Drže ljudi i dalje distancu onim što im je važno

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Ne znam da li se u najskorije vrijeme pojavilo ili ja nisam do sada primjećivao, ali u gradu, pa i ispred naše zgrade, sve češće se ljudi parkiraju ukoso, tako da namjerno zauzmu dva mjesta za parkiranje.

Pitam juče jednog vlasnika tako parkiranog vozila:

– Hristos vaskrse!
– Vaistinu vaskrse!
– Mili rode, zašto si parkirao tako ukoso, da niko drugi ne može da parkira?

Odgovara mi golobradi mladić, od možda dvadesetak godina:

– Jaro, mene je do sad dva puta grebalo, e neće više!
– Ne znam kako neće, ako će te neko zakačiti na parkingu, nema tu pomoći, kako god da parkiraš?
– Ma nije me zakačio, nego izgrebao mi vratima moja vrata. Vidi: tri zagrebotine! A tek kupio auto.
– A-ha. E nemoj, junače, da ti neko više ikad zagrebe auto.

Preparkiram 350 metara niže, kod moje zgrade (i tu se neko popriječio, ali bar nađoh mjesto).

Taj strah, nevjerovatni, užasni, da te neko ne zagrebe – da ne zagrebe vrata, da ne zagrebe trenerku, ne uprlja patike, ne zagrebe, valjda, ni dušu spojenu sa vratima i autom – ta strah od drugog čovjeka užasan je kavez po sebi, od koje će se moj sagovornik i njegova braća po brizi ili liječiti ili će ih čitavog života držati, kao kazna po sebi. I nije on slučajan. neki užasni impuls straha, banalnog, ali sveprisutnog, širi se svijetom, straha od drugog čovjeka kao prijetnje. Drže ljudi i dalje distancu onim što im je važno, onim što je za njih – njihovo biće.

A, eto, Vaskrs je. Straha više nema tamo gdje je došla svjetlost.
Hristos vaskrse!