Društvo mrtvih pjesnika

Piše: Darko Prelević

Po rečenici: ’Opet mi jebeš nogu’, nepogrešivo sam znao da je u dvorište ušao očev kum. Seks, odnosno, prije bih rekao peting sa njegovom nogom je izvodio moj pedigrirani dugodlaki njemački ovčar, kojeg sam dobio na poklon od roditelja za odličan uspjeh na polumaturi.

Iako je bio poprilično vaspitan, jer odbijam da kažem za toliko pametno biće – dresiran, Bobiju je očigledno iz njegovog pasjeg rakursa kumova noga imala previše erotičnog u sebi da bi mogao da odoli takvom iskušenju. Da dodam u prilog njegovoj odbrani i da nije praktikovao sličnu rutinu sa bilo kim drugim. Štaviše, niko nije ni smio da kroči u dvorište a da ne mora da prizove u pomoć nekog od nas iz familije.

Brat, koji je sve čega se prihvatio, radio sa čudesnom upornošću, je uspio, samo uz pomoć udžbenika za obuku pasa, Bobija da učini ‘intelektualcem’ među četvoronošcima, sa savladanim desetinama najzahtjevnijih komandi.

Inače, bratovu fanatičnu posvećenost svakoj novoj zanimaciji sam najdeblje platio kad je kasnije počeo pčelarstvom da se bavi, pa sam satima morao da slušam predavanja o razlikama između Langstrot-Rutovih i Dadan-Blatovih košnica. Kao tipična žrtva verbalnog nasilja nisam izbjegao zamku Štokholmskog sindroma, pa sam dobrovoljno sa njim obilazio košnice i čak, vremenom, osjetio izvjesne emocije prema njegovim pčelama.

Kum je bio profesor književnosti, čiji je fatalni hendikep bio neprilagođenost životnom lancu ishrane u kojem najkrvoločniji ‘karnivori’ glavnu riječ vode. Nije pristajao na takav poredak i na neprekidnu borbu kao jedini koncept života, pa je sasvim rano od takve borbe i odustao, ama time bogami, i od sebe sama.

U takvoj ‘areni’, bolećivima nema mjesta, pa je, nespreman da otima i grabi, odabrao alkohol kao skoro svoju jedinu hranu.
Ne sjećam se baš da sam ga ikad vidio trijeznog. Nikad to nije bilo nedolično stanje, ne daj Bože, delirijum tremensa, uriniranih pantalona ili osvitanja u ‘jendecima’. Štaviše, njegov izgled je u svim okolnostima bio gotovo besprekoran.

Unazad začešljana i zalizana kosa, štucovani brci i sasvim pristojna odjeća, od koje se ama baš nikad nije osjetio vonj alkoholnih isparenja, su potvrđivali da je u njegovom pijanstvu bilo nečeg istovremeno umjetničkog, melanholičnog i gospodstvenog.

Predavao je negdje u tri pizde materine, na debeloj periferiji. Takva lokacija je bila dobar kompromis i pun pogodak za sve: đake, njega lično i školu kao instituciju.
Njegovi časovi, uvijek na granici performansa, povremeno bi bljesnuli u nadahnuto predavanje, neponovljiv esej o nekom njemu sličnom, zaboravljenom pjesniku.

Rijetko odrecitovane sopstvene a nikad objavljene pjesme, isključivo pred đačkim auditorijumom, su bile makar mali dug prema neostvarenom sebi. Onako bez naslova, ostavljale su dilemu možda jednom zapitanom đaku u desetak generacija, čija je ta neprepoznata lirika, možda Remboova ili Vitmenova.

Nimalo slučajno, prosvjetni inspektori nisu baš prečesto zalazili u te krajeve, pa je kum, tako skrajnut od njihovih kontrola i od života, imao mogućnost da prijekim ‘lijekom’ iz metalne pljoske, sanira svoje stanje nesređenosti. Posle toga su ruke prestajale da se tresu, a on, zaklonjen profesorskim autoritetom, ostajao nekažnjen od strane te iste djece, neiskvarene i vaspitane da neupitno uvažavaju svoje roditelje, nastavnike i uopšte, sve starije.
To u nekoj gradskoj školi ne bi prošlo bez trajnog biljega. Sjećamo se koliko smo bili neoprostivo svirepi u evidentiranju svih profesorskih lapsusa, mana i tikova.
Ne mogu da tvrdim da generacije lokalnih đaka ipak nisu bili zakinute za djelove preskočenog, zaboravljenog ili pretrčanog školskog programa, ali sumnjam da je takav kakav je bio, od neke metuzalemske, davno izumrle sorte čovjeka i usput potpuno sjeban, bio veća šteta od nekih trijeznih a nemuštih i praznih izvođača radova u nastavi.

