Država „troimenog naroda“: Hoćemo li se ikada opametiti?
1 min read
Piše: Miloš Ćujić
Na današnji dan, prije 98 godina desila se jedna od najvećih tragedija u istoriji srpskog naroda. Toga je dana regent Aleksandar I Karađorđević, praunuk Karađorđev i unuk kralja Nikole I Petrovića Njegoša, proglasio ujedinjenje „troimenog naroda“ u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija).
Pobjednici 1. svjetskog rata su poraženoj „braći“ bacili pod noge cijelu svoju slavnu istoriju, protkanu borbom sa slobodu i nacionalno ujedinjenje, uspomenu na sve postradale kako u tom tako i u svim pređašnjim ratovima, ustancima i bitkama, kao i dvije svoje nezavisne i međunarodno priznate države. Donijeli su slobodu i nezavisnost onima koji ni slobodni ni nezavisni nisu nikada bili i čije se nacionalno ime kao slobodno i nezavisno prvi puta baš tada pomenulo, iako danas pričaju o Jugoslaviji kao o velikosrpskoj tvorevini i tamnici naroda.
Od svoje slavne vojske, kojoj se klanjao sav slobodarski svijet stvorili su nešto što će nepune dvije i po decenije kasnije pući kao prezrela tikva, razoreno izdajom onih poraženih oficira iz 1918., koje su pobjednici primili u svoje redove, potpuno ravnopravno i ne preispitujući im, nimalo slavnu, nedavnu prošlost. Doživio je srpski vojnik i podoficir da mu komandant postane onaj koji ga je 1914. napao i naređivao kao okupator brojne zločine. Doživio da ga taj isti komandant bez borbe preda okupatoru u ruke 1941.
U toj istoj „tamnici naroda“, robijali su dominantno upravo Srbi (komunisti, apisovci, pristalice kralja Nikole I…), a među vodećim parlamentarnim strankama nijedna nije imala srpsko nacionalno ime, dok je postojala Slovenska Ljudska Stranka, kao i Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka. Jedina banovina u teritorijalnoj reorganizaciji Kraljevine Jugoslavije koja je nosila nacionalno ime bila je Banovina Hrvatska. Dravska je obuhvatala cio slovenački etnički prostor, a pobjednici 1. sv. rata ostali su podijeljeni u ostalih 7.
Sami kralj Aleksandar, „hrvatožder“, je i ubijen 1934. od strane „braće“ u atentatu koji su organizovale hrvatske ustaše, a naloženom od strane sila Osovine. Njegovu smrt istovremeno su slavile ustaše i komunisti.
Šta se desilo 1941. dobro je poznato. Okupator je cvijećem i aplauzom dočekan u Mariboru u Zagrebu, a već narednog dana otpočeo je jedan od najužasnijh genocida u istoriji čovječanstva, koji su na teritoriji tzv. Nezavine Države Hrvatske, prvenstveno nad Srbima, ali i nad Jevrejima, Romima i antifašistima hrvatske i drugih nacionalnosti organizovale i počinile ustaše. Okupatori su, sa slugama, razdijelili zemlju i počinili brojne zločine. Za cijelo to vrijeme Srbi su ratovali međusobno, između ostalog i oko toga u kakvoj Jugoslaviji žele da žive, opet sami doprinoseći sopstvenoj tragediji.
Država „troimenog naroda“ raspala se olako i munjevito kako je i nastala, a mi iz te avanture u koju smo gurnuti nikako da izađemo. Uz jedne smo ušli u drugu Jugoslaviju, koja je bila dužeg vijeka, ali je i iza nje ostala tragedija. Najgore od svega je što bismo opet u zajednicu s „braćom“ koja inače, većinom, ospice dobijaju na pomen nas i Jugoslavije. Hoćemo li se ikada opametiti?
Tad smo se ubili!
Otad zivimo posve mrtvi.
… Ni zivi, ni mrtvi, sto je najgore.
Odličan tekst, i trebalo bi da ovakvih teksova bude više. Nesrećni Kralj Aleksandar je zapravo Kralj razjedinitelj. Ukinuo je Kraljevinu svog đeda, u kojoj je rođen, a dao status konstitutivnih naroda hrvatima i slovencima, dva rimokatolička hibridna naroda, koji nikada nisu imali u rimokatoličkoj Evropi i austro-mađarskoj carevini, i pored isticanja u antipravoslavnoj politici i zločinima nad srpskim narodom u Velikom ratu. Ukinuo je dvije pravoslavne kraljevine, a stvorio prostor za ekspanziju latinske misije i `katoličku` kulturnu politiku, i formiranje dvije rimokatoličke države. Naravno, 1918. je ukinuo srpsku vojsku i formirao Jugosloavensku.
