Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka
Lična arhiva
Piše: Otac Nikola Zečević
„Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka“, narodna je izreka kojom se pozivamo na ljubav i zajedništvo. Priloženu sliku sam uslikao negdje u septembru prošle godine a sada je našla svoju upotrebu. Vidimo da se ovo drvo nije imalo osloniti na sebi slično…
Sad smo u postu, prva je sedmica, predpostavljam na osnovu dosadašnjeg iskustva da je veliki broj ljudi prihvatio ovaj podvig, neki ga izvršuju sa velikim usrđem uskraćujući sebi najveći dio hrane… Njega prati redovnije učestvovanje u bogosluženjima i češće pristupanje Putiru.
Sve ovo je za pohvalu…ali, nažalost, ovakva, naširoko prihvaćena pobožnost, je nepotpuna i individualistička. Šta treba da znamo:
1. Da shvatimo da post sam po sebi ne znači puno. Kada bi samo post bio zaslužan za duhovno napredovanje onda bi vegani i njima slični bili uzdignuti iznad trećeg neba do kojeg se uznese apostol Pavle!
2. Da shvatimo da prihvatanje posta po automatizmu (posteći „po kalendaru“) ne uzimajući u obzir trenutne životne okolnosti i duhovni uzrast češće može da nas odvede sa pravog puta nego da nas na njemu utvrdi. Nebrojeno puta smo vidjeli da osoba sa ogromnim početnim duhovnim elanom nedugo zatim završava van Crkve imajući odbojnost prema svemu crkvenom.
3. Da na sve što radimo u Crkvi gledamo kao projavu ZAJEDNIŠTVA. Ovo treće je najbitnije. Šta to konkretno znači?
Evo primjera. Kada postimo mi dobrovoljno uskraćujemo sebi dio hrane. Međutim, ako to što smo sebi uskratili ne damo drugome (u hrani, novcu ili na neki drugi način) onda se ne može reći da smo ispunili cilj posta. Ista je stvar ako, pod izgovorom posta, spremamo svojevrsne skupe đakonije zbog čega ostajemo bez mogućnosti da nekome pružimo pomoć. Post „po kalendaru“ takođe ima smisla samo u okviru zajednice. On je prvenstveno namijenjen monaškim zajednicama koje imaju, složićete se, malo zajedničkog sa današnjim načinom života u gradu. Na taj način su za nas malo primjenljive. Međutim, svaki član jednog crkvenog sabranja (ne vjerski turista koji posjećuje čas jednu – čas drugu crkvu) može i treba da se konsultuje sa svojim sveštenikom o načinu posta.
Na taj način će ta crkvena zajednica biti zajednica koja u svojim diverzitetima oslikava Tijelo Hristovo u kome je neko ruka, neko noga itd. Štaviše, jedino se u različitima može projaviti ljubav; kad bi svi bili jednaki ljubav bi tu bila suvišna!
Čudno je kako brzo zaboravljamo one Hristove riječi po kojima ćemo se svrstati sa Njegove desne ili lijeve strane: „Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me.“
Zar one same ne svjedoče da nam post samo obezbjeđuje VRIJEME i NAČIN za sprovođenje u djelo ovih Hristovih riječi? Budimo oslonac jedni drugima a preko njih – Hristu. Uzmite vaš post i propustite ga kroz sito Njegovih riječi. Ako u situ ne ostane ništa, ne mijenjajte sito nego post.
Preuzeto sa Fejsbuk profila
