Dujović – Adžiću: Cetinjska mitropolija je bila egzarhija Pećkog patrijarha
1 min read
Mitropolija crnogorsko primorska
Na tekst crnogorskog istoričara Novaka Adžića, pod naslovom „Istorijske činjenice se ne pobijaju pristrasnom interpretacijom“, objavljenom na našem portalu 9. maja 2017. – reagovao je kolega Milan Dujović u rubrici- komentari. Kako reakcije kolege Dujovića na navode Adžića imaju posebnu vrijednost, to smo odlučili da ih objedinimo u jedan cjeloviti tekst.
I tako, za razliku od tumačenja gospodina Adžića, gospodin Milan Dujović govori o Cetinjskoj mitropoliji sledeće:
„Mitropolija može da bude autokefalna, ali ne može da bude pomesna. Da bi bila pomesna, mora da ima status Patrijaršije. Nikad Cetinjska mitropolija nije imala status Patrijaršije, niti ga je za sebe tražila.
Cetinjska mitropolija je bila egzarhija Pećkog patrijarha. Baš kao i Karlovačka mitropolija, živela je u iščekivanju obnove Patrijaršije. Da je narod u Crnoj Gori priznavao Pećku patrijaršiju oduvek i zauvek, opšte je poznato. Ne samo to, davao je i veliki broj Pećkih patrijarha i na vezi s Pećkom patrijaršijom zasnivao i dostojanstvo Cetinjske mitropolije.
Autokefalnost ima više stupnjeva, od kojih je autokefalnost jedne pomesne crkve spram drugih samo najviši. I jedna Mitropolija je autokefalna (samoglavna) u odnosu na drugu.
Izraz ‘Crkva u Crnoj Gori’ može da bude samo upotrebljen u smislu sume vernika (laos), ali ne i u smislu jurisdikcije.
‘Crkva u Crnoj Gori’ nije isto što i ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ u juridičkom smislu.
Izraz ‘Crkva u Crnoj Gori’ može da bude tumačen paralelno s pobrajanjem jevađelskih majčinskih crkava, koje postoje u gradovima. Postoje: Laodikijska, Filadelfijska, Efeska, Sardska i ine ‘crkve’, kao zajednice vernih u pojedinim gradovima, ali, sve one čine jednu, Apostolsku Crkvu.“
Aktom iznude Crkva može samo da bude razjedinjena
Gospodin Dujović zatim nastavlja: „Ako je ‘ukidanjem Patrijaršije’ – ‘Crnogorska crkva’ dobila autokefalnost, ta autokefalnost je iznuđena. Ne može se afirmativni status (Patrijaršija) dobiti aktom iznude. Aktom iznude, Crkva može da bude samo razjedinjena, a pojedini arhijereji ‘degradirani’ (da, degradirani, zbog čega se kasnije u Crnoj Gori te dve funkcije razdvajaju) do svetovnih vladara.
Mitropolitu na Cetinju nikad niko nije ljubio ruku kao Patrijarhu. Danilo Šćepčev ljubio je ruku Srpskom patrijarhu, Arseniju Trećem (Crnojeviću), s čije strane je i rukopoložen.
Tradicijom ove hirotonije, Cetinjski mitropoliti potpadaju pod Srpsku patrijaršiju.
Ako je Srpska crkva priznavala Crnojeviće za Patrijarhe, kako da ‘Crkva u Crnoj Gori’ ne prizna ne-Cetinjane za Patrijarhe? To je nonsens.
I: ako Srpski patrijarh nije nad Cetinjskim mitropolitom, koji je onda Patrijarh? A ‘autokefalne’ Crkve bez Patrijarha nad sobom nema? Koji je onda nad ‘Crnogorskom crkvom’?
Nije valjda ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ jedina pomesna crkva kojoj je vrhovni poglavar Mitropolit, a ne Patrijarh, a ona sama preskače pomesnog Patrijarha i direktno se povinuje Vaseljenskom? S kojim pomesnim Patrijarhom će da razgovara Vaseljenski, kad to poželi, da bi saznao što o ‘Crnogorskoj crkvi’?
Ako ‘Crnogorska pravoslavna crkva’ pogrdno naziva SPC ‘Beogradskom patrijaršijom’, je l’ to znači da bi pristala da se ponovo povinuje Srpskoj patrijaršiji, ako bi se ova preselila u Peć?
Jer, ona je (Cetinjska mitropolija) već jednom bila pod njom (Pećkom patrijaršijom), koja se tad nazivala i Srpskom.
I Petar Veliki je ukinuo Patrijaršiju i uveo ‘Sinodalnog prokuratora’, ali nisu se zbog toga ruski Mitropoliti međusobno udaljili i zasnovali, svaki svoju, pomesnu ‘crkvu’. Ne, čekali su obnovu Patrijaršije.“
Ustvrdio sam da je „autokefalija“ (samoglavnost) tehnički pojam
U smislu pojašnjenja navedenog, gospodin Dujović kaže: „Nisam izneo teoriju, ustvrdio sam da je ‘autokefalija’ (samoglavnost) tehnički pojam koji podrazumeva da je svaka crkvena jedinica autokefalna u odnosu na onu drugu, u istom rangu.
Ni Patrijarh nema pravo da na teritoriji jedne eparhije odlučuje o pojedinim pitanjima, mimo nadležnog episkopa, a kamo li drugi episkop. S tim što je odnos eparhije prema Patrijaršiji ‘autonomija’, a odnos eparhije (ili Mitropolije) jedne prema drugoj može da se tumači kao ‘autokefalija’, jer su one u istom rangu.
Tako je i Mitropolija svakako autokefalna kao upravna jedinica u okviru jedne pomesne crkve (s većim ili manjim stupnjem autokefalije), ali to ne znači da taj stepen autokefalije znači rang ‘pomesne crkve’.
A to sve u kontekstu da ‘autokefalnost’ ne znači isto što i ‘pomesnost’, kako tumače zagovornici ‘nezavisne’ crnogorske crkve. Cetinjska mitropolija može da bude ‘autokefalna’ prema npr. drugoj srpskoj Mitropoliji – Karlovačkoj, ali ne može da bude ‘autokefalna’ u odnosu na bilo koju Patrijaršiju, pa ni Pećku ili Beogradsku…
Evo, za ovu prigodu, nađoh ovaj lep pasus našeg ‘autonomnog’ arhiepiskopa ohridskog Jovana, koji mnogo bolje objašnjava ono što sam ja hteo da kažem:
‘Jedan episkop je pravi i kanonski jedino kad je rukopoložen od episkopa koji imaju apostolsko prejemstvo (nasleđe, sukcesiju), ali istovremeno i ukoliko je u liturgijskom i kanonskom opštenju sa episkopima ostalih pomesnih Crkava.
Ako jedan od ovih uslova nije ispunjen, onda taj episkop nije kanonski ili zakoniti episkop za područje Pravoslavne Crkve. Sa druge strane, svaki je episkop autokefalan i za duhovno rukovođenje svojom lokalnom Crkvom daje odgovor jedino pred Bogom, ali ta se autokefalija ukida onoga trenutka kad episkop prekine liturgijsko opštenje sa drugim episkopima.
Dakle, autokefalija nije omalovažena time što episkopi na jednoj široj teritoriji daju čast nekome i nazivaju ga prvim. To je drevna, iskonska crkvena nauka, još iz vremena apostola Pavla, da drugima dajemo veću čast, ali isto tako staro i prvobitno je i učenje da sami sebe, iz vlastoljublja i koristoljublja, ne podižemo na veći stepen nego da čekamo da nas drugi na njega podignu.“
Autokefalija nije toliko mistična kako tvrde istoričari – ateisti i ziloti
Na objašnjenje gospodina Dujovića je reagovao komentator portala IN4S, gospodin Đikan, rekavši: „Baš tako! Svaka mitropolija može i u principu jeste ‘autokefalna’ u odnosu na neku drugu mitropoliju, ali nije, niti može biti ‘autokefalna’ u odnosu na Patrijaršiju!
Pomjesna crkva koja bi uzurpirala svoj status autokefalije u odnosu na Patrijaršiju, pod čijom je jurizdikcijom, automatski postaje nekoordinirana, tj. neuključena u poredak pravoslavne sabornosti – te nije Crkva nego šizmatička skupina. Baš to što što je ona nesrećna Miraševa CPC!