Ne treba Srbima da se opamete, jer baš ta malorazumska, nesvesna i neosvećena, navikna pamet i znanje dovela je Srbe i Srpske zemlje do samozaborava, samoporicanja, samouništenja i Bogoostavljenosti…Nama treba pokajanje, molitva, duhovna obnova i preporod, da iskorenimo metafizičku i nihilističku banalnost komunizma i neoliberalnog, ćesarevog, ovozemaljskog i postmodernog beslovesnog i Bogohulnog svedozvoljenog a bezvrednog i izopačenog i bolesnog totalitarizma i terora duše i tela nad Duhom…Mi smo Zavetan, Logosan, Liturgijsko zalučeni Nebesni narod, Pravoslavan i duboko u sebi, u svojoj mitologemi, tragedijskoj i misterijskoj radosti patnje kojom svoj Krst nosimo sa sve biljegom praroditeljskog i svesrpskog greha i grehovnosti, besmrtan u svojoj živoj veri u Živog Boga, a opet tako prilježan zaboravu i stidu zbog svoje Hristolikosti koja živo gori i svetli, blista i žiži, plamti i blešti u Duhu, Duhovnom iskustvu i Sećanju na Duhovno iskustvo kojima smo od Boga Trojednog, Jednosuštnog i Nerazdelnog pozvani na stvaralačko dobrodeteljstvo, na celomudreni i radosno – bezazleni čin LJUBAVI, tajnovidi i tajanstveni čin Voshićenja tvorevine u slavu Tvorca. Treba Nam, dakle, pokajnički i molitveni čin Višeg Smisla, religiozno – misterijsko sozercavanje sebe kao Ličnosti, naroda i Otadžbine, Izobraženje koje jeste Upodobije tvorevine sa Tvorcem – kroz Slobodu darovati sebi Istinu, a kroz Istinu doživeti lepotu kao DOBRO – Ljuboljubljenije iz Ljubavi a Ljubavi radi, biti Ljubav radi večnog slavljenja Ljubav i kroz Ljubav i jedino iz Ljubavi! Oduži se ovo moje pisanije, nedostojno i neuko, nerazlučno i nejasno najvećma, no to je moj doživljaj, to sam ja, to ja jesam jer ljubim i živim Srblje i Srbiju, Zavet i Predanje kojima se pečati tapija našeg nadbitija, bitija i suštog, a to je pečat Vere Pravoslavne, Krotki Poljubac Sina Božijeg koji se večno ponavlja na Božanstvenoj Liturgiji gde taj Poljubac srce celiva i isceljuje…Taj Poljubac jeste Domostrojni čin koji nam kazuje da nismo Bogoostavljeni, tek smo Bogozaboravni i Bogoizgubljeni…Najpre da molitvom i pokajanjem postanemo Bogotražitelji i Bogoljubivi, da Duhovno se Vaznesemo i Vozdignemo, da budemo Lazarevi i Njegoševi, Karađorđevi i Nikolajevi, Justinovi i Ostroški, da budemo dostojni Ljubavi Božje baš kako smo komunizmom i komunjarskim nihilizmom današnjice postali nedostojni…Nedostojni izdajnici Zaveta predaka i Zaveta potomaka! Pročišćenje nas nedostojnih i ubogih već je, i biće, bolno, iskušeničko, iskaće junaštvo, čojstvo, čast i dostojanstvo, veru, patnju , žrtvu i svekoliko ispaštanje, ali samo tako možemo, što živi, što usnuli, pred pretke i potomke, pred Boga Svemilosnog…Malo li je, Braćo u Hristu, braćo u Zavetu i veri, braćo po Mati Srbiji? Hajde, Srblje moje i Srbijo moja, da se ne selimo više iz sebe i od sebe, jer nas seobe na koje nas Bečki rat natera i koje prosvetiteljski i materijalističko – jezuitsko – racionalistički slavimo, te u sebe beslovesno i grešno u sebe naselismo, da se, evo do sada ne smirismo i ne pronađosmo, da se raseljeni i rasejani, razvereni i razboženi, raslabljeni i rasrbljeni, raspeti i razlučeni, raspupčeni i razvenčani, rascrkvljeni i raspojasni, razglavljeni i razbibrižni, raspukli i razmukli, raskrvavljeni i rasplakani, razgolićeni i rasbošeni, raskućeni i razdomljeni, da Hrista u sebe naselimo, da Zavet Lazarev i Njegošev u sebe uselimo, da sobom sebe skućimo, da se ognjištimo na zemljama Srpskim, da pragovima vratimo i na pragovima prekrstimo i ispovedimo, da se kostima pod pragovima okoštamo u praštanje, da se pod krstolikim sljemenom zagrlimo, da se na istočnicima umijemo i celivamo, da se na Slavama kućnim utemeljimo i osnivamo, da uistinu budemo svoji na svome kako na zemlji, tako i na Nebu…Tako ćemo samo isceliti ranu što nam jugoslovenski demon i zloduh na srcu načini!
Odličan kratak i jasan opis naše tragične prošlosti.
Pozdrav za Milođa Đujića
Izučavanje istorije ima smisla samo kad se iz iskustava prošlosti
izvuku korisne pouke, koje mi na žalost do današnjeg dana
nismo izvukli. a izgleda da nikad i nećemo.
Slava kralju Aleksandru Prisajedinitelju.
Hvala mi za to što je progonio crnorukaše, komuniste i posebno Nikoline zelenaše.
Opametit se nećete jer i dalje uporno insistirate na bratstvu sa crnogorskom žgadijom.
Tako je, DF-ovac.
Svaka čast na tekstu.
Kamo sreće da je regent poslušao savete vojvode Mišića nakon vojvodine posete novooslobođenim krajevima (kako su se tad, 1919., zvale teritorije BiH, Hrvateske i Slovenije).