Drevni srpski manastiri: Manastir Ždrebaonik

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora  Andrije P. Jovićevića

Manastir je podignut nedaleko od Danilova Grada sa lijeve strane rijeke Zete, a odmah do kolskog puta, koji vodi od Danilova Grada ispod Martinića za Spuž. Nalazi se na ravnici, u sredini Bjelopavlićkog polja, te se na sve strane od manastira pruža prostrana ravnica sa njivama, sjenokosima i zabranima. Oko manastira su voćnjaci, vinogradi i livade, a nešto dalje gusta šuma.

Položaj manastira je veoma lijep, vrlo pristupačan i sa udobnim putevima. Najbliža su sela: Gorica, Sekulići i Pažići. Odavde je vidik širok, iako je manastir u ravnici, jer se od polja izdižu i razvijaju planinske strane, koje uokviruju bogato, prostrano i plodno Bjelopavlićko polje, i pogled pada na planine: Garač, Prekornicu i Lisac i njihove strane, ogranke i povijarce.

Nema nikakvih pisanih podataka koji bi govorili o postanku ovog manastira. Priča vezuje njegov postanak sa imenom velikog župana Vukana, sina Stevana Nemanje; drugo predanje kaže, da mu je temelj postavio kralj Milutin. I ne samo manastir nego i polje oko manastira zove se Ždrebaonik.

Manastir je bio metoh manastira Morače, i po predanju, ovdje su se držale ergele, po jednima velikog župana Vukana, a po drugima kralja Milutina, pa po tome što se ovdje gajila ždrebad ovo je mjesto i dobilo ime. Zaista ova su mjesta i danas udobna za držanje stoke, a u ranije doba, kad su naselja bila manja i kad je bilo više polja za ispašu, ovdje se mogla gajiti stoka svake vrste. Crkva je posvećena Sv. Arhistratigu Mihailu, krsnom imenu Nemanjića, pa i ta okolnost ide u prilog vjerovanju, da su ovaj manastir zbilja podignuli Nemanjići.

Govori se, da je još od postanka postajala ovdje i crkva, koja je razrušena vrlo davno, po svoj prilici 1714 g, kad je Ćuprilić poharao Crnu Goru i porušio mnoge crkve i manastire. Do 1818 g. crkva je bila u ruševinama i jedva su se držala po dva i tri reda kamenja od temelja.

Ha tim starim temeljima iz doba Nemanjića Bjelopavlići su nazidali novu crkvu 1818 g. Ždrebaonik je na putu između Spuža i Podgorice s jedne i Nikšića s druge strane i zbog svog teškog položaja trpio je mnogo, ali Turci nikad ne uspješe da sastave i obezbijede put preko Bjelopavlića.

Crkva je od razorenja do obnovljenja bila pusta više od sto godina i Bjelopavlići je nijesu obnavljali, jer su bili ovdje između malja i nakovnja, a kad su se unekoliko, smrću Mahmut-paše, oslobodili skadarskih siledžija, podigoše crkvu.

I nova crkva je imala tešku sudbinu. Mnoge najezde Turaka na Crnu Goru išle su preko Bjelopavlića, pa je crkva poharana i spaljena i 1862 i 1877. Oba puta je crkva opravljena manastirskim troškom i prilozima Bjelopavlića.

I stara crkva iz doba Nemanjića i ona koju podigoše Bje- lopavlići na temeljima stare crkve, bila je kratka, jedva sa oltarom 10 m duga, a široka 5.50 m. Prota Srdan Popović, današnji nastojatelj manastira, iz svojih sredstava je 1926 g. produžio crkvu za 4 m i nad prigrađenim dijelom podigao visok četvorougaoni zvonik sa četiri dvojna velika prozora, a unutra hor i pjevnicu.

Do tada su prozori na crkvi bili toliko maleni, da se jedva glava mogla uvući, a on je dao o manastirskom trošku povećati prozore i patosati crkvu lijepo otesanim pločama. I doista, danas prema onoj kakva je bila, predstavlja jednu lijepu građevinu.

