Drevni srpski manastiri: Manastir Podmaine
1 min read
Manastir Podmaine
Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića
Manastir je podignut pod selom Mainama, otud mu i takvo ime, a leži neposredno ispod sela Ostroga, zbog čega se još zove i Podostrog.
Nalazi se na vrlo lijepom položaju, na glavi Budvanskog polja, na nešto više od kilometra daljine od morske obale. Položaj, na kome je manastir, okrenut je k jugu i moru, uzdiže se iznad polja jedva 10 metara. Do manastira se dolazi od Budve dobrim putem, a uz neveliki trošak dao bi se izraditi i kolski pug. Odavde je lijep pogled na Budvu i zalive i otoke do Sv. Stevana. Podmaine su bile metoh Cetinjskog manastira. Po predanju, ovdje je postojao stari manastir, kome se ne zna postanka i koji je bio zapustio, pa ga mitropolit crnogorski Danilo obnovio i tu provodio zimu. Manastir ima malu i veliku crkvu; obje su posvećene Sv. Gospođi. Mala crkva je bez zidova duga 4.50 a široka 2.90 m; ima i pripratu dugu 2.30, a široku 2.90 m. Bila je živopisana. Freske se i danas poznaju, ali su zubom vremena iskvarene. Freske Sv. Simeona i Sv. Save u lijevom uglu su dobro očuvane, a osobito glave. Spolja do kapele bio je grob vladike Danila, odakle ga je mitropolit Sava prenio u veliku crkvu, kad ju je dogradio, a iz nje ga je Danilo 1856 god. prenio na Cetinje. Po jednom nejasnom natpisu u maloj crkvi daje se tvrditi, da je crkvu opravio jeromonah Visarion iz Cetinja 1630 g. za doba Rufima Njeguša. Jeromonah Visarion kupio je 1621 g. Božidarov Zbornik u popa Dmitra iz Brčela i priložio ga hramu presvete Bogorodice u Mainama. I vjerovatno je da ovu crkvicu nije ni podigao ni obnovio vladika Danilo, nego da ju je našao obnovljenu. To potvrđuju ne samo ovi zapisi nego i freske, koje su, bez sumnje, iz starijeg doba, bar iz 17 vijeka. Velika crkva je docnijeg postanka; nju je podigao vladika Sava 1747 g. To potvrđuje i natpis. Crkva je povećih razmjera. Ima osmougaono kube sa četiri mala prozora i visoko je oko 12 m. Ha zidovima su 4 poveća prozora; patos je popločan uglačanim četvorougaonim pločama. Do ulaznih vrata su dva groba bez natpisa i ne zna se čiji su.

Crkva ima dvoja vrata, zapadna glavna i južna sporedna. Ha gornjim pragovima su izvajani dvoglavi orlovi sa zmijom u kandžama, a i na pragovima i na dovracima su isklesane razne šare, koje daju lijepu i simetričnu sliku. Iznad glavnih vrata je zvijezda neobične izrade sa 16 zrakova. Mnogo ima sličnosti sa zvijezdom na velikoj crkvi man. Savine. Crkva je prostrana i nema zvonika, niti je živopisana. Sveta trpeza je očuvana i netaknuta. Crkva je davno napuštena, te nema ikonostasa niti se u njoj vrši služba. Isto tako ni u maloj crkvi. Kad je Sava podigao veliku crkvu onda je podigao i manastirske kuće. Ha maloj crkvi nazidao je kuću za stanovanje i danas je ona ostala pod kućama i do nje se dolazi kroz više zasvođenih odjeljenja. Manastirske kuće su vezane jedna za drugu i sve su podignute na svodovima. S južne strane je prostrana šetnica, doksat sa sjednicima s naslonom od kamena. Ova je terasa na svodovima i duga oko 20 m. Ha krajevima su bile dvije okrugle kule za stražu. Tu je na terasi depozit vode sa ogromnim jednostavnim šupljim kamenom, na kome su sa dvije strane izvajani crnogorski grbovi sa zmijom u kandžama, na trećoj strani je sveštena glava s knjigom, a na četvrtoj anđeo s krilima. U manastiru Podmainama bila je zimska rezidencija crnogorskih mitropolita sve do prodaje Austriji. Sve do propasti Mletačke republike 1797 g. Boka Kotorska je potpadala pod crkvenu jurisdikciju crnogorskih mitropolita a i dalje do 1806 g. To pravo ostalo je još od doba Balšića i Crnojevića; to pravo priznato je crnogorskim vladikama i od strane mletačke vlade 1718 g. Sve Primorje bilo je i srcem i dušom odano Crnoj Gori; ta se odanost manifestovala svakom zgodnom prilikom, a najizrazitije prilikom pada Mletačke republike i rata sa Francuzima za oslobođenje Boke i pripajanje Crnoj Gori. Zbog ovakvog držanja primorskih krajeva, Mlečići su ranije napadali na njih, pa i na njihove manastire, razarali ih i imanje otimali, pa davali katolicima. Prisustvo crnogorskih mitropolita u Podmainama davalo je primorskim krajevima snage da izdrže u borbi za svoju nacionalnu i vjersku svijest.
Nedaleko od ovog manastira bio je manastir sa crkvom Sv. Marka. Po postanku je bio stariji od manastira Podmaine. U njemu je neko vrijeme živio Šćepan Mali, zato su ga Mlečići 1768 iza bjekstva njegova, razrušili do temelja i oltar mu raskopali. Tada su popalili i kuće kneževa poborskih, mainskih i braićkih, jer su oni držali stranu Šćepana Malog i pomagali ga u njegovim avanturama. Narodno predanje tvrdi: kad su Mlečići razvalili oltar Sv. Marka, grom je udario u mletačku municiju u Budvanskom polju i zapalio je, a istog časa i u tursku municiju na Viru. Tako se Crna Gora spasila od Turaka i Mlečića, koji su zbog pojave Šćepana Malog u Crnoj Gori, bili napali na Crnu Goru sa tri strane. Ovaj je slučaj pripisan Božjem čudu, kao kazna za raskopavanje svetinja. Kad je patrijarh Mojsije Čurla dolazio u Crnu Goru radi pribiranja bira, on je u ovom manastiru 1719 g. posvetio za episkopa Savu Petrovića, a ovdje je bio kratko vrijeme 1768 g. patrijarh Vasilije Brkić, koji je odavde pošao u Rusiju. U ovom manastiru je vladika Vasilije rukopoložio za jeromonaha Dositeja Obradovića 1764 g. Manastir je imao veliko imanje, ali je bio prinuđen da proda nešto od toga, da otplati austrijskoj vladi neki dug od 5000 for. Bio je snabdjeven bogato sa knjigama; vladika Vasilije mu je poklonio mnogo knjiga, koje je bio donio iz Rusije, ali su i knjige i skoro sve utvari izgorele prilikom požara 1860 g. Godine 1869 manastir je zbog ustanka popