Drevni srpski manastiri: Manastir Zavala

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Na raskrsnici kolskog puta koji vodi do Slanog na moru i željeznice od Mostara za Dubrovnik, nalazi se, u blizini sela Zavale, po kome je i dobio ime, manastir Zavala. Ovaj manastir leži pri strmenoj i krševitoj strani iznad Popova polja, a
ispod brda zvanog Ostrog. Od manastira ne samo da je lijep pogled na Popovo polje, koje prosijeca rijeka Trebišnjica, već se vidik pruža i na brda u pravcu Trebinja.
Crkva je i po građevini i po položaju vrlo karakteristična. Ona je ne samo malih razmjera, već je podignuta u stijeni tako, da sav njen sjeverni dio leži ispod stijene i u stijeni, i samo jedan manji dio crkve nalazi se van stijene, ali je i on
pokriven velikim pločama i zaliven malterom. Baš kao i kod manastira Duži.

Unutrašnjost crkve ima sa strana po dvije duboke apside, koje se oslanjaju na dva velika četvorougaona kamena stuba, a na ove apside se naslanja crkveni svod. Ha čelu crkve, koje se nalazi pod stijenom, postoji takođe duboka apsida, na koju se oslanja prednji dio crkve. Ulaz u crkvu je s južne strane. Prvobitna vrata su bila uska i niska da se teško ulazilo unutra, dok su proširena i povećana.

Crkva je unutra živopisana. Po jednom prilično oštećenom natpisu doznaje se, da su freske rađene 1619 godine, za vrijeme srpskog arhiepiskopa Pajsija i mitropolita hercegovačkog Simeona, a trudom manastirske braće. Freske su na jednom dijelu sasvim propale, a ostale su mnogo stradale, te se mnoge jedva mogu raspoznati. Donji dio ikonostasa je od zida, sličan onome u Dužima. Iznad amvona visi Bogorodičino kolo, upola uništeno. Crkva je posvećena Vavedeniju Bogorodice.

O postanku manastira ne zna se tačno ništa, niti ima ma gdje što zabilježeno o tome. Ha crkvi nema nikakvih natpisa koji bi to objasnili, ali po svemu izgleda da je manastir veoma star. U manastiru se čuva pečat manastira Zavale, na kome je zabilježena izgleda godina 1271. Prema ovom proizvoljnom tumačenju reklo bi se, da je crkva sagrađena te godine, ali to nije sigurno: prvo iz razloga što je pečat pravljen docnije, pa je mogla ova godina proizvoljno i pogrešno biti unijeta, a drugo, što se znaci na pečatu koji označuju godinu ne mogu pouzdano uzeti kao 1271 godina od rođenja Hristova, jer se u doba postanka ovog manastira računalo vrijeme od stvorenja svijeta. Da mu je starina velika i da zalazi u 14 ili 15 vijek moglo bi se vjerovati i po tome, što manastir posjeduje psaltir štampan na Cetinju
1495 god. i mnogo srbulja i pisanih knjiga iz tih godina. Njegovu starinu potvrđuje i ferman sultanov iz 1578 g. u kome se tvrdi da je manastir Zavala pri zauzeću Hercegovine od Turaka 1483 g. bio potpuno očuvan i u cjelosti, pa se u fermanu dozvoljava da se može popravljati, i ovi popravak ne smije niko da zabranjuje.
Od starih manastirskih kuća više ne postoji nijedna, ali se poznaju njihovi ostaci. Po tome se vjeruje da je manastir nekad, vjerovatno vrlo davno, mnogo nastradao, a jedno vrijeme i bio porušen i zapušten. Stare kuće su bile ispod crkve, pa i danas tu postoji zasvođeni hodnik, dug 10-12 m., kuda se ulazilo u manastir. S donje strane ovog hodnika bili su svodovi, iznad kojih su se nalazile kuće, a na licu prema Popovu polju doksat za izlazak i sjednik, slično kao i kod mnogih drugih manastira. Iznad same crkve, pri pećini, bila je jedna mala ćelija,
naslonjena na pećinu.

Ha čelu crkve, pri vrhu, bila je skrivnica u koju su se skrivale crkvene stvari, kad je to bilo nužno. U njoj su se krili i kaluđeri. Iz skrivnice ulazilo se u gornju ćeliju, a iz ove opet u pećinu do ćelije, iz koje se drugim hodnikom na brdo. Iznad crkve i danas postoje dvije pećine, i u jednoj od njih vidi se da je bila manastirska peć.

Dokle je manastir bio sačuvan i u cjelosti, u njemu je živjelo desetak kaluđera, jer je imao lijepo imanje. U njemu su kaluđeri mogli da se posvete svome pozivu i prepisivanju crkvenih knjiga. Oni su u tome bili vrijedni, pa je i danas sačuvano preko 25 knjiga, pisanih u samom manastiru u prvoj polovini 17 vijeka. Za mnoge ove knjige ne može se tačno ustanoviti kada su pisane, ali za mnoge može, pa se tako vidi da je minej za april pisan u Zavali 1597 g., a kanonik 1556.

Predanje tvrdi da je još prije razorenja manastira Tvrdoša nastradao i ovaj manastir i da je bio napušten bar za nekih 50 godina. Predanje se u tome ne vara, ali samo ne zna kada je to bilo.

Evo šta predanje kaže:

Jedne godine o Božiću naredi turski zapovjednik iz Ljubinja dvojici svojih zaptija da mu dovedu igumana manastira Zavale. Zaptije se upute u manastir, tamo pronađu igumana, svežu ga i tako svezanog potjeraju pred sobom za Ljubinje.

Ostali kaluđeri, koji su se tada nalazili u manastiru i koji su toga dana bili malo napiti, nijesu pravili zaptijama nikakvih smetnji, ali docnije ih obuze stid što su pustili da im zaptije odvedu starešinu i to svezanoga i baš na Božić i riješe da pristignu Turke i da igumana oslobode. Ovu odluku odmah privedu u djelo. Desetak od njih, dobro naoružanih, pođu u potjeru za zaptijama. Poslije kraćeg gonjenja kaluđeri su stigli zaptije i u borbi obojicu ubiju a igumana oslobode. No
kada su se vratili u manastir uvidjeli su odmah što su učinili, i znajući da će se zapovjednik iz Ljubinja osvetiti, riješe da pokupe sve dragocjenosti iz manastira i da pobjegnu. Prije nego što su napustili manastir pribili su na crkvenim vratima sultanov ferman u kome sultan dozvoljava obnovu crkve i zabranjuje da ju iko smije paliti ili rušiti. Kada i to učine, kaluđeri otputuju za Dubrovnik a odatle za Krf, odakle se više nijesu ni vraćali. Kad zapovjednik u Ljubinju dozna šta su kaluđeri učinili, krene sa vojskom na manastir i popali sve kuće sem crkve. Od tada pa za dugi niz godina crkva je ostala prazna. Niko ju nije čuvao, krov je popustio i tada su nastradale lijepe manastirske freske, a jedan veći dio tada je
potpuno uništen.

U nacionalnom pogledu i manastir Zavala, isto kao i manastir Tvrdoš, bio je žarište nacionalne misli i potstrekač za oslobođenje ispod iga turskog. Radi ovoga Turci su na manastir nerado gledali. Igumani i manastirski kaluđeri održavali su stalne veze sa ostalim manastirima u Hercegovini i Crnoj Gori, pa čak i sa manastirom Studenicom. Pa iako možda nije manastir nastradao radi slučaja koje predanje priča, i koje smo gore citirali, ipak manastir je morao
biti trn u očima tadašnjih vlastodržaca Hercegovine. Bjegstvo kaluđera i paljenje manastira, pored sultanovog fermana, moralo je biti prouzrokovano baš ovom akcijom kaluđera na nacionalnom oslobođenju. Svakako dakle, manastir je nastradao zbog svog rodoljubivog rada u korist porobljenih Srba, a na
štetu ugnjetača Turaka.

Iz činjenice da se manastir Zavala nigdje ne pominje u zapisima i bilješkama od 1630 (kad je pisana jedna minija) do godine 1618, kad je u „opštaku“ zabilježeno da je crkva prekrivena, moglo bi se tvrditi da je manastir porušen sredinom 17, a
da je obnovljen početkom 18 vijeka. Kad je ponovo dobivena dozvola da se manastir obnovi, onda stare ćelije nijesu obnovljene nego su podignute male i
skromne kućice iznad crkve pri stijenama i tada su se kaluđeri, od nevolje poslužili i s pećinama iznad crkve i u jednoj načinili peć, koja se i danas poznaje. Crkva je izgleda pokrivena 1718 g., a iza toga su sljedovali i razni prilozi kao petohlebnica 1732, antimins 1746, ikone su popravljene i dveri
uređene 1763, neke druge stvari su priložene 1768, druga petohlebnica 1776, orar 1778 itd. Današnja nova kuća napravljena je 1895, a stari drveni zvonik zamijenjen je novim od kamena za 3 zvona i podignut na visokoj stijeni iznad oltara 1899 g.
O postanku manastira ne zna se ništa. Neki dovode njegov postanak u vezu s carom Konstantinom, neki opet čudnom slučaju, po kome se tu našla jedna ikona Sv. Bogorodice za koju se naprijed reklo, da će se podići manastir baš na onome mjestu
gdje se ona pronađe i da su je, tobož, našli ovdje, a ne onamo gdje je bila postavljena. No to su sve legende. Po konstrukciji i položaju crkve da se zaključiti, da je nije zidao neki vladar, knez ili vlastelin, nego ponajprije neki isposnik, možda vlasteoskog roda. Ovdje je mogao zasnovati svoj isposnički stan čovjek, koji se odrekao svijeta i odlučio da ovdje proživi u samoći, postu i molitvi. Takav život provodili su mnogi čuveni i poznati svetitelji, pa je i ovaj po ugledu na njih, mogao naći tih i miran život u ovoj pećini, koja mu je dovoljno
davala potrebnog zaklona. A zbog isposničkog života i svete uspomene na njega, njegovi posljedovatelji, koji su pošli njegovim stopama, podigli su ovdje crkvicu i zasnovali manastir, koji je sve više izlazio na glas i tako postao čuven, kao zaštitnik vjere. Iznad crkve na brežuljku i danas postoji mjesto koje se
zove „Pustinja“, i tu se vide ostaci jedne ćelije i čatrnje. Moguće je, da je ovdje bilo jednovremeno više pustinjaka, koji su, možda, živjeli zajedničkim životom, i vjerovatno je da je po njima i to mjesto dobilo svoje ime „Pustinja“. Manastirske su znamenitosti: jedna sveta ruka do iza šake, ali se ne zna čija je, zatim 25 rukopisnih knjiga pisanih 1556, 1567, 1606, 1610, 1617, 1618, 1620, 1622, 1630; srbulje: psaltir štampan na Cetinju 1459 (fali mu nekoliko listova s kraja) oktoih štampan u Veneciji 1536, Služebnik štampan u Veneciji 1554, Triod štampan u Veneciji 1561, Jevanđelje pisano u Mrkšinoj crkvi 1562, i pentikostar pisan u Trbovišu 1648.

U manastirskoj arhivi čuvaju se mnoga stara pisma i fermani a između fermana imaju naročitu vrijednost onaj iz 1578kojim se dozvoljava popravka manastira, onaj iz 1577 po kome je manastir oslobođen da plaća poreze na vino, i na kraju onaj
iz 1591, kojim se određuje da manastir plaća godišnje samo 100 akča (jaspri).

Literatura: Šematizam srp-pravos. mitropolije Herc.-zahumske 1890, Narodna enciklopedija S. X. S., Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića.

Zetski glasnik, V/1933, br. 40, str. 2; br. 41, str. 4.