Duh vremena – “Četnik Pajo daje snagu, da uđemo u trag vragu!”

Prilično neodmjerena priznanja koju su država i tužilaštvo Crne Gore odali četnicima Aleksandru Sinđeliću- Sinđi i Mirku Velimiroviću- Paju, imali su interesantan i neočekivan pobočni efekat. Ma koliko to čudno bilo- glorifikacija pučista, koji su po svim ideološkim i simboličkim odrednicama prikazani u javnosti kao nosioci ravnogorske ideologije- zakonomjerno je odgurnula Crnu Goru u pravcu iznenadnog ideološkog pomirenja.

Niko ne spori da je četnička pučistička akcija u Crnoj Gori bila komična. Svima je jasno da se ona može ocijeniti kao- drska ravnogorska politička pomoć crnogorskim trudbenicima kapitalizma i elitnim udarnicima korupcije.

Ipak, iako se radilo o režiraniom puču, i falsifikovanim četnicima, u udžbenicima istorije će ostati zapisano da su- iz niotkuda iskrsli ravnogorci- spasili državu Crnu Goru od terorističkog puča, nasilja i haosa.

Režimski mediji su otišli dalje, te zaključili da su ravnogorski gosti iz Srbije odbranili čak nezavisnost države Crne Gore, njenu demokratiju i status otvorenog i tolerantnog društva. Takvim ludaranjem, oni su sudbinski polupali sve igračke na ideološkim prostorima Crne Gore.

Ipak, tokom tako reskog i nečistog ideološkog zaokreta- neko je morao postradati. Postradali su, logično, simpatizeri režima i režimski komentatori na raznim portalima Internet prostora. Upravo su oni sa pojavom pučista otpočeli sa baražnom paljbom po „četničkim rušiocima države“, da bi na kraju utonuli u političku kanalizaciju kada su im režimski mediji saopštili da su ti četnici, u stvari- „spasioci milog im DPS-a i države“.

Zato su se na kraju ove čudne epske pjesme ućutali kao da su mrtvi, te danas- negdje u skrivenim prostorima Interneta- previjaju svoje teške ideološke rane, trpeći neizmjernu političku bol, na opštu radost slobodne javnosti. Elem, kako se to sve desilo- priča je ovoga teksta.

“Iza Dikića i četničkih vojvoda stoje vrhunski profesionalci”

Da su državni puč u Crnoj Gori, sve sa napadima na vojsku i policiju, planirale nekakve četničke grupe, slušali smo svo vrijeme medijskog vanrednog stanja. Dakako, posebno je podvlačeno da je u spektakularnoj akciji uhapšena teroristička grupa od 20 opasnih ravnogoraca, čije su vođe nekakav dvojac- Dikić i Sinđelić.

Režimski mediji, u vidu- TV Pink M, Informera, Dnevnih novina, Pobjeda- sa podrškom portala CDM i Analitika su nam prezentovali sledeću smjehotresnu shemu terorističkog plana: ”Četnička teroristička grupa (koja se nije sastala)- je napala na objekte u Crnoj Gori (nalazeći se u tamnici)- koristeći opasno vatreno oružje (koje je uništeno izvan granica Crne Gore).”

Ovaj pocijepani scenario je praćen sledećim zapaljivim naslovima u režimskim medijima: “Transkript razgovora Dikića i saradnika: Ako Milo proglasi pobjedu, hapsite ga!”; “Iza Dikića i četničkih vojvoda stoje vrhunski profesionalci!”; “Novi transkript: Kolika je nagrada za hapšenje Mila? Reci šta hoćeš…”; “Katnić: Dikić i Sinđelić organizatori terorističke grupe, optužnica uskoro.”

„Planiran je nezampaćeni užas, prolivanje krvi“, rekao je medijima specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, dodavši da je on obavezan da o tome obavesti građane Crne Gore.
Katnić je o strahotama koje je nosio puč rekao sledeće: „Saopštavam ovo i onima koji donose političke odluke, da me dobro shvate, Crna Gora bi bila zavijena u crno, kao nikad do tada“!

Odgovarajući na pitanje- od koga je Crna Gora dobila prvu informaciju o postojanju pomenutog plana, Katnić je rekao: „Informaciju smo dobili onako kako su je Crnogorci uvek dobijali, uz pomoć Boga i junačkog talika“. Takođe, naveo je Katnić, plan je bio da se slobode liši, „odnosno, kako se to u narodu kaže- zarobi premijer Milo Đukanović- „đe god da se nađe“.

Na riječi specijalnog državnog tužioca, nadovezao se predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, rekavši: “Dakle, Crnoj Gori nije samo Bog pomogao, kako je rekao tužilac, mada je i on dosta imao udjela sigurno, ali pomogli su i oni koji su shvatili da našem društvu i državi treba pomoć kako se ne bi pretvorila u jedno haotično stanje i da se, kako je to tužilac rekao, zavije u crno, što bi definitivno bilo, nakon Drugog svjetskog rata najtragičnije vrijeme Crne Gore”.

Tadašnji premijer Crne Gore, Milo Đukanović, je “dolio ulje na vatru” ovako: „Trebalo je izazvati metež, bijes i žrtvovati nekoliko građana ili desetina građana. Desila bi se nova okupacija Crne Gore, poništavanje rezultata izbora i preuzimanje vlasti od strane jedne terorističke grupe koja je u Crnoj Gori služila tuđim interesima … Obavljanje terorističkih akcija nije posao za šarlatane. Tim se poslom uvijek bave specijalizovane agencije, moguće i otuđeni djelovi tih agencija, ali svakako visoki profesionalci.”

Premijer je optužio opozicioni Demokratski front da je čak planirao njegovo ubistvo, rekavši: “Ja lično vidim i njihovu umiješanost… Ja, dakle, njihovu aktivnost vidim kao učešće u pripremi mog ubistva i učešće u pripremi oduzimanja Crnoj Gori njene nezavisnosti i suverenosti i sa time ćemo morati da živimo i oni i ja.”

Zapaljiva retorika crnogorskih državnih funkcionera i režimskih medija je izazvala na svim portalima ustanak njihovih pristalica. Oni su se, logično, pobunili- “protiv četnika koji su napali na Crnu Goru i njenu demokratiju”. Tada još nisu shvatali da će im se ta pobuna na kraju završiti time što će, poput noja, zabiti glavu u pijesak kada im se plasira konačna režimska istina- da su upravo četnici “spasili Crnu Goru”.

Sinđa bježi u Podgoricu- “onome što puši maruhuanu”!?

Odmah poslije završetka izbora, uhapšena grupa od 20 četničkih terorista se smanjila. Naime, šestoro osumnjičenih je pušteno na slobodu- jer su greškom uhapšeni. Da ne bi sve ispalo kao greška, crnogorsko tužilaštvo je obavijestilo javnost da su oni oslobođeni- “jer su svojevoljno odustali od izvršenja krivičnog djela”.

Ispalo je da ostali teroristi nisu pušteni na slobodu- zato što ni u zatvoru nisu htjeli da odustanu od izvršenja puča?! Elem, umjesto da priznaju da su krvavi pučisti- te da javno odustanu od nastavljanja puča i nađu se na slobodi, oni su tvrdoglavo ponavljali da nisu pučisti.

I tako, dok su najviši funkcioneri Crne Gore objašnjavali strahote četničke misije, Aleksandar Sinđelić, glavni i odgovorni urednik četničkog puča, je iz Beograda nonšalantno ismijavao crnogorsku vlast i pravosudne organe, rekavši podgoričkim Vijestima: “Ako (Milo) Đukanović tamo pali marihuanu i piše gluposti, to je njegov problem, razumete. Ta kriminalna opcija tamo što radi uopšte me ne zanima…“.

Poslije svega- desio se preokret koji je potvrdio da je Crna Gora mjesto krupnih apsurda, kojima kraja nema. Naime, šef terorista i četnički vođa Aleksandar Sinđelić je dobrovoljno pobjegao u Crnu Gori- pravo u ruke tužiocima i onome za koga je tvrdio da “puši marihuanu”!?

Advokat Goran Rodić je na TV Vijesti, u emisiji novinara Petra Komenića, apsolutno začuđen tim događajem, rekao sledeće: “Neki događaji, kao što su dobrovoljni dolazak Aleksandra Sinđelića u Crnu Goru, su rariteti sigurno kada je u pitanju terorizam. Od Baden Majnkofa i Crvenih Brigada se ne sjećam takvog slučaja?!”

Zagrebačkom Večernjem listu je trebalo sedam dana da dođe sebi, te da obajavi šokantni naslov koji govori sve: “Osumnjičeni Aleksandar Sinđelić, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta, prošlog tjedna našao se u crnogorskom zatvoru”.

Poslije nekoliko dana, sa još većim čuđenjem objavili su novi tekst o Sinđeliću, ovako naslovljen: “Pripadnik četničkog pokreta priznao da je organizirao teroristički napad: “Angažirali su me ruski nacionalisti”, a glavna teza teksta je bila: “Dvojica ruskih nacionalista organizirala državni udar na izborni dan. Bili su spremni i egzekutori Mile Đukanovića.”

Taman kada se očekivalo da će vojvoda Sinđelić biti “bačen konj’ma na repove”, a u najboljem slučaju zaraditi doživotu robiju, u medijskim prostorima je pukao sledeći naslov:“Sinđelić na slobodi, čuvaju ga policajci”.

Tada smo saznali da je Aleksandar Sinđelić, četnički kolovođa i organizator puča, službeno postao svjedok-pokajnik. Dakako, pokajnik je odmah pušten na slobodu. Još su mu dati, da ga brane, telohranitelji u vidu crnogorskih policijaca- koje plaćaju građani Crne Gore iz svoga džepa.

Potom su se čuda nastavila, pa je četničkim teroristima zatočenim u Spužu crnogorsko pravosuđe milostivo skinulo optužnicu za terorizam. Tako je ispalo da oni nisu teroristi- iako su “imali zadatak” da “pucaju na narod i oružano osvoje Skupštinu”, “uhapse Mila i naprave krvoproliće”.

Po mišljenju tužilaštva, krivi su- jer su organizovali kriminalnu grupu, kao da su šverceri duvana i kineskih igračaka- i ništa više od toga!

Crnogorski Bog- talični četnik Mirko Velimirović

Nedugo zatim, javnost Crne Gore je saznala kako je dobijena informacija o puču “uz pomoć Boga i junačkog talika“.

Naime, kada je od Sinđelića dobio novac za terorističku akciju, četnik Mirko Velimirović- Paja je ovako rezonovao: “Dva dana sam razmišljao šta da uradim. Imao sam dvije opcije, ili da mu vratim novac i kažem da ne mogu da nabavim oružje- ili da odem u Crnu Goru i sve prijavim. Odlučio sam da ipak odem u Crnu Goru, u policiju, i sve ispričam.”

Tako je Mirko Velimirović, mašinbravar četničke provinijencij, počeo da sarađuje sa crnogorskim tužilaštvom, i postao u očima režima- Bog i talik crnogorski.

Javnost Crne Gore je grohotala od smijeha kada je saznala da je četnik Paja kupio oružje za teroriste, da bi ga spalio u Albaniji, potom uništio negdje kod rijeke Ibar a na kraju utopio bacanjem u jezero, iz kojega su potom izronile praćke.

I uopšte nije bila iznenađena kada je saznala da je rješenjem Višeg suda u Podgorici usvojen sporazum o priznanju krivice- prije toga zaključen između Specijalnog državnog tužilaštva i okrivljenog četničkog redova Mirka Velimirovića.

„Za sebe zaslužujem orden da mi se dodijeli- jer sam spasao crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi. Iz patriotskih razloga sam ovo uradio. Da bih se odužio crnogorskom narodu koji je spasao srpsku vojsku. Oni koji znaju istoriju- znaju o čemu pričam,“ izjavio je na „Časnom sudu“ ravnogorac Velimirović, a specijalni tužilac Saša Čađenović dodao- da je izjava optuženog “istinita i nije bajka”.

Odlukom Višeg suda u Podgorici, kojim predsjedavao Boris Savić, četnik Paja je osuđen na šest mjeseci zatvora, uslovno na godinu dana, te kažnjen sa 100 eura- za planiranje krvoprolića u Crnoj Gori. Elem, kada prođe tih uslovnih godinu dana, četnik Paja može krenuti u novo spašavanje Crne Gore i crnogorskog naroda.

Tresla se (Ravna) gora, rodio se (crnogorski) miš!

Interesantna je ljubav srbijanskih četnika prema crnogorskoj vlasti. Umjesto da ode srbijanskim pravosudnim organima, na čijoj se teritoriji, po legendi, spremao crnogorski puč, četnik Paja je pobjegao u Podgoricu. Umjesto da pobjegne u Rusiju- “gdje vode pipci organizatora puča”, vojvoda Sinđa je takođe pobjegao u Podgoricu.

Umjesto da se poslije puštanja iz pritvora plaše osvete onih koji su ih unajmili, vojvoda Sinđa koji je uzeo 170. hiljada eura, i četnički redov Paja, koji je uzeo 30. hiljada eura, lepršavo i bezbrižno odlaze u slobodu- kao da su ukrali retrovizor sa parkiranog auta.

Zli jezici tvrde da je ovaj četnički dvojac mogao ispaliti svoje nalogodavce, samo u slučaju ako nalogodavci nisu oni o kojima su govorila ova dva nova crnogorska heroja. Samo u varijanti gdje je nalogodavac neko poput “gazde Bebe”, oni mogu biti sigurni da su potpuno bezbjedni, te da ih davalac krupnih napojnica neće čoporativno goniti po ulicama po kojima će hodati.

Dakako, sve ove nelogičnosti se mogu baciti u vodu. One ništavne prema ideološkom efektu ove priče, u kojoj je spektakularno rehabilitovan četnički pokret.

Zar nije interesantno to što je Radio Slobodna Evropa, koji se godinama bavi lovom na četnike, ishod suđenja četničkim pučistima dočekala sa ogorčenjem, i naslovom: “Ravnogorac Velimirović ‘spasitelj’ crnogorskog naroda i države!”?

Čak je Milovan Vukov Janković, Crnogorac suverenističke provinijencije, iz Danske poslao simpatičnu ironičnu poruku preko FB profila: “Pajo četnik daje snagu, da uđemo u trag vragu”!

Obrazac pozitivnih četnika, novih crnogorskih heroja

Jedan od rijetkih koji se u ovoj priči nije snašao je Senad Pećanin, bivši vlasnik i urednik sarajevskog nedeljnika “Dani”. Sve su prilike da je ispao medijska ovca u intervjuu koji je dao podgoričkom dnevnom listu “Glas Čepuraka”.

Neznaveni Pećanin je previdio fakt da su režimski mediji Pink, Informer, CDM, Analitika, kao i Pobjeda kojoj je dao intervju, od Mirka Velimirovića- Paja, bivšeg policajca i četničkog redova iz Zubinog Potoka, kao i vojvode Sinđelića- u toku medijskog procesa i znakovitog časnog suđenja, u kojeg sumnje nema- napravili istinske superheroje.

Tvrdnjom, pa i konstatacijom datom u Glasu Čepuraka, da su crnogorski političari Nebojša Medojević i Ranko Krivokapić, kojima je pridodao i Žarka Rakčevića- četnici, značila je samo jedno- da se Senad Pećanin glavačke bacio u medijsku kanalizaciju Balkana.

On ne razumije procese, jer izgleda nije shvatio da je angažovanjem četnika, pa njihovim herojskim oslobađanjem, vlast u Crnoj Gori sve uradila da se desi nacionalno i ideološko pomirenje- koje je tako nedostajalo Crnoj Gori. Dakako, način izvjedbe toga pomirenja je bio smjehotresan, ali efektan i realan.

Ravnogorski pokret, kao i Senad Pećanin, tek treba da nauče lekcije od četnika Sinđelića i Velimirovića, te da ih zajednički opjevaju u pjesmi: “Od Topole pa do Crne Gore.”

Jer, ne samo da ostaje za pamćenje da su Sinđa i Paja spasili Crnu Goru, i time zaslužili da im se imena i prezimena upišu zlatnim slovima u istoriju Crne Gore, već su postali obrazac pozitivnih četnika, novih crnogorskih heroja kojima će se pokoljenja diviti.

Na kraju, zbog ravnoteže među medijskim zvijezdama, pošteno bi bilo da četnik Paja dostojanstveno skine sa svojih prsa oden koji je sebi dodijelio. Pa da ga uruči gospodinu Senadu kako bi balkansko pomirenje poprimilo širi- multinacionalni i multikonfesionalni karakter, sve uz aplauze kumovskih udarnika kapitalizma.