Drugi svijet, poluperiferija i Država-civilizacija u Teoriji mnogopolarnog svijeta

Piše: Aleksandar Dugin

Ovdje ćemo razmatrati tri pojma: «Drugi svijet», poluperiferija i Država-Civilizacija – kao osnovne pojmove Teorije mnogopolarnog svijeta. Rad je sastavljen iz tri dijela.

Postepeni prelazak sa unipolarnosti na mnogopolarnost i tri pojma

Za razumijevanje temeljne promjene svjetskog poretka, koja se odvija pred nama, a posebno za razumijevanje prelaska sa jednopolarnog (globalističkog) na mnogopolarni model, mogu se koristiti različiti pojmovi i metode. Oni bi postepeno trebalo da se razviju u manje-više koherentnu teoriju mnogopolarnog svijeta. Prvu verziju ove teorije sam predložio u svojim knjigama Teorija mnogopolarnog svijeta [1] i Geopolitika mnogopolarnog svijeta [2], ali to su samo prvi pristupi ovoj ozbiljnoj temi.

U ovom članku sam želio da skrenem pažnju na tri pojma, koji mogu biti od najbolje pomoći da se razumije osnovni sadržaj globalnog prelaska u sistemu međunarodnih odnosa. To je ono čime se mogu objasniti glavni trendovi, sukobi i problemi našeg vremena, od sukoba u Ukrajini do problema Tajvana i mnogih drugih lokalnih problema. Ako razumijemo strukturu faznog prelaska, razumjećemo značenje trenutnih događaja, ali i ovaj prelaz zahtjeva pojmovni opis. Tome služe tri pojma o kojima se govori u ovom članku.

Prvi, Drugi i Treći svijet

Prvo treba da se prisjetimo sada već pomalo zaboravljene teorije «tri svijeta», koja je bila popularna u doba «hladnog rata». Ona je u osnovi termina «treći svijet», koji je postao popularan i uporan pojam u teorijama međunarodnih odnosa i, uopštenije, u političkom jeziku. [3] Međutim, o terminu «prvi svijet» se nije toliko raspravljalo, dok se koncept «drugi svijet» gotovo nikada ili nikada nije ni koristio. Ali, upravo pojam «drugi svijet» i njegove glavne odlike najviše odgovaraju mnogopolarnom poretku i najbolje opisuju glavne učesnike mnogopolarnosti.

Teorija raspoređivanja svijeta u tri svijeta – prvi, drugi i treći – zasniva se na procjeni nivoa tehnološkog napretka, ekonomske učinkovitosti i stope rasta, industrijalizacije i postindustrijalizacije i položaja zemlje u globalnoj raspodjeli rada.

Tokom Hladnog rata, Prvim svijetom se smatrao Zapad, Sjedinjene Američke Države i njihovi glavni saveznici uključujući Japan. Zapad se nije posmatrao geografski, već građanski. Kategoriji Prvog svijeta su pripadale države sa razvijenom kapitalističkom ekonomijom, liberalno-demokratskim režimima, visoko zastupljenim urbanim i industrijskim centrima (visoki stepen urbanizacije), ali, prije svega, sa visokom stopom privrednog rasta, naučno-tehničkim potencijalom, finansijskim liderstvom, posjedovanjem najsavremenijeg naoružanja, nadmoći u strateškoj sferi, naprednom medicinom, itd.

Prvi svijet se smatrao nenadmašnim modelom ljudskog društva, prethodnicom napretka i vidljivog izraza sudbine čitavog čovječanstva. Smatralo se da su druga dva svijeta treba da sustignu Prvi svijet, približavajući mu se sve više.

Kako je Prvi svijet uzet kao univerzalni model, druga «dva svijeta» su opisivana u poređenju sa njim.

Treći svijet je bio prava suprotnost Prvom svijetu. To je bio dio svijeta, koji je umnogome bio daleko iza Zapada, sa stagnirajućom i sporo razvijajućom (ili nerazvijenom) ekonomijom, minimalnim naučnim i tehnološkim razvojem, nestabilnom valutom, ranim stadijumom demokratije u kombinaciji sa arhaičnim političkim institucijama, slabom i nekompetentnom vojskom, niskim nivoom industrijalizacije, ukorjenjenom korupcijom, nerazvijenom medicinom, široko rasprostranjenom nepismenošću i pretežno seoskim stanovništvom [4]. Treći svijet je u potpunosti zavisio od Prvog svijeta, a ponekad i od Drugog svijeta, dok je suverenitet zemalja Trećeg svijeta bio puka konvencija, bez ikakvog stvarnog sadržaja [5]. Prvi svijet se smatrao obaveznim da preuzme odgovornost za Treći svijet, pa otuda i teorija «zavisnog razvoja» [6], ogromni bespovratni zajmovi i uspostavljanje direktnog nadzora nad političkim, ekonomskim i intelektualnim elitama ovih zemalja, od kojih su neki bili odvođeni u obrazovne sisteme Prvog svijeta.

Drugom svijetu su, međutim, tokom Hladog rata, dodijeljene određene čudne osobenosti. Odnosile su se na socijalističke režime koji su, odbacujući političku ekonomiju kapitalizma, odnosno bivajući u direktnoj ideološkoj suprotnosti sa «Prvim svijetom», ipak postigli nivo razvoja koji se mogao uporediti sa onim, u zemljama «Prvog svijeta». Međutim, prema zbirnim pokazateljima (čije je kriterijume odredio Prvi svijet, što mu je dozvolilo izvesnu ideološku pristrasnost i pobude), Drugi svijet je i dalje zaostajao za Prvim svijetom. Ali, zaostajanje nije bilo toliko veliko, kao u slučaju Trećeg svijeta.

Drugi svijet je uglavnom podrazumijevao Sovjetski savez, ali i zemlje Istočnog bloka (posebno one u Istočnoj Evropi).

Pojam Drugog svijeta je važan kao presedan da bi Prvi svijet prepoznao da je, čak i slijedeći scenario razvoja, drugačiji od liberalnog kapitalizma, moguće postići rezultate koji se, ukupno uzev, mogu uporediti sa onima na Zapadu. To je ono što razlikuje Drugi svijet od Trećeg svijeta. Drugi svijet je imao potencijal da se učinkovito suprotstavi Prvom i ospori univerzalnost njegovog modela, a tu učinkovitost je vrlo konkretno izražavala stopa ekonomskog rasta, broj nuklearnih bojevih glava, nivo naučnog potencijala, obrazovanja, socijalna zaštita, urbanizacija, industrijalizacija, itd.

Prvi svijet odgovara zapadnom kapitalističkom klanu, Drugi svijet istočnom bloku i socijalističkim zemljama.

Ova dva svijeta su bila u nestabilnoj ravoteži. Nestabilno je bilo zato što je Prvi svijet insistirao na svojoj nadmoći, a Drugi svijet je tome mogao samo da se suprotstavi, djelimično usvajajući određene elemente ekonomije, tehnologije, itd.

Prvi i Drugi svijet su svoj uticaj projektovali na Treći svijet, koji je bio glavno bojno polje.

Sve zemlje Trećeg svijeta bile su podijeljene na kapitalističke i socijalističke, iako je postojao i Pokret nesvrstanih, čiji su članovi pokušavali da opravdaju sopstvenu strategiju razvoja – bez dogmi kapitalizma i socijalizma, ali se to nije razvilo u samostalnu teoriju i postalo je sistem kompromisa i kombinacija u zavisnosti od konkretne situacije. Međutim, kao uzor su poslužili kriterijumi Prvog svijeta (kapitalizam) ili njihova doktrinarna reinterpretacija u ideologiji Drugog svijeta (socijalizam).

Okosnica međunarodne politike u eri Hladnog rata je, tako, bilo sučeljavanje između Prvog i Drugog svijeta. Ovo se ogledalo u bipolarnom modelu.

Važno je napomenuti, kako to čini i Džon Hobson [7], da ova podjela tipova društva odgovara klasičnoj trijadi rasističke antropologije 19. vijeka (Morgan [8], Tajlor [9], itd.), koja je razlikovala «civilizaciju», «varvarstvo» i «divljaštvo». Istovremeno, bijelo je odgovaralo «civilizaciji“, žuto «varvarstvu“, a crno «divljaštvu“. Ovaj model je zapadna antropologija konačno napustila tek nakon Drugog svjetskog rata, ali je zadržan kao kriterijum procjene političkog i ekonomskog razvoja zemalja i društava.

Tako je Prvi svet poistovećen sa «civilizacijama» (prvo, sa «bijelim čovjekom» i njegovim «teretom» kod Kiplinga), Drugi svijet sa «varvarstvom» (otuda rasistička poslovica «Zagrebeš po Rusu i naći ćeš Tatarina»), a Treći svijet sa «divljaštvom» – sa «narodima Afrike i Okeanije» (opšte uzev, sa «crncima»).

Drugi svijet: proširena definicija

Ono što treba primijetiti je da su se u vrijeme Hladnog rata stvari obično ignorisale. Čak je i Rusko carstvo u 18. vijeku i početkom 20. vijeka bilo Drugi svijet u poređenju sa Zapadom. Dok je industrijalizacija bila u punom zamahu u zapadnoj Evropi, Rusko carstvo je još uvijek bilo pretežno poljoprivredna zemlja. U Zapadnoj Evropi su zavladali kapitalizam i buržoaska demokratija, dok je Rusko carstvo zadržalo svoju monarhiju. U Zapadnoj Evropi su djelovali autonomni naučni centri, dok je Rusko carstvo marljivo kopiralo evropsku nauku i obrazovanje. Ipak, Rusko carstvo je bilo u stanju da se suprotstavi Zapadu, odbrani svoj suverenitet i način života i da pobijedi u ratovima.