U diptihu Carigradske patrijaršije i Moskovskog patrijarhata jedino je SPC bila i jeste na popisu 14 autokefalnih crkava. Fantomska CPC nije nikada, ni u jednom trenutku bila na popisu ova dva diptiha! Ta činjenica dalju raspravu, na temu navodne autokefalnosti CPC, čini u potpunosti besmislenom.“
Ovakvo razmišljanje je potvrdio g. Milan Dujović, zaključivši temu:
„Pa jeste, ja sam se upravo potrudio da ukažem kako ‘ustrojstvo pomesne crkve’ i ‘autokefalija’ nisu isto, jer se pojam autokefalije može odnositi i na niže po rangu crkvene jedinice, ali samo u odnosu jedne prema drugoj.
Tako zaključak prof. Adžića da ako je cetinjska Mitropolija bila ‘autokefalna’ – to je i ‘Crnogorska pravoslavna crkva’, nikako ne stoji, jer je Mitropolija na neki način autokefalna i danas, ali isključivo u odnosu prema drugim Mitropolijama, ali nikako prema Patrijaršiji kojoj je podređena, Srpskoj.
Što se tiče izraza ‘samostalnosti eparhija’, eto – vladika Jovan, možda zato što dolazi iz krajeva bližih Grčkoj, bez ‘straha judejskoga’ upotrebljava ‘samostalnost’ i ‘autokefaliju’ kao sinonime.
Autokefalija nema baš toliko mistično značenje kakvo joj pridaju i istoričari – ateisti i ziloti, ali… verbalni fetišizam je česta sudbina onih koji su se odrekli ‘sile pobožnosti’!“
Dragi moj Ilija, dobar si bio kao novinar, ali na ovu temu imam drugačiji pogled. I sam priznaješ da je turski sultan ukinuo Pećku Patrijaršiju. I ponoviću, da su crnogorski mitropoliti bili egzarsi-čuvari pećkog trona. Vladike Danilo i Vasilije su se predstavljali vojevodičem srpske zemlje.Da sultanu nije to babovina bila, ili su tu bili kao okupatori. Nije lijepo da Božiju crkvu porediš sa hipotekom. A kad već pominješ NVO, koja se predstavlja kao crkva, oba predsednika su služila u SPC i UDBA ih je ubacila, da bi na prevaran način preuzela kanonsku crkvu. Ne zaboravi, da su crveni crnogorci ubili oko 200 sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve, na čelu sa Mitropolitom Joanikijem. Jednog od ubica Mitropolita, ubio je ustaša. Ne mogu da verujem da si na strani tih monstruma, koji su pripremali teren za ovu nazovi nepomenicu, za koju se zalažeš.
U NDH-AZIJI, zaklano je više od milion Srba. Više od dvije hiljade fratara je aktivno učestvovali u klanju, a sve pod dirigentskom palicom Stepinca. Ustaše su jedine imale dečije logore. To su bili saveznici Sekule i Đilasa. Ideju o nazovi c… crkvi su dali Pavelić, hrvatski kler i ti vjetrovi duvaju otuda.
Pominješ nastavljača trećeg rajha, NATO, kao četvrti rajh i kako će oni suditi i opet ubijati po Srbiji. Zar nisu napravili već jedan GENOCID 1999 godine sa produženim trajanjem. Ne zaboravi da od radijacije koju su nam ostavili NATO fašisti, godišnje u Srbiji umre oko 20 000. I u tvojim Beranama se masovno od istoga umire. Da je samo ono troje djece iz Murine izmasakrirano, da je dovoljno za čitav vijek. Pusti te zločinačke organizacije.
Kao Vasojević, pročitaj za iste u Vasojevićkom zakoniku u 12 točaka, da su najveće srpsko pleme. Ne zaboravi da su do Zidanog Mosta umorili ovi koje podržavaš, više desetina Bakića zato što su bili Srbi i što nisu stavili pentagram na kapu i redom ubijali sve što je srpsko. Đilas i Vlado Martinović Bajica su u Vasojevićima dali proglas da treba ubiti sve bez obzira na pol i starost, jer su oni veliki Srbi. I Bogami su to valjano odradili, više od četiri ipo hiljade najboljih Srba su ubili. Prije dvije godine sam bio sa tvojim rođakom da prisustvujem parastosu našim najbližima u Sloveniji, Kamničkoj Bistrici. Samo na tom mestu je otkriveno više od dvesta masovnih grobnica.
U novije doba, ovi za koje ti kažeš da ćete vratiti vašu c… , su ubili više desetina Srba, npr Duška Jovanovića zbog pisanja o kriminalu, Aleksandra Pejanovića zbog Kosova, Zorana Vasovića zbog referenduma, Vasa Pavićevića zbog odbrane Cetinjskog manastira od razularene horde, koja je začetnik ove priče, koju ti podržavaš itd. Više hiljada Srba je izgubilo posao u državnoj upravi, samo što smo Srbi. I ja sam jedan od njih. Uveli ste nepostojeći jezik, iako je sve do 2007 godine jedini jezik u Crnoj Gori i prije nje bio SRPSKI i nijedan drugi. Mislite li opet sa nama da punite jame, kao u Lijevim skretanjima i do Slovenije, zajedno sa vašim saveznicima ustašama, pod pokroviteljstvom NATO-A?
Imam običaj da kažem, pa i za one priglupe, a ti to nisi, da je ikada postojala c… crkva, bilo bi je na Svetoj Gori. A da, nazovi makedonsku crkvu je formirao Tito, onaj austrougarski kaplar, kome smo nosili štafetu.
I na kraju, nekada sam poznavao novinara Iliju koji je imao hrabrosti da se suprotstavi režimu. Sjećam se i da smo zajedno bili na liturgijama u Manastiru Đurđevi Stupovi u Beranama. Ne mogu da verujem da je onaj Ilija, nekadašnji narodnjak toliko daleko otišao i da podržava crvene Hrvate. I da te prijateljski napomenem, da hula na Svetog Duha nema oprosta. Ostaj mi u dobru.
1766 godine, su Turci ukinuli Pećku Patrijaršiju. Mitropolija Crnogorsko Primorska i Skenderijska, kao djelić Srpske Pravoslavne Crkve je tada preuzela ulogu na sebe EGZARHA, tj čuvara Pećkog trona. To je ta posebnost, jer smo mi bili čuvari-luča pravoslavlja i Srpstva, sve do oslobođenja i ujedinjenja.
Za polupismene i neznavene, da je ikada postojala tzv CPC i makedonska crkva, bile bi na Svetoj Gori, gdje su sve kanonski priznate pravoslavne crkve. Drugo, oba raspopa su bili sveštenici u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i zbog sablazni su raščinjeni i predati vječnom prokletsvu od Vaseljenskog Patrijarha. Sledeće, vrh nekadašnje udbe je doveo i jednog i drugog raščinjenog i kod sebe ih držao na Cetinju. I pustite priču neznavenu, mimo crkvenih kanona, podstaknutu iz Zagreba i Vatikana, od strane zagrebačkih crnogoraca, koji su primili katoličanstvo i još po nešto. A da, dok su naši rezervisti bili na ratištu, ti zagrebački crnogorci su bili u štabu Franja Tuđmana. Otuda duvaju dukljanski vjetrovi. Pavelić I stepinac su htjeli da formiraju hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ne treba zaboraviti ni svirepa ubistva oko 200 sveštenika SPC Mitropolije Crnogorsko Primorske, na čelu sa Mitropolitom Joanikijem Lipovcem.
Glavni poslušnici Tita, kojeg je poslao zapad, kao što je poslao Lenjina oklopnim vozom iz Švajcarske, preko Njemačke u Rusiju, su bila popovska djeca, zadojena komunističkom ideologijom, bratoubistva i oceubistva.
G. Vlatko, nije Mitropolija bila djelić, nego eparhija SPC! Ipak moramo paziti kako se izražavamo.
Slažem se, gospodine Gvozdene, što se tiče rečnika. Samo sam htio da dočaram tadašnju situaciju, ne umanjujući značaj Mitropolije. Suština je da je Mitropolija preuzela ulogu Egzarha-čuvara Pećkog trona i ništa više od toga. Nikakva samostalnost nije bila. U objašnjenju zabludjelim i prevjerenim ponekad upotrijebimo prostije riječi, shodno nivou protivnika.
Gospodine Vlatko, ne moze crnogorska mitropolija da preuzme ulogu čuvara pećkog trona, iz prostog razloga zato što se pećki patrijarh Kalinik II samoukinuo, ponavljam samoukinuo. Ne postoji od 1766. godine. Čovjek je pet puta podnosio ostavku i zajedno sa još pet srpskih episkopa obraćao se molbom Patrijarhu Samuilu da se zbog nagomilanih dugova pećki tron ukine. I beratom sultana Mustafe III 11.09. 1766. godine pećki tron je ukinut, i u tom beratu piše- da se ukida i samo ime uništene patrijaršije. I šta ima da čuva Mitropolit Sava, nešto što ne postoji, što je bilo pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije koju crnogorski mitropolit uopšte nije zarezivao.
Pošto se pravi Srbi i Srbi etno-profiteri mnogo prave blesavi povodom ukidanja pećkog trona za koje je priznati i cijenjeni srpski istoričar Dimitrije Ruvarac rekao da je kanonično, onda treba to objasniti. Ako ja svoju kuću i imanje stavim pod hipoteku da bi pokrenuo neki posao i u tom poslu bankrotiram kao što je SPC konačno bankrotirala 1766. godine, onda banka postaje vlasnik cijele moje imovine i tu imovinu od banke otkupi Vojin Grubač onda džabe moja želja da egzarh mog izgubljenog imanja bude moj komšija Goran Kiković. Moje imanje više nije ni moje ni moje porodice već Vojina Grubača i njegovih nasljednika i nema Kiković šta da čuva. Vrlo prosto.
CPC je samostalna , a to što trenutno nije priznata, neće dovijeka trajati. SPC je trenutno moćna korporacija, ogrzla o mafijaške poslove, kriminal, nepotizam i korupciju i još uvijek redovno servisira reket tzv sestrinskim crkvama da ne priznaju makedonsku i crnogorsku Crkvu. Ali, vrlo brzo će Srbija morati da uskladi svoju spoljnu politiku sa politikom EU i da postane članica NATO pakta, što podrazumijeva i otvaranje svih tajnih dosijea, pa i dosijea crkvenih velikodostojnika, što Rusiji svakako neće imponovati pa će i oni štošta progovoriti i na kraju među prvima priznati CPC. A kako se ponaša srpska vlast, inače ista po svim karakteristikama kao i crnogorska, bojim se da će vrlo brzo kompletna imovina SPC na Kosovu postati imovina države Kosova.
I još nešto gospodine Vlatko, po Ustavu Srbije, Kosovo je sastavni dio Srbije, ali tamo premijer i predsjednik Srbije ne mogu da prismrde, niti da primenjuju srspke zakone.
Sikter i ti i ovaj na slici! Vi ste prvi brutalnim lažima zapalili Crnu Goru.
https://www.youtube.com/watch?v=goX5D-VPOLg
https://soundcloud.com/beseda/beseda-vladika-backi-irinej-crkvena-autokefalnost-i-autonomija
Ko iole bolje poznaje crnogorsku istoriju, ko je čitao poslanice sv Petra, ko je čitao pisma od Danila do njegoša, pa taj nije normalan ako ne može gotovo plastično da vidi situaciju i stanje crnogorsko kroz prošlost. Svaka rasprava je nepotrebna, sve se jasno vidi i sve se zna, ne mali broj istorijskih podataka postoji. Svakom je dozvoljeno da teži čemu hoće, i da se oblikuje kako hoće i kad hoće, ali činjenice ostaju činjenice. NA SUD!
… Još bih i zamolio g. Dujovića da ne ulazi u dalju polemiku!
Nezaslužuje, ovo Adžića!
… Auuu!
Sva nauka ovoga svijeta mu ne može pomoći!
… Žao mi je, ni medicina!
Ovoliko nepoznavanje notornih činjenica, odsustvo od svijeta i realnosti, od srama i stida, nijesam sretao!
Sretno mu ozdravljenje bilo, kako mu to, N. Adžiću, od srca želim.
Kakve sad to ima veze.
Znači,ako crnogorska crkva nije autokefalna nije ni srpska,hahaha (evo grohotom se smijemo) jesu li to naučni argumenti,možda Rastko Nemanjić nije ni postojao,možda i voda nije mokra,ali zato ste vi pronašli u Carigradu tomose o crnogorskoj autokefalnoj crkvi hahaha (opet se smijemo) u vašem viđenju istorije sve je moguće!
Red bi bilo da originalni i autentični dokument o sticanju „autokefalnosti “ Srpske crkve u doba Rastka Nemanjića objavi srpska istorijska nauka i kanonistika. Do sada, vjekovima, taj dokumnet ne samo da nema, i nije ga posjedovala nikad, jer da jeste objavila bi ga valjda više evo toliko stoljeća. Opetujem, da ga ima objavila bi ga, no, nije, jer ga nema. Znači, to je kraj laži-bajki o navodnoj srpskoj autokefalnosti, a nimalo kanonskoj, čak da je i imala, no, nije, iz 13 vijeka. Dok ne objavite original tomosa u doba vašeg Svetog Save počinite više s pričom o tomosu. Hvalite se da imate ono što nemate, i ne možete dokazati da imate ono što nemate, makar sa stanovišta istorijske nauke. Jedno je iluzija, a drugo stvarnost. Jedno su činjenice, drugo imaginacija i iracionalno vjerovanje o istorijskim zbivanjima.
Od Carigrada do Nikeje imali ste kad to u arhivima vjekovima pronaći, no nijeste. Mislim na srpsku i drugu istoriografiju, sekularnu i klerikalnu. A kako nijeste to učinili, i ne možete, jer ste u sukobu sa istorijom, red bi bio da priznate da ste crkvenu autokefalnost u 13 vijeku izmislili.
To znači. ako je ne možete dokazati istorijski vjerodostojnom ispravom (Tomosom) ne zabludjujte dalje sebe i narod.
Evo udostojio sam odgovora g. Milana Dujovića, meni, inače nije problem da komuniciram sa laicima. U koje spada i banjalučki advokat „poreklom“ iz Lijeve Reke g. Miroslav Đukić.
U zdravlje Vama i svima, ali nauka nije sredstvo podvale i stvaranja izmišljotina pi oželjne slike stvarnostI. Naprotiv, u njoj vlada načelo: KAŽI-DOKAŽI.
Neverovatno!
Znači vi čak i Svetoga Slavu osporavate,njegov nomokanon,njegovo zvanje arhiepiskopa srpskog?
Srpska crkva je u 13 vjeku bila u rangu arhiepiskopije da bi u 14 vijeku postala patrijaršija to bar znaju i lanci u koje i sebe ubrajam ali, mi ovdje svo vrijeme pričamo o nekakvoj autokefalnosti crnogorske crkve, koje nije bilo niti će je kad biti,uostalom,da bi cg crkva bila autokefalna opet mora dozvolu dobiti od srpske crkve,vi to bolje znate, zaigrali ste na Miraševu kartu pa sad neznate kuda, kojim putem,mislili ste crkve su kao države, samo politika,e nisu, da jesu verovatno bi cg crkva bila autokefalna a raspop nebi bio proklet ovako,zapitajte se,ko s’đavolom tikve sadi…
… Tomos je jedna svakako bitna, u osnovi ipak, nerelevantna priča …
Kao što i sami kažete Miloše, priznanje svih pomjesnih crkava, jedino ono nepobitno svjedoči autokefaliju!!!
Kako se ta činjenica uredno konstatuje popisom u dva diptiha, Carigradskom i Moskovskom!
… Ništa manje, i ništa više od toga!
Zna to Adžiću, nego blesa!
Tomos…u osnovi, ipak, nerelevantna priča?!
G. Đikane, nemojte o kanonima, molim Vas!
O autokefaliji Srpske Pravoslavne Crkve sve se zna. Baš sve. A to, šta će i koji falsifikat, poluistinu ili izmišljotinu napisati čuveni lažiistoričar SIB, e to je potpuno irelevantno.
… Sve je već kazao Miloš!
Tomos, parče hartije! U stotine godina, desetine „Tomosa „, biće, moguće i izgubljeni!
Priznanje pomjesnih crkava je uredno uneto u dva diptiha, koji su, Bogu hvala, živi i zdravi, u dobrom su zdravlju!
U tom, samo tom, tehničkom smislu Tomos je, ili može biti, nerelevantna priča, moj Gvozdene!
Sad dolazimo i do logike.Ako nema dokaza o autokefalnosti-Tomosa (hartija koja je tokom vjekova možda izgubljena,možda spaljena,namjerno uništena od strane Turaka) sada odjednom,po vama, nema ni srpske autokefalnosti.Srbi su ,jel da, po svom starom običaju prevarili Vaseljenu i cio pravoslavni svijet.Slab vam je to argument.Pa nisu svi pravoslavci baš tako naivni.
Ako pretpostavimo da autokefalnost SPC nema dokaza(a to je Tomos) ,onda dolazimo do zaključka da je SPC u rangu,po vama, sa nepostojećom CPC koja Tomos nikad nije ni pokušavala da dobije.