Prikladna dilema bi bila Ejmi Vajnhaus ili, na primjer, neki Robi Vilijams, čije jedne jedine pjesme ne mogu da se sjetim.

Dok smo sjedjeli u dvorištu, čekajući da stigne cijela ekipa za ribolov, kum je lovio momente kad majka uđe u kuću, da sam prisipa rakiju.

Poneko se od alkohola balsamuje, on je, kako je više pio, bivao sve duhovitiji i šarmantniji.

Kad bi njegov bariton prešao u niži registar, znao sam da je poželio da mi, za promjenu, nešto važno i ozbiljno saopšti.
Planirano je dolazio nekih pola sata prije ostalih da bi ubrzanim tempom održao potrebnu dozu maliganske magle u glavi, neophodne za operativno stanje.

Uskoro bi nailazio njegov brat, liječeni alkoholičar. Pitao sam se da li bi i kum bio toliko dosadan da je trijezan.
Brat mu se konstantno ponašao kao osoba koja je tek izašla iz stanja katatonije.
Jedini moment kad bi živnuo je bio kad se odlučivalo o lokaciji za ribolov.
Nastupao je sa takvim samopouzdanjem kao da je sonarom ‘preorao’ Moraču, uzduž i poprijeko od Dromire do Međurječja, pa pouzdano zna na kojim brzacima ‘radi’ potočara a na kojim lipljen.

Kao najstarijem, svi su mu obično, na kraju, smoreni, prepuštali izbor. Ja, sa svojih 15-16 godina, sasvim prirodno, nisam imao pravo glasa.
Peti, poslednji član ekipe je bio alkoholičar rekonvalescent.

Živio je sam. Iako teški plućni bolesnik, koji je konstantno lebdio između života i smrti, tražio je i pronalazio razloge za zadovoljstvo u poslednjim restlovima života.ž

Radeći dugo godina kao slovoslagac u štampariji, natrovao se olovom i opasno narušio zdravlje. Višegodišnji boravak u zatvoru je od njega napravio bolesnika u gotovo terminalnoj fazi.

Na robiju su ga poslali ‘prijatelji’, grupa desperadosa koja je zakasnila svega dvije i po decenije, da sprovede svoj anarhistički plan i rehabilituje rezoluciju IB.
Poturili su mu propagandni materijal koji je trebalo odštampati i umnožiti. Nije ni znao a, nažalost, ni provjeravao, o čemu se radi. Ponajmanje je tek dijelio njihova politička uvjerenja.
Krajnji bilans njihovog idiotluka je bila višegodišnja robija sa sve. Iako dotučen, upropaštenog zdravlja i pojedenih godina, nikad nije pokazivao gorčinu, jadikovao, osuđivao i proklinjao ljude koji su mu upropastili život. Siguran sam da im je već odavno bio i oprostio.

Ribolov mu je bio terapija, pa bi sa velikim entuzijazmom birao i pripremao par ‘nizova’ vještačkih mušica za Platije.
Dešavalo se baš rijetko, da popije. Svaki takav odlazak u ribolov je svima nama donosio veliku brigu.

Otac, a ni ostatak ekipe ga tada nisu ispuštali iz vida, jer bi svako iskušenje za njega, da tako pripit zaspe negdje pored Morače, na zemlji, bio koban po njega.

Vrlo dobro pamtim naš poslednji ribolov u ovom sastavu.
Mušicarenje je najljepši i najdinamičniji rječni ribolov. Tražiš brzake, pratiš koje mušice ‘rade’, i pride pređeš uz vodu po nekoliko kilometara.

Otac mi je napravio takav niz mušica da su se pastrmke same lovile. Ulovio sam trinaest komada. Nisam izdržao da ne pitam trojicu starih majstora ribolova, koji su bili u rasponu od pedesetak metara od mene, koliko su upecali. Odgovor je bio po pet-šest. Bio sam u delirijumu od sreće, konačno je došao dan da budem najbolji. Čekao sam i moj otac da naiđe, ostalo je još i sa njim da provjerim. Kaže: ’nisam ih brojao’. Prišao sam, otvorio torbu i prebrojao dvadeset dva komada.
Vjerujem da je to jedini put u životu kada je otac zažalio što je imao tako uspješan ulov.