Ispred crkve su dvije prizemne kuće; jedna je starijeg postanka, a druga je docnije popravljana. Iza crkvenog olta- ra je jedna poveća kuća na sprat sa osam odjeljenja i sa nekoli- ko lijepo uređenih soba. Ova je kuća građena za vrijeme popa Matijaša Radulovića, a prepravio ju je i doveo u današnji red prota Srdan Popović. Manastir je ograđen visokom avlijom i ima jedna ulazna vrata.

Manastir nema nikakvih starina, koje bi ma što govorile o istoriji ovog manastira; a ako ih je nekad i bilo, propale su za vrijeme zapuštenja manastira.

Nešto što ovom manastiru daje važnost i ugled jest tije- lo Sv. Arsenija, arhijepiskopa srpskog i učenika Sv. Save. Sv. Arsenije je prvo počivao u Pećkoj patrijaršiji odakle su ga po jednoj legendi, ukrali kaluđeri iz man. Dovolje, a po dru- goj priči prenijeli ga pećki kaluđeri, bojeći se da ga Turci ne spale, i sakrili kod man. Dovolje u pećinama. Odatle ga je, javno ili tajno, prenio kaluđer Nikodim Đurđić u man. Mora- ču. Tu su se svađali oko prihoda sa kivota i Đurđić ga odnese u Kuče i smjesti u crkvi na Kosoru. Tu su ga Bjelopavlići našli 1856 g. kad su Crnogorci poharali Kuče i odnijeli ga u man. Ždrebaonik. Ovdje je ostao do 1884 g, kada je, po naredbi knjaza Nikole prenesen u man. Kosijerevo, gdje je ostao do 1914 g. i tada je od straha od Austrijanaca prenesen u man. Ostrog gdje je docnije donesen i Sv. Stevan Prvovjenčani iz man. Žiče.

Po svršetku svjetskog rata, Bjelopavlići su ga prenijeli u mana- stir Ždrebaonik, gdje je nekada i bio, jer je man. Kosijerevo od Austrijanaca za vrijeme rata bio razrušen do temelja, pa crkva ni do danas nije obnovljena.

Svetitelj počiva u orahovom kivotu od divne izrade, a priložili su ga Simo i Lazo Ćelović i Angelina Ćerović iz Trebinja.

Ha dan Velike Gospođe ovdje je sabor i toga dana se ovdje skupi mnogo pobožnog naroda ne samo iz Bjelopavlića nego i iz svih okolnih plemena, da se pokloni ovom velikom i proslavljenom srpskom svetitelju. I inače svih većih praznika ovdje dolaze sva okolna sela na službu i da prinesu svoj prilog na kivot Sv. Arsenija.

Manastir ima imanje od nekih 160 rala zemlje, i prihod od arende jedva daje godišnje 7-8000 din. Sa tom sumom manastir se ne može izdržavati i popravljati, te uprava manastira, kao i man. Ostroga, šalje svake jeseni po dva čovjeka po plemenu sa krstom i tamjanom da skupljaju priloge, i, što u žitu što u novcu, skupe po 10-12.000 din.

Ovaj način prikupljanja priloga čini da manastir može opstati i uznapredovati. Nema Bjelopavlića koji će ove ljude odbiti, i svaki će dati koliko može radi sreće i zdravlja svoga i svojih.

Kako neko vrijeme u Ostrogu, i ovdje su bili dugo vremena nastojatelji mirski sveštenici, kao pop Matijaš Radulović, pop Jovo Dragović, pop Milutin Žarić, proto Jovan Goveda- rica i današnji prota Srdan Popović.

Od starijih nastojatelja čuven je jeromonah Isaije Cuca. Pri manastiru je bila škola od doba otvaranja prvih škola u Crnoj Gori, i tada do danas sa malim izuzecima škola je bila pri manastiru, a i danas je u neposrednoj blizini.

Zetski glasnik, V/1933, br. 62, str. 2.