Samo ostaje nejasno,g.Adžiću,kako to da SPC (iako Tomosa nema na suncu) ipak priznaju SVE pomijesne crkve ,na čelu sa Vaseljenskom,Ruskom (koja broji najviše pravoslavnih vjernika)Grčkom…a tzv.CPC NI JEDNA.?Kao ni tzv.Makedonsku ,koja je u vrijeme komunizma prisvojila (otela ) čak i hramove koje su gradili Nemanjići.
Kaži-dokaži ? U istoriji ? To je već Sizifov posao jer istorija nije egzaktna nauka i prepuna je događaja gdje i nema baš pouzdanih podataka i dokaza,nego predanja ili zapisa onako kako su ih vidjeli hroničari ili svjedoci tog vremena,koji možda i nisu govorili samo,i baš samo istinu,nego onako kako su htjeli ili morali…
E sad cilj montenegrinske „istoriografije“ je da potire sve što smo učili u školama najviše vezano i za istoriju CG i pravoslavnu crkvu u njoj,kao jednu podlu i perfidnu prevaru beogradskih centara moći na čelu sa SPC i SANU.Taj cilj je prvenstveno namijenjen svojim ne baš znavenim glasačima,i da ih bude što više (jer od mržnje prema Srbiji i SPC ne vide dalje od svog nosa) ,a koji su uglavnom bježali sa časova kad se predavalo o istoriji CG,a koji ovu instant portal-istoriju, dukljanskih političara- istoričara, doživljava kao jedinu,iskonsku i čistu kao suza -istinu.
https://www.youtube.com/watch?v=WMQLZkXe21I
G. Adžiću,
zanesen Vašim uzročno-posledičnim načinom razmišljanja, čovek bi mogao da zatraži da mu predočite pismene dokaze za mnogo štošta. Na primer,mogao bi da kaže: Adžiću, dajte nam izvod iz matične knjige rođenih za kraljicu Jakvintu, za koju se svaki Dukljanin poslovično hvata kao za svoju omiljenu prababu. Ili, pitamo: gde je original Ljetopisa popa Dukljanina? Otkud znamo da to nije običan vatikanski falsifikat, kao, uostalom, i tzv. „Germanija“ izvesnog „Tacita“? Možda biste mogli predočiti nalaz i mišljenje lekara psihijatra da je dr. Sekule Drljević, netom otpušten iz zagrebačke umobolnice – bio psihički zdrav? Gde nam je dokumentacija o statusnim promenama za brojne junake istorije Crne Gore: njihovi izvodi iz knjige rođenih, venčanih, umrlih…? Nema, ili toga nije ni bilo, ili je netragom nestalo u vatri istorije! Čudo je da tomos tražite Crkvi kojoj niti jedna druga autokefalna pravoslavna crkva ne osporava autokefalnost? A gde je drugu Mirašu tomos? Ako se „tomos“ koji je izdao 2000. godine dotičnoj nevladinoj organizaciji komandir stanice policije na Cetinju ne broji… Zaista sam bio u pravu, svako Vaše javljanje prigodnim komentarom u ovakvim polemikama, diže nivo duhovitosti diskusije za barem nekoliko stepeni uvis! Stoga, hvala g. Milanu Dujoviću što Vas je inspirisao! Najbolji način da zaturite činjenicu da je NVO druga Miraša legalna u pravoslavlju taman koliko i družina Pere Kvržice je to da uperite prst u Srpsku Pravoslavnu Crkvu i zavičete: „A gde vam je tomos“? Ne verujem da bi, ako bi ih Vi prozvali, ni moskovski patrijarh, pa ni sam rimski papa, mogli odmah da iz zadnjeg džepa pantalona odmah izvade svoje tomose! Vidi se da ste bili činovnik i direktor, odmah tražite od stranke pečat! Ne razumem, iz Vašeg komentara, Vaše pošalice sa Lijevom Rijekom? Nije moguće da Vama, kao intelektualcu, smeta moja ekavica? U ustavu Crne Gore iz 1992. godine je u Članu 9. pisalo: „U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ravnopravno je ćirilično i latinično pismo.“ Sada, međutim, u Ustavu montenegra piše da je u službenoj upotrebi – srpski jezik. Ne kaže se koji izgovor, dakle ravnopravna je i ekavica! Usput, pošto ste se svojedobno interesovali za obrazovni nivo nas Vaših oponenata, obaveštavam Vas da sam u novembru prošle godine masterirao na Pravnom fakultetu u Novom sadu. Kako napreduje Vaš doktorat?
Kako ti je gođ volja, dragi naš prijatelju, Đukiću!
Pogriješiti ne možete, a jekavicom, a ekavicom, svejedno, našim milim srpskim jezikom i pismom!
… Što se glupe porugice tiče, Lijeva Rijeka, ona teče, nikad stati neće!
… A ljudi su neki, bara!
Ustajala, smrdljiva bara!
Đile, brate, da počneš da pišeš ćirilicom… recimo, od nedelje… narečje i naglasak su u redu
@ Batu
… ?
Zeleni Adžić glavom i bradom, kao na crvima, neda mu đavo mira!
Autokefalne crkve kada im umre glavni crkveni poglavar nemaju potrebu da idu u drugu crkvu da ga neko rukopoloži. Cetinjska mitropolija,nekada skenderijsko primorsko vladičanstvo,kasnije crnogorsko primorska mitr. je uvijek išla u Srbstvo ili Rusiju da rukopoloži svoje poglavice. Dakle,da je autokefalna sama bi to obavljala,a to što je nazivana kao i Karlovačka crkva autokefalnom,to je bilo nekanonski,politički,splet okolnosti,jer su Turci ukinuli sa Grcima Pećku patr,pa ostaci srbske crkve imaju duhovno jedinstvo ali administrativno su rascjepkani.Iz toga izvlačiti neko nesrbstvo i crkveni separatizzam može samo falsifikator istorije tipa Adžića,koji ni jednom ne navede srbski duh tih pokrajinskih crkava,samo navodi nekakvu autokefaliju,da bi opravdao svoj separatizam,a čime opravdava kontinuitet tzv cpc ako ona ima antisrbski duh a cg prim crkva je imala velikosrbski…
Njegošev dokaz o autokefalnosti Crnogorske crkve
Novak Kilibarda
Profesor doktor NOVAK KILIBARDA, crnogorski istoričar književnosti i pisac u radu pod naslovom „Njegošev dokaz o autokefalnosti Crnogorske crkve“ piše:
“ U okviru srpske političko-klerikalne propagande protiv Crnogorske pravoslavne crkve ističu se dva ključna argumenta: izostanak tomosa od Vaseljenske patrijaršije i današnja nepriznatost Crnogorske crkve od strane onijeh pomjesnih pravoslavnih crkava koje su tomosom stekle autokefalnost.
Ti argumenti Srpske pravoslavne crkve imaju snagu ubjedljivosti samo za neuke građane koji ne vladaju osnovnim činjenicama o istorijatu crnogorske autokefalne Crkve, i koji ne stavljaju na prvo mjesto logiku, a tek na drugo popovske propedevtike mitropolita Amfilohija. I odmah da dodam, zamjeram crnogorskoj državi i Crkvi što ne vode dovoljno računa o edukaciji širokih narodnih slojeva, koja bi podrazumijevala ekstenzivnost prihvatanja osnovnih istina koje je dosadašnja propaganda Srpske crkve i politike kompletno gušila.
