petra Cetinjskog da im pomogne u pohodu kroz Italiju. Bez obzira što nam pomenuti stav o odnosu autokefalija i državnih granica nerjetko iznosi neko iz navedenog ili sličnog mu društva mi ćemo se, istine radi, osvrnuti na taj stav isto kao da ga je iznio, u vidu pitanja, najdobronamjerniji pastir sa vrhova neke od crnogorskih planina ili možda isto toliko dobronamjerni IT menadžer u nekoj od crnogorskih kompanija, jer ni jedno zanimanje ne isključuje dobronamjernost. Dakle, da li granice crkvenih autokefalija moraju da prate državne granice?

Da bi se došlo do odgovora na pitanje da li granice crkvenih autokefalija moraju da prate državne granice dovoljno je pogledati šta nam govori crkvena praksa, današnja i praksa kroz istoriju. Pogledaćemo prvo u današnju crkvenu praksu i iz nje izdvojiti samo jedan očigledan primjer koji opovrgava ovo „poznavanje kanona i obaveza crkve“. Taj primjer ukazuje na odnos između pravoslavne crkve na Kritu i Carigradske patrijaršije. Pravoslavna Crkva na Kritu je potčinjena jurisdikciji Carigradske Patrijaršije, a kao što bi trebalo da znamo Krit je teritorija države Grčke dok je sjedište Carigradske patrijaršije u Istambulu. Sasvim je očigledno da ovdije granice crkvenih autokefalija ne prate državne granice. Sada ćemo pogledati malo u istoriju i iz nje ukazati na jedan primjer koji dovoljno jasno ukazuje na to kakav je odgovor na postavljeno pitanje. U 11. vijeku pod jurisdikcijom carigradskog Patrijarha nalaze se ne samo Grci Vizantijskog Carstva nego i hrišćani Sjeverne Afrike, Južne Italije i Sicilije, Male Azije, Balkanskog poluostrva, Rusije i rumunskih zemalja. Svi oni koji imaju najosnovnija znanja iz istorije vezane za ove prostore znaju da Rusija nije ulazila u sastav Vizantijskog Carstva čiji je glavni grad Carigrad bio ujedno i sjedište patrijaršije koja je kao što vidimo svojim teritorijalnim granicama prelazila granice carstva. Ruska crkva je čitavih pet vjekova bila pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije i tek nakon toga se javlja ideja o autokefaliji koja se nakon toga i ostvaruje. Navešćemo i primjer koji se odnosi i na sadašnjost i na prošlost. Između ostalog u punoj tituli Patrijarha Aleksandrijskog imamo i sledeće riječi „… patrijarh velikog grada Aleksandrije, Libije, Pentapolja, Etiopije, sveg Egipta i sve Afrike“. Da li bi neko od „velikih poznavaoca kanona i obaveza crkve“ htio možda da nam kaže da se Libija i Etiopija nalaze u Egiptu ili da li se možda u Egiptu nalazi Južnoafrička Republika? Možemo malo da pogledamo i neposredno ili ne tako daleko okruženje Crne Gore. Mitropolija dabrobosanska nije autokefalna crkva već se nalazi pod jurisdikcijom SPC. Sjedišta ove mitropolije su u Sarajevu i Sokocu. Ako bi neko prigovorio da Republika Srpska uskoro može da pokrene postupak za prisajedinjenje Srbiji ja ću to uvažiti ali ću podsjetiti prvo na to da teritorije Mitropolije dabrobosanske svojim granicama ne prate granice Republike Srpske i drugo na to da u sastav SPC-a ulazi na primjer i Mitropolija Zagrebačko-Ljubljanska. Ako bi neko htio da kaže da se SPC bavi sa pripajanjem Zagreba i Ljubljane Srbiji, taj, sigurno znam, nezna šta priča.

Jednom prilikom je raspop koji se lažno predstavlja kao mitropolit pod takođe lažnim imenom Mihailo u ime svoje pseudoreligiozne organizacije CPC izjavio da se crnogorskoj naciji treba dodijeliti autokefalna crkva jer kako on kaže nema pravoslavnog naroda bez autokefalne crkve. Ova izjava očigledno računa sa neznanjem o ovom pitanju onih kojima je upućena. Stavićemo po strani sada to što oni koji idu za njim i nazivaju ga mitropolitom nisu pravoslavni i osvrnućemo se na to da li ima pravoslavnog naroda bez autokefalne crkve. Pravoslavnog naroda bez autokefalne crkve ima i jedan od primjera je ne tako daleko od nas. Vlasi su pravoslavni narod a autokefalna vlaška pravoslavna crkva ne postoji. Ako bi nam neko rekao da ipak crnogorska nacija ima državu pa da je to navodno argument za dobijanje autokefalije, treba se reći da i kada bi država bila argument za dobijanje autokefalije, kao što nije, opet bi tvrdnja da crnogorska nacija ima državu pa da zbog toga treba da dobije autokefaliju pred argumentima bila održiva koliko i paučina pred metlom. Svjedoci smo da nam Milo Đukanović, Miško Vuković, Slavoljub Stijepović i ostali Đukanovićevi jurišnici neprestano ponavljaju da je Crna Gora građanska država. Kad god im se u ime srpske nacionalne zajednice predoči potreba za formiranjem srpskih odjeljeljnja u crnogorskim školama njihova poruka je: Crna Gora je građanska država, nije država konstitutivnih nacija – jedne ili dvije, nacionalne manjine su one zajednice koje su ispod 15%, za njih važe prava upisana u zakonodavstvu kao prava nacionalnih manjina, za Srbe i njihova prava nepiše ništa. Dakle pošto je Milo Đukanović ovo već razglasio svuda i van Crne Gore, pošto je o ovome naširoko pričao i u Srbiji na RTS-u, ko onda ima pravo da sada kaže da Crna Gora nije građanska država već da je država samo jedne nacije, one koja sebe naziva crnogorskom nacijom. To što je ova nacija uzela svoje ime po imenu države ne može opet da joj da pravo da Crnu Goru tretira kao isključivo svoju državu i da recimo srpskoj naciji spočitava da ima manja prava u tom pogledu. Ovo pitanje se može postaviti na još jedan način. Ko ima pravo i u ime čega da crkvi Crnu Goru predstavlja kao nacionalnu državu i da traži od crkve da se prema njoj odnosi kao prema takvoj, ako je Crna Gora građanska država?