Ovaj uvid značajno mijenja sadržaj pojma Drugog svijeta. Ako je primjenjiv i na Sovjetski savez i na države pod njegovim uticajem i pod uticajem Ruskog carstva, koje je zauzimalo otprilike istu teritoriju, onda se mora razumjeti u nešto širem smislu nego samo kao Sovjetski savez.

Drugi svijet je, široko shvaćen, političko-ekonomski i ideološki model koji je alternativa globalnom kapitalizmu i osporava nadmoć i hegemoniju Zapada (Prvog svijeta).

U tom smislu, raspad Sovjetskog saveza, iako katastrofa za Drugi svijet (kao i pad Ruskog carstva, ranije), nije bio njegov kraj. Odmah poslije 1991. godine, počeli su da se oblikuju novi obrisi Drugog svijeta. Neke zemlje, koje su se tokom Hladnog rata smatrale «Trećim svijetom» – Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika – učinile su jasan korak naprijed i, u roku od tri decenije, dostigle nivo razvoja uporediv sa onim u Prvom svijetu. Naravno da su za to uglavnom koristile alate globalnog kapitalizma, ali su i uspjele da ih prilagode kako bi sačuvale svoj suverenitet i dobro iskoristile kapitalizam (a ne obrnuto, kao što je bio slučaj sa liberalnim reformama u Istočnoj Evropi i Rusiji devedesetih godina 20. vijeka).

Od ranih dvijehiljaditih, dolaskom Vladimira Putina na vlast, Rusija – nasljednik Drugog svijeta iz prethodne faze, postepeno je počela da obnavlja svoj geopolitički suverenitet, ali je ovoga puta počeo da se oblikuje mnogopolarni, a ne bipolarni model. U ovom slučaju, Prvom svijetu se suprotstavljala ne jedna sila, već više njih, a ideologija ovog sučeljavanja (koje se odvijalo u svakom centru Drugog svijeta sa različitim stepenom radikalizma i ideološke jasnoće) nije bila socijalizam (sa izuzetkom Kine), već nedefinisani anti-globalizam i čisto realistično odbacivanje Zapadne (posebno sevjernoameričke) hegemonije.

Zemlje Drugog svijeta nisu stvorile ideološki blok. One su postale objektivni pojas moći, polažući pravo na sopstveni put, kvalitativno drugačiji od globalizma Prvog svijeta.

Politolozi i ekonomisti su ovu pojavu zabeležili kao fait accompli (gotovu stvar) ujedinjujući zemlje Drugog svijeta iz post-bipolarne ere u konvencionalnu konstrukciju BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina), a zatim, nakon uključivanja Južne Afrike – BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika)

U jednom trenutku, vlade zemalja BRIKS su na objektivan način razumjele ovo zoniranje civilizacija i počele da razvijaju svoje odnose unutar ove paradigme. Tako je počelo oprezno i postepeno oblikovanje novog modela Drugog svijeta. Ovoga puta mnogopolarnog, jer je svaka država, član BRIKS suvereni entitet, nezavistan od ostalih članova ovog kluba.

U sistemu BRIKS, Rusija je neprikosnoveni vojni lider, a dijelom i lider u resursima.

Kina je neprikosnoveni ekonomski lider.

Indija je treći po veličini pol, sa jakom ekonomskom i industrijskom infrastrukturom, zadivljujućom demografijom i visoko konsolidovanim društvom u političkom smislu.

Brazil simbolično predstavlja čitavu Latinsku Ameriku i njen ogroman potencijal (još uvijek neotkriven u potpunosti) i snažna je sila sa jakom vojnom, komercijalnom i naučnom komponentom.

Južna Afrika, jedna od najrazvijenijih zemalja na afričkom kontinentu, sa svojim ogromnim potencijalom, simbolično, takođe, predstavlja novu post-kolonijalnu Afriku.

(Nastaviće se)

***

[1] Dugin A. The Theory of a Multipolar World. Budapest: Arktos Media Ltd, 2021.
[2] Dugin A.  Geopolítica del mundo multipolar Santiago de Chile: . Ignacio Carrera Pinto Ediciones, 2022.
[3] Aijaz Ch. K. The political economy of development and underdevelopment. New York: Random House, 1973.
[4] Rangel C. Third World Ideology and Western Reality. New Brunswick: Transaction Books, 1986.
[5] Krasner S.D. Sovereignty: Organized Hypocrisy. Princeton: Princeton University Press, 1999.
[6] Cardoso F., Falleto E. Dependency and Development in Latin America. Berkeley: University of California Press. 1979; Ghosh, B.N. Dependency Theory Revisited. Farnham, UK: Ashgate Press. 2001.
[7] Hobson J. The Eurocentric Conception of World Politics: Western International Theory, 1760–2010. Cambridge: Cambridge University Press, 2012.
[8] Morgan Lewis Henry. Ancient Society. Tucson: The University of. Arizona Press, 1995.
[9] Tylor Edward Burnett. Researches into the Early History of Mankind and the Development of Civilization. London J. Murray, 1865.

(Izvor: Geopolitika)