Stav srpskih klerikalaca da nepostojanje tomosa znači i nepostojanje autokefalne crkve, ne može se drukčije nazvati nego licemjerstvo prvoga reda. Kralj alijas car Stefan Dušan Nemanjić osamostalio je srpsku crkvu bez tomosa, zbog čega je Vaseljenska patrijaršija, odnosno patrijaršija tadašnje Vizantije, bačila anatemu na njega i na sve srpsko sveštenstvo i isključila ih iz zajednice pravoslavnih hrišćana. Kazano dnevnim žargonom, može se reći da je moćnoga cara Dušana zaboljelo lijevo uvo, da ne kažemo drugi neki anatomski organ, što je patrijarh već iskrzane Vizantije na njega i njegovu državu uputio zvanično prokletstvo. Kao i uvijek kroz istoriju, tada je do punoga izražaja došla maksima – sila boga ne moli. Car Dušan se s dosta realne ambicije spremao da eliminiše Vizantiju kao do tada prvu pravoslavnu silu, i da Srbiju postavi na tron pravoslavlja. Niko nije bolje i ljepše izrazio tu Dušanovu ambiciju nego pjesnik Veljko Petrović, zamišljajući mladoga cara koji sanja da mu Konstantinopolj postane prijestonica:
„Oholo pade carska sen na stube,
Uljenik plamti sa kamena stola,
A u daljini Sofijino kube
Blešti ko dojka raskošna i gola!“
Da, prominentni car, koji se titulisao kao imperator Srba, Bugara, Grka, Arbanasa i primorskih strana, trljao je dlanove da obujmi Svetu Sofiju kao prelesnu dojku, onu crkvu koju će kao gojnu sisu zgrabiti Mehmed el Fatih, i pretvoriti je u džamiju Aja Sofija. Ništa neobično, déjà vu. Śetimo se samo papskih dešavanja u Avinjonu i drugđe, śetimo se kalifatskih i judejskih događaja, pa ćemo lako doći do zaključka da u sve tri velike vjere nije vazda tomovska atmosfera cvjetala. Pa zaboga, zar danas ne postoji samostalna engleska crkva koju takođe boli i lijevo i desno uvo šta je papa o njoj mislio i šta misli? Uostalom, zar protestante ne treba onda zvati prokletom vjerom ako za kriterijum uzmemo moral Srpske pravoslavne crkve? Hvala Bogu, šta bi radila i kako bi reagovala Beogradska patrijaršija i njezini opričnici, kakav je g. Amfilohije, da je mitropolit crnogorski Mihailo u nekom našem Vitenbergu o crkveni zid okačio devedeset i pet teza u kojima se pokazuje kakvom se hipokrizijom služi Srpska pravoslavna crkva.
Zatim, SPC zaboravlja na činjenicu da jedino Crnogorska pravoslavna crkva, od početka XVIII vijeka, nije potpadala pod egidu turskoga sultana, inače nadređenog Vaseljenskoj patrijaršiji koja je, slijedeći interese Osmanskog carstva s kojim je našla zajednički politički jezik, bila pretpostavljena drugijem pravoslavnim crkvama u Turskoj carevini. Podśetimo se osnovnih činjenica iz toga vremena. Kada je grčki lihvar u Istanbulu, Đorđe Spataris, bio od turskih vlasti osuđen na smrt i konfiskaciju sve imovine, turske vlasti su, našavši dokumenta o golemome dugu srpske Pećke patrijaršije koji nije bio isplaćen Spatarisu, tražile da se dug namiri državnoj blagajni. Doznavši za sve to, vaseljenski patrijarh Samuil Hanceris, sa Fanara stambolskoga, ponudio je turskome devletu da Vaseljenska patrijaršija isplati dugove Pećke patrijaršije, pod uslovom da sultan ukine autokefalnost srpske crkve, koju je bio obnovio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Tako je i bilo. Slijedeći sultansku volju koja gleda na interese državne kase, Pećka patrijaršija je poslušno donijela odluku o samoukidanju, koju je sultan Mustafa III potvrdio beratom od 11. 9. 1766. godine, te će tako sve njene eparhije pasti pod direktnu vlast Carigradske patrijaršije.
Do toga perioda je, iako faktički samostalna, Crnogorska pravoslavna crkva formalno potpadala pod nadležnost Pećke patrijaršije. Nakon njezina ukidanja, crkva u Crnoj Gori, kao nezavisnoj državi, stekla je punu autokefalnost. „Mitropoliti Crne Gore nijesu priznavali nad sobom vlast ni Porte ni Fanara. Otvorenim otporom i protiv Sultana i protiv Carigradske patrijaršije, oni su besprimjernom energijom i rijetkom smjelošću produžili i dalje izvodili veliko djelo oslobođenja svoga naroda“ piše dr Gavrilo Dožić 1935. godine. Carigradska patrijaršija nije uvrstila Crnogorsku crkvu u zvanični spisak crkava pod njenom jurisdikcijom, priznajući time njezinu autokefalnost. Štaviše, u atinskoj Sintagmi iz 1855, službenom Katalogu Carigradske patrijaršije koji popisuje autokefalne crkve, Crnogorska pravoslavna crkva nalazi se pod rednim brojem devet. Dakle, Crnogorska mitropolija nije tražila tomos ni od koga zato što je njena nesporna nezavisnost već bila opštepriznata.
Crnogorska autokefalija potvrđena je i u brojnim drugim dokumentima, kao što su Ruski katalog autokefalnih crkava iz 1851, Ustav Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1903, ili Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905, koji svojijem četrdesetim članom propisuje: „Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom.“ CPC je vjekovima samostalno birala svog vjerskog poglavara, što je glavni znak raspoznavanja autokefalne crkve, a mitropoliti Petar I i Petar II nosili su bijele kamilavke koje u pravoslavlju mogu isticati samo poglavari autokefalnih crkava. Inače, Njegoš je prvi koji je autokefalnu Crnogorsku mitropoliju pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva. Mladi vladar u pismu Josifu Rajačiću od 2. oktobra 1832. zahvaljuje za „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve“, te blagodari „imenom cijeloga Crnogorskoga naroda“. Kako se otkrilo, srpski priređivači „Celokupnih dela P.P. Njegoša“ iz 1951. krivotvorili su ovo pismo, izostavljajući riječ „crnogorska“ iz rečenice koja govori o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
U svakom slučaju, kako se već sa dolaskom vladike Danila Petrovića na teokratski prijesto može govoriti o crnogorskoj državnoj samostalnosti, koja se očitava u nemoći turskijeh vlasti da pokupe zakonom predviđene dacije, tako ni Crnogorska pravoslavna crkva nije polagala račune Vaseljenskoj patrijaršiji koja propagira politiku pokoravanja Osmanlijama. Upravo to stanje autokefalnoga bitisanja Crnogorske pravoslavne crkve, nakon ukidanja Pećke patrijašije 1766. godine, Njegoš je pjesničkim jezikom prikazao u drami Lažni car Šćepan Mali.
Njegoš u Šćepanu Malome opisuje kako Beglerbeg rumeli-valisa s prepotentnošću moćnika hoće da utalumi nepokornu Crnu Goru. Stanje kritično, Teodosija Mrkojević nosi glavu u torbi kad ide pod čador moćnoga beglerbega. Crna Gora odlučno riješena da se brani, nastupa presudni trenutak.
U takvoj atmosferi pred Teodosija i glavare dovode carigradskog patrijarha Esperijusa koji je uhvaćen na granici kao turski špijun. Na pitanje popa Andrije ko je zarobljenik, vojnik koji ga je doveo odgovara:
„Patrijarh je ovo carigradski,
pa nas grijeh i nesreća naša
s njim udesi, te ga uhvatismo.“
Onda Njegoš u didaskaliji veli: „Skoči na noge knjaz Dolgorukov, vladika Sava, patrijarh Brkić, vladika Arsenije, oficeri i sav narod da ga iz ljubopitstva vide. Patrijarh se Brkić s njim poznade, celivaše se po običaju, tako isto i druga gospoda duhovna i mirska.“
Zatim pop Andrija pita:
„Porašta je patrijarh vselenski
i kakvijem poslom amo doša?
Rašta li ste vi pružili ruke
na amanet i svetinju svoju?“
Tada vojnik priča da ima sedam-osam dana otkad je Patrijarh došao na granicu, i svak mu se živi oveselio kao da ih je novo sunce ogrijalo. Svak je htio da od njega primi poruku i svete blagoslove. Tako oni mislili, a Patrijarh –
„poče vražju prosipat pouku
i trovati narod opačilom;
poče kumit što čuo nijesi,
da se zemlja pod nama propane –
sve gologlav a s krstom u ruke,
da se narod Turcima predaje.“
Narod prosto ne može da vjeruje, no pomisli da ih sveti patrijarh iskušava jesu li mu u vjeri tvrdi i da li ljube slobodu junačku. A kad je patrijarh Esperijus vidio da ne okreće Crnogorce na svoju stranu,
„poče kleti, u kam zatucati,
i na narod prokletstva sipati
i nekakve krupne anateme,
ako narod za njim ne okrene
da se ide Turcima predati.“
Onda su tako zaprepašteni Crnogorci proveli nekoliko dana moleći i kumeći patrijarha, zaklinjali ga hrišćanskom vjerom i njegovijem činom „da se prođe takvijeh poslovah / i da ide otkud je došao“, ali vaseljenski uzvišnik bijaše neumoljiv – „niti jednom reče: Hvala bogu, / no sve prati onu naopaku.“ E tada su Crnogorci skočili, uhvatili ga i doveli pred glavare. Svi se snebivaju i gledaju preda se, preneraženi. A onda Teodosija Mrkojević, Njegošev alter ego, odnosno nosilac subjektivne ideje pjesnika, rješava stvar tako što ne govori o slučaju direktno, nego izdaju vaseljenskoga pratrijarha predstavlja preko događaja iz nadstvarnosti u koju vjeruje hrišćanstvo:
„Danica se satanom provrže,
jerbo pođe protiv volje božje;
stoga s neba pade u tartaru
(zlo sa gorim hoću da pokrijem):
arhistratig kad prvi sagreši,
ka će slabi čovjek da ne zgreši?“
Tako će najmudriji na skupu, iguman Teodosija, pričom o sagrešenju anđela i njegovome pretvaranju u đavola koji je za kaznu proćeran u pakao, patrijarhovu agitaciju uporediti sa padom Satane.