Dukljanski recitatori često hoće da pričaju i o tome da je crkva u Crnoj Gori tokom istorije, kroz vjekove bila autokefalna. U ovo nerjetko hoće da nas ubjeđuju ateisti, agnostici, bivši šverceri sa gliserskih cigaret tura, cetinjski šaneri… Međutim, ipak prije nego što bi njih poslušali da vidimo šta uopšte znači ta riječ autokefalija.Kada se govori i piše o temi autokefalije potrebno je znati šta je to suština i karakter autokefalije, zatim ko i kako može kanonski da je traži i od koga može kanonski da je traži i dobija. Ne znati ovo a govoriti o tome da li je crnogorska crkva kroz istoriju bila autokefalna ukazuje na to da se ne zna o čemu se govori. Iznijećemo ovdije u najkraćem ono što je dovoljno da pokaže da crkva u Crnoj Gori nije kroz istoriju, tokom vjekova, bila autokefalna.Dakle, hirotonija od strane svojih episkopa je jezgro autokefalije. Prema tome, tamo gdje nema ovoga jezgra nema svojega episkopata kao ni autokefalije-suverene vlasti. Svega ovoga nije bilo u Eparhiji Crne Gore poslije 1766. god. ( nasilnog nekanonskog ukidanja od turaka Pećke patrijaršije) jer je imala samo jednog episkopa, rijetko kada dvojicu, a ponekad nijednog, što se dešavalo kada i onaj jedini episkop umire (kao što je bio slučaj poslije smrti mitropolita Visariona Ljubiše 1884, kada je arhimandrit Mitrofan Ban bio administrator tadašnje dvije eparhije), sve dok drugi dobije hirotoniju u drugoj crkvi, i to od episkopa te crkve. Valja uz ovo podsjetiti da bi neko postao episkop na hirotoniji treba da ga posvete najmanje dva episkopa. Kada se ovo zna onda se može vidjeti da oni koji pričaju da je crnogorska crkva kroz istoriju bila autokefalna ne znaju u stvari o čemu uopšte pričaju ili bi htjeli da oni koji ih slušaju ne znaju ništa o ovoj temi. Kako drukčije objasniti da neko priča da je bila autokefalna eparhija za koju se zna da je neprestano bila zavisna od drugih eparhija ili drugih crkava po pitanju hirotonije episkopa koji su trebali da dođu na njen tron.

Za postojanje autokefalnosti crkve potrebno je imati prethodno navedene uslove, a onda voljom episkopata – svih episkopa jedene crkve, koji je kanonski faktor, može se tražiti pravo autokefalije od Matice, tj. majke-crkve, koja je jedini kanonski faktor – volja njenog episkopata.

To znači, za dobijanje autokefalije je jedini put traženje autokefalije od majke-crkve, ispod čije se suverene vlasti želi izdvojiti, i jedini faktor autokefalije je ova majka-crkva po volji svoga episkopata sposobna dati autokefaliju.
Iz ovoga slijedi, Eparhija Crne Gore nije imala uslove da traži autokefaliju sa jednim episkopom, a da je i imala uslove mogla je tražiti samo od majke-crkve Pećke patrijaršije, ali pošto je ona bila podčinjena Carigradskoj patrijaršiji ( govori se o periodu nakon 1766. god. ) onda je to mogla jedino učiniti tražeći od ove crkve.

Istorija ne zna da je Eparhija Crne Gore, koja je imala skoro uvijek samo po jednog episkopa, ikada i od koga tražila autokefaliju, niti joj je to ikad iko kanonski dao, pa je zato nije ni imala.

Svima onima koji su se do sada bavili ovom temom sa ciljem da odvoje crkvu u Crnoj Gori od SPC-a ili sa ciljem da stvore u Crnoj Gori nekakvu navodnu autokefalnu crkvu koja bi bila nesrpska ostaje ako neće da zatvaraju oči pred argumentima, a u ovom tekstu su izneseni samo neki od njih, i ako neće nerazumno da robuju svojeglavosti, ostaje im tada mogućnost koju treba da iskoriste, a to je da odustanu od bavljenja crkvenim pitanjima na nimalo lijep način kojim su se do sada bavili njima, a onima među njima koji su se bavili ovim pitanjima kroz politiku ostaje da se preispitaju da li Crnoj Gori imaju šta konkretno i pozitivno da ponude na političkom planu. Ovakav dosadašnji njihov način bavljenja crkvenim pitanjima jedino što je mogao da pokaže je to da je politika koja stoji iza njega promašena i negativna. Ako težište svoje politike i težište energija koje ulažu u bavljenje politikom budu vezali za ovakve projekte biće to siguran znak da bi najpoštenije prema narodu i sebi bilo da potraže neko drugo polje svog profesionalnog angažmana, van politike.

Aleksandar Pavlović