Veliko ćutanje prisutnih se nastavlja, svako se ośeća neugodno, a patrijarh Esperijus broji brojanice i plače. Onda iguman Teodosija završava mučnu scenu filozofskim iskazom kroz humornu prizmu. Odista je rijetko naći u književnosti sličan primjer da pisac u tolikoj mjeri izražava sebe kroz neko lice. Evo kako se Teodosijinim riječima u Šćepanu Malom završava scena o turskome propagatoru Esperijusu, patrijarhu Vaseljenske crkve:
„Sad on plače – i ja ću plakati –
roni tople suze pokajanja.
Velikaši i griješe krupno;
smrtna ruka nad njim vlasti nejma,
no će njemu za njegova djela
nebo sudit, a zemlja ne smije.“
Tako dakle, jednijem „djejstvijem“ u Šćepanu Malome Njegoš je dao potpunu karakteristiku odnosa Vaseljenske patrijaršije prema Crnoj Gori koja je, sa svojom autokefalnom crkvom, otkazala političku poslušnost Porti. Dokumenti o uslužnome djelovanju fanariotskih vladika na južnoslovenskim prostorima, u poretku Osmanskoga carstva, u potpunosti se slažu s Njegoševijem viđenjem problema koji je iskazao pjesničkim jezikom. U doba ustanaka protiv Turaka na balkanskim prostorima, slobodarski pokreti imali su opasne protivnike u fanariotskim vladikama i sveštenstvu koje su fanarioti, vođeni lukrativnom stazom, postavljali. Mnogo bi se primjera takvoga fanariotskoga djelovanja moglo navesti, a ovđe ćemo pomenuti samo jedan slučaj. Pobuna vojvode Jakova Dakovića na Grahovu i njegova smrt u tijesnoj su vezi s turskom propagandom fanariotskog vladike iz Mostara, koji je i preko manastira Kosijereva sve preduzimao da se turski interesi na Grahovu sačuvaju. Poznati Memoari vojvode Anta, sina Jakovljeva, pružaju za problem o kojemu je riječ dragocjene činjenice.
Uostalom, Njegoš je u književnoj slici razgovora pećkoga patrijarha Vasilija Jovanovića Brkića i Šćepana Malog jasno naznačio razliku između položaja Pećke patrijaršije i autokefalne Crnogorske mitropolije. Na pitanje Šćepana Maloga koliko ima turske vojne sile u Evropi i bi li se moglo stati njoj na put, patrijarh Brkić odgovara:
„Gospodare, ne znam ti kazati;
nigda roba za moć tiranina
nemoj pitat da se ne prevariš.
U ropstvu sam rođen i porasta,
strah je turski krv moju smrzao;
ja ne mogu već nikad imati
ponjatija o tome pravoga,
no se muči kako te bog uči.“
Isti Patrijarh, prebjegalac u Crnu Goru, indirektno naglašava razliku između položaja prostora sa koga je pobjegao i prostora na koji je dobježao. Ovako patrijarh Pećke patrijaršije vidi Crnu Goru:
„Božja volja i božija sila
ovo malo sačuva naroda,
sačuva ga i proslavi divno.“
Recimo sada nešto i o drugome ključnom argumentu Srpske pravoslavne crkve da CPC ne postoji, odnosno njezinom isticanju da većina pravoslavnih crkava danas tvrdi da ne priznaje Crnogorsku crkvu. Ovaj argument ima vrlo slabu stranu, a to je nedostatak logike. Crnogorska pravoslavna crkva je tu, ona radi, ona postoji, a to što joj trougao Fanar–Moskva–Beograd iz političkih razloga ne dozvoljava administrativno priključenje kanonskome jedinstvu, to je otežavajuća činjenica za rad i stabilizaciju Crnogorske crkve, a ne dokaz da ona ne postoji. Uostalom, više puta se do sada u povijesti događalo da faktička autokefalnost jedne crkve bude priznata od svih drugih tek poslije mnogo godina, nakon što popušte politički pritisci.
Osim toga, postavlja se pitanje otkud moralno pravo Beogradskoj patrijaršiji da optužuje, kada je ona sama nastala time što je Kraljevina SHS od Carigradske patrijaršije tomos kupila za milion i pet stotina hiljada zlatnijeh franaka, nakon što je CPC nekanonski ukinuta dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. Izgleda da SPC i danas ocjenjuje autokefalnost pojedinih crkava prema narodnijem „kanonima“ – sila boga ne moli ili para vrti đe burgija neće!
Crnogorska pravoslavna crkva je, kao što smo viđeli, kroz istoriju bila priznata od strane cijele pravoslavne vaseljene. To danas nije slučaj samo zbog političko-ekonomske moći Ruske Federacije, odnosno uticaja Ruske pravoslavne crkve koja stoji iza pretenzija Beogradske patrijaršije. Niko ne želi da se zbog male Crne Gore zamjeri velikoj Rusiji. Međutim, ovđe bi bilo korisno da se podśetimo nekijeh povijesnih činjenica, kako bi čitaoci mogli da naprave paralele sa savremenim dešavanjima.
Crnogorska pravoslavna crkva, kao autokefalna, bila je i jeste nezavisna kako od Vaseljenske, tako i od Ruske patrijaršije. Zato je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, na zahtjeve ruskog Svetog Sinoda da Petar I bude razriješen mitropolitskog položaja, 1804. doslovno odgovorilo da „od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili“ i da „mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije“, zaključujući da „do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio“. Nakon toga su Rusi pozvali vladiku na pregovore u Kotor, đe su organizovali zaśedu. U luci se nalazio ratni brod spremljen da crnogorskog vladara pošalje na robiju u Sibir. Petar I je, srećom, predośetio opasnost i nije otišao na put bez povratka.
Rusi su, inače, pokušavali da Svetoga Petra Cetinjskog uklone s vlasti zbog svojijeh stalnih sumnji da crnogorski vladika, osim s Rusijom, sarađuje i sa drugim državama. Tako su ga ranije, po njegovome dolasku u Petrograd 1785, ruske vlasti uhapsile i proćerale. Petar I je, i pored lične uvrijeđenosti i velikoga razočaranja, iz ekonomskih i političkih razloga ipak nastavio zvaničnu odanost Rusiji, kao jedinoj velikoj sili čiji je interes bio opstanak pravoslavlja u Crnoj Gori, koje je bilo relativan garant vladavine dinastije Petrović-Njegoš.
I da završim. Makedonsku pravoslavnu crkvu, kao što je poznato, Srpska pravoslavna crkva ne samo što potcjenjuje nego i ometa. I ona nema očinski tomos od vaseljenskog patrijarha iz Republike Turske, ni priznanje od velike Moskve. Ali Makedonska crkva gleda svoja posla, usaglašava svoj rad s interesima države Makedonije, koja se približava Evropskoj uniji. Karavan prolazi ne osvrćući se na okolne glasove. E, tako treba da se ponaša Crnogorska pravoslavna crkva prema državi Crnoj Gori, ali i Crna Gora prema svojoj crkvi.“, zaključuje uvaženi dr Kilibarda
Ima li toga ko sve ovo može pročitati a zatim svariti?
Ovaj zaista nije normalan. Poziva se na Njegoša…
Jadi ga znali…(Đ)
U svojim knjigama o Crnogorskoj crkvi publicista i značajni crnogorski istraživač, inače po struci diplomirani politikolog a po zvanju profesionalni novinar, Vladimir Borislavov Jovanovic objavljuje relevantne izvore o Crnogorskoj crkvi. U tom smislu on objavljuje i sljedeće:
„Vostočni sbornik, glasilo ruskog Ministarstva vanjskih poslova, 1877. godine piše:
“Černogorskaя Cerkovь, ne smotrя na to, čto mitropolitы polučaюtъ svoe posvящenіe vъ Rossіi, ne priznaetъ nadъ soboю nikakoй vneйšeй duhovnoй vlasti: ona soveršenno samostoяtelnaя (avtokefalьna)”.
Časopis Starnik izPetrogradapiše 1889. godine:
“Černogorskaя pravoslavnaя cerkovь vъ kačestve avtokefalьnoй nezavisima. Kakъ takovaя, ona i snositsя vsegda sъ russkimъ sinodomъ, Konstantinopolьskimъ i drugimi patrіarhami, ravno kakъ i so vsemi ostalьnыmi cerkvami. Vse avtokefalьnыя pravoslavnыя cerkvi priznaюtъ nezavisimostь cerkvi černogorskoй i soobщaюtь eй o vsehъ sobыtiяhъ”.
U knizi Istorija hrišćanske Crkve u 19. vijeku dr Aleksandar P. Lopuhin, profesor komparativne teologije na Petrogradskoj duhovnoj akademiji, 1901. piše:
“Tureckoe pravitelьstvo ne podnimalo spornago voprosa o preimuщestvahъ patrіarha i episkopovъ, a sъ cerkvami avtokefalьnыmi (serbskoй, černogorskoй, rumыnskoй i drugimi) patrіarhъ vozstanovilъ bratskія otnošenія”.
Ovo su briljante činjenice, koje iznosi V. Jovanović, a koje govore da je CPC bila autokefalna crkva i to iz ruske kanonistike.
Znači, jeftina priča g. Milana Dujovića samo ovim činjenicama biva pretvorena u nihilizam.
I ti zeleni, i tvoj Adžić, i naročito V. B. Jovanović ste skroz autofekalni!
Gospodi Milanu Dujovicu i Djikanu.
Istoričar prof. Novak Adzić je sve u pravu. On goori jezikom cinjenica, a Vi jezikom propagande i fantazmagorija. Evo jednog naučnog stanovišta iz srpske crkvene istoriografije.
Naime, srpski crkveni istoričar dr Čedomir Marjanović u knjizi „Istorija Srpske crkve“, Beograd, 2001, str. 251-252 konstatuje da ukidanje Pećke patrijaršije 1766 „U Crnoj Gori nije učinilo nikakav potres. Iz Carigrada nisu ni pokušavali da pošalju Grka vladiku u Crnu Goru, kao što su to učinili u ssvima drugim pokrajinama, što znači da su u Carigradu znali o izuzetnom položaju Crne Gore. Ako uzmemo,pak, u obzir da su grci sve vladike srpske smenili pomoću turskih vlasti, izlazi da u Crnoj Gori nisu izvršili smenu ne iz nekih drugih obzira, već jedino zbog toga što turska vlast, njihova potpora, u Crnoj Gori nije postojala“.
Dok u Srbiji na mitropolitskom tronu sjede Grci fanarioti (poznati „vijek fanariota“ u Srbiji pod turskom vladavinom) i dok su oni na ključnim pozicijama u crkvi, koje postavlja Carigradska patrijaršija na taj položaj, dotle se na čelu Crnogorske crkve nalaze mitropoliti koje bira samostalno crnogorski narod na Opštecrnogorskom zboru, kao suverenoj instituciji vlastite faktički slobodne i nezavisne države. Srpski istoričat dr Čedomir Marjanović na strani 364 navedenog djela konstatuje da je do crkvenog ujedinjenja, koje je otpočelo decembra 1918. u KSHS „Crnogorska crkva autokefalna“.
… Posebno me dojimila opaska o „fanazmagorijama „!??
Vidi se da si učeno, jadi ga znali!
I…
Duvar bi razumio: ONO ČEGA NEMA U POPISU DVA DIPTIHA, CARIGRADSKOG I MOSKOVSKOG – TOGA NEMA U ŽIVOTU, NITI ĆE GA NI UBUDUĆE BITI!!!
Onako … Aksiomatski!
+blaženopočivši patrijarh Pavle, beseda o gordosti
+
https://www.youtube.com/watch?v=VMs56dE0r1s&t=2s
Nekoliko pitanja za autora:
Da li je zaista „autokefalija (samoGlavnost!?) samo tehnički pojam“, koji „ima više stupnjeva“?
Da li „mitropolija može da bude autokefalna, ali ne može da bude pomesna“?
Da li su, sa stanovišta istorije i crkvenog prava, problematični ili konfuzni skoro svi stavovi u dijelu sa podnaslovom: „Aktom iznude Crkva može da bude samo razjedinjena“?
Da li autor zna da Grčka pravoslavna crkva ima dostojanstvo Arhiepiskopije, a da je istovremeno i autokefalna i pomjesna?
Koje je to „mistično značenje autokefalije“ koje iznose „istoričari-ateisti i ziloti“, i da li je uopšte važno šta o autokefaliji misle istoričari-ateisti i ziloti?
Bilo bi još pitanja, ali ovo su glavna.
Haha, polaskan sam ovim, ali i postiđen, svakako mi nije bio cilj da se naturam kao neki „stručnjak“, u mojim očima ja sam samo jedan od komentatora. Tu je „starac Fočo“ potpuno u pravu.
Ma, ako ništa makar smo dokazali da su i loši „teolozi“ i „eklisiolozi“ poput mene skoro pa dovoljno dobri za novocrnogorsku istoriografiju:)
Sad, da moji brojni prijatelji iz redova sveštenstva ne bi slučajno došli do ovih mojih „pokušaja“, pozdravljam vas sve, braćo, i povlačim se iz ovog disputa.
Od sad komentarišem samo kulturne teme, to jedva da iko čita:)
Barem dok mi prof. Adžić ne ukaže tu čast i on me lično prozove. Valjda neće, ja i nisam „plijen“ poput g. Grubača.
Uz svo dužno poštovanje gos.Dujoviću biću grdno razočaran ako zbog vašega odličnog komentara izostane komentar našega Vojina,jer priznaćete niko,ama baš niko nezna ovoga polit-istoričara bolje naučiti pameti od Vojina.
Toga je svestan i sam Adžić pa je to i razlog zašto se stalno upinje i pokušava makar jednom u životu pobediti u polemici sa Vojinom.
Sa druge strane ti njegovi(Adžićevi)pokušaji dokazivanja nedokazivog govore nam o nekoj njegovoj samodestrukciji koja je opet svojstvena nama Srbima tako da je i to dokaz da se radi o bivšem Srbinu i sadašnjem političkom Crnogorcu.
Godpodine Dujoviću,
možda vaša priča ima neki propust, mada, kritičari ne navode koji, ali je sigurno da je ovo što iznesoste vrh vrhova i bolje, tačnije, časnije i naučnije od bilo čega što pišu Adžić i slični.
Johane imaš ispod tebe-pogledaj.
g. Djerkovicu, Vojina niko ne moze „pobijediti“ – jer niko nema toliko vremena da moze da do kraja da procita kilometarski dugu kolonu njegovih selektivno izabranih „cinjenica“, cesto van konteksta i sijaset „alternativnih istina“. Treba imati stomak da se citaju njegovi logorejicni tekstovi. Ali Vojin dobro zna za koga pise – i ko ga cita. Tako da vas sud o Vojinu, vrijedi koliko i njegovo pisanje – nista.
A vas stav o Crnogorcima samo svjedoci o vasem rasizmu.
@ Starac …
Ne ulazim u svrhu i smisao teksta, ali ti u nečemu svakako grješiš, kako g. Dujoviću, a sam kažeš da ne znaš o kome se radi, spočituješ nekompetentnosti, a priori!
Je se ne bih usudio da procenjujem njegovu kompetentnost, kako sam nijesam kompetan u ovoj materiji, makar je moje znanje o tome, svakako iznad prosječno, u najmanju ruku!
Ali bih zato, bez priziva, mogao da procjenim njegovu eventualnu nekompetentost, kako je to nešto drugo!
Dakle, g. Dujović svakako nije nekompetentan, a koliko je kompetentan, ta me procjena nadilazi!
Ako ćemo posteno, “ Starče „, to važi i za tebe!
S druge strane, ako je išta izvan svake sumnje, onda je to kultura dijaloga, koja najbolje odslikava g. DujovićA, od koga bi smo, i ne samo u tom smislu, svi mogli da učimo!
… Još i sa treće strane, stvar sa autokefalnošću crkava je odveć složen i komplikovan problem!
Posebno je diskutabilna bilo kakva politička instrumentaluzacija! … Jer, autokefalnost crkve, bilo koje crkve, njena formalna pozicija, nema neposredni, suštinski odražaj na bilo koji elemenat državne konstitutivnosti, bilo koje, pa ni mlade crnogorske države!
To vjerovanje da nema države bez sopstvene crkve, još je jedna u nizu montenegrinskih fikcija!
Naime, saborno načelo Pravoslavne crkve (sinodalnost) suštinski prožima njenu organizacionu strukturu : Autokefalne Pravoslavne Crkve ne predstavljaju KONFEDERACIJU NACIONALNIH CRKAVA, nego sve zajedno sačinjavaju Jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu!!!
Crkva ni u kom slučaju nije nacionalni, kamoli politički reprezent!
Sa tog stanovišta smješne su frustracije montenegrinskih naučenjaka koji su žešće tripovali jako za potvrdu svoje tisućljetne državnosti moraju da imaju i tisućljetnu autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, najkraće!
Eto.
Poštovani g. Đikane,
Naveo sam vrlo jasno, na osnovu stavova koje je iznio u gornjem tekstu o problemima crkvene autokefalije, da se, po mom skromnom sudu, radi o nedovoljno kompetentnom autoru. Veoma pazim kako ću se kome od komentatora obratiti. Moj prethodni komentar smatram pristojnim.
Znam biti i veoma oštar. Ponašam se prema onoj narodnoj – „prema svecu i tropar“!
Ne razumijem potrebu za ovako zbrkanim tekstom. Ideja je čist promašaj.
Ne znam ko je gospodin Dujović, ali ono što je iznio u svojim komentarina ne idu u prilog njegovoj kompetentnosti po pitanjima crkvene autokefalije.
Tekst je odličan, precizan i čitljiv.
Dujović je fantastičan.
Starče Fočo, sad nam ti objasni svoju verziju dotične problematike. Napiši nam svoje gledište, potpiši se pa će mejbi to biti tekst.
+Rajko Petrov Nogo
https://www.youtube.com/watch?v=RkbI9Fz2vAM
Bilo kako bilo , mi ćemo naše vrnuti kad tad !
Nit vi znate ko ste, ni šta je vaše.
More bit , ali se makar od popisa do popisa ne pišemo različito , ka neki .
Mašinkin argument nema što , ako si jednom pojeo govno jedi ih stalno.
Prijatno ti bilo .
Teško moj masja.Znaš i sam ,,pusto tursko ,, se ne vraća.Mada bi ti volio.
+Danilo Lazović, O hajdučkom vaspitanju
https://www.youtube.com/watch?v=OK98tHnEozk
+Danilo Lazović, Za seljačko vaspitanje
https://www.youtube.com/watch?v=w-igQNWrwdk
„Ne sutor ultra credidam“
…“Starogrčki slikar Apeles, kome je jednom neki obućar stavio primjedbu da cipela na slici nije dobro naslikana, odmah popravi grešku. Ohrabren što je veliki slikar prihvatio njegov savjet, obućar počne zamjerati drugim detaljima na slici. Na to mu Apeles doviknu: „Obućaru, ne dalje od cipela!“…
Dritan … Svaki je Dritan bolji od svakog Novocrnogorca, Montenegrina zadrtijeh!
Koji su izdali sebe, a on, taj Dritan, nije!
E kako mi je Milo kad mislimo isto, samo ti dritana ne mogu još oprostiti, i još po neke stvarčice.
… Blizu, vrlo blizu i moje pameti.
Opet, za odgovornost pred zakonom potrebno je jasno definisano biće konkretnog krivičnog djela, što realno nije u opsegu javnog djelovanja doktoranta na čekanju, N.A.
… Možda! Mozda bi se moglo razmišljati u smjeru krivičnog djela izazivanja rasne, nacionalne i vjerske mržnje, mada kada bolje razmislim, to bi bila veća šteta nego korist!
U svakom slučaju, djelovanje N.A. i njemu sličnih je, bez svake sumnje, društveno opasno i otud apsolutno neprihvatljivo!
… I uvijek je u pitanju socijalna moć društva u kome takav štetočinski pojedinac javno djeluje. Koliko je društvo socijalno koherentnije, to je manje mjesta u javnom prostoru za Adžiće. Što je društvo podeljenjije, to se Adžići na društvenoj scjeni namnožavaju, razmnožavaju kao amebe!
Takva se društva u teoriji imenuju, “ konfliktnim društvima „.
… Kako to stanje indikuje jedno u osnovi jedno opasno podeljeno, konfliktno i teško oboljelo društvo, tome je jedini pravi i djelotvorni lijek kvalifikovana društvena kritika!
Ako ona izostane, a u našem slučaju nje skoro i da nema, nema javnog, demokratskog dijaloga, bolest napreduje, lijeka joj nema!
… I nama svima jednako nema, jadi ga znali!
Dok su Adžići mjera montenegrinske vritualne, tobože, stvarnosti! … Koja, u mjeri koliko to jeste, ustvari nije!
Montenegro, društvo bez stvarnosti.
Nestvarno društvo, nestvarne stvarnosti!
Makondo!
Ili, pozvati ga na sudsku odgovornost, i sve ostale kvazi istoričare. Slučaj dobijen unaprijed, bez sumnje. Ozbiljno.
Ako, ako, fino, fino. Ali ja i dalje mislim da je g. Adžić najbolji oponent samom sebi, jer za ono što on priča i piše i zastupa decenijama, je izlišan svaki komentar, osim možda pitanja, kako te nije sramota?
U pravu ste, ali da rezimiram: G. Adžić je najvolji oponent našem bratu Vojinu Grubaču; G. Adžić je najbolji oponent g. Adžiću; Naš brat i moj plemenik Milan Adžić je najbolji oponent alter egu g. Adžića; Ja sam uporni oponent idolatriji g. Adžića prema Sekuli Drljeviću! Hvala, Gojko, meni je sve ovo zabavno! Važno je da smo idejni koncept „montenegro“ razobličili! Hvala g. Adžiću zbog toga, on je naš spiritus muovens!
Prema 2. kanonu Drugog Vaseljenskog Sabora iz 381. godine, teritorijalni princip je osnov za postojanje i osnivanje pomesne Crkve i kanonska osnova autokefalije i autonomije. Na IV vaseljenskom saboru u Halkidonu, 451. godine je odlučeno da granice Crkve teku granicama države.[5]
Pomjesna crkva označava zasebnu crkvu unutar Pravoslavne crkve. Obično podrazumijeva autokefalnu ili autonomnu crkvu u granicama jedne nezavisne države. Obično, pravoslavni hrišćani određene nacije, koji žive na jednoj teritoriji, obrazuju jednu parohiju i njima rukovodi jedan eparhijski episkop. Administrativna podjela Pravoslavne crkve vrši se po teritorijalnom, a ne po nacionalnom principu. U svojim teritorijalnim razgraničenjima, crkve uglavnom prate političko-administrativnu podjelu, s državnim i administrativnim granicama. Prema arhiepiskopu Vasiliju (Krivošejinu), pomjesna crkva nije samo dio katoličanske vaseljenske Crkve nego se sa njom u potpunosti identifikuje.
To vjerovanje da nema države bez sopstvene crkve, još je jedna u nizu montenegrinskih fikcija!
Prema 2. kanonu Drugog Vaseljenskog Sabora iz 381. godine, teritorijalni princip je osnov za postojanje i osnivanje pomesne Crkve i kanonska osnova autokefalije i autonomije. Na IV vaseljenskom saboru u Halkidonu, 451. godine je odlučeno da granice Crkve teku granicama države.[5]
Pravoslavno gledište
Pomjesna crkva označava zasebnu crkvu unutar Pravoslavne crkve. Obično podrazumijeva autokefalnu ili autonomnu crkvu u granicama jedne nezavisne države. Obično, pravoslavni hrišćani određene nacije, koji žive na jednoj teritoriji, obrazuju jednu parohiju i njima rukovodi jedan eparhijski episkop. Administrativna podjela Pravoslavne crkve vrši se po teritorijalnom, a ne po nacionalnom principu. U svojim teritorijalnim razgraničenjima, crkve uglavnom prate političko-administrativnu podjelu, s državnim i administrativnim granicama. Prema arhiepiskopu Vasiliju (Krivošejinu), pomjesna crkva nije samo dio katoličanske vaseljenske Crkve nego se sa njom u potpunosti identifikuje.
Da li bi ste bili dobri da nam navedete kako glasi ta odluka-kanon Četvrtog Vaseljenskog Sabora u Halkidonu 451. godine, kada je, kako navodite „odlučeno da granice Crkve teku granicama države“?
Još jednom molim da navedete koji je od 30(trideset) usvojnih odluka-kanona Četvrtog Vaseljenskog Sabora u Halkidonu onaj koji navodite „o granicama Crkve“?
Vidim u zagradi broj 5, pa ako ste mislili na 5(peti) on doslovno glasi:
Odluka da putujući arhijereji podliježu kanonskom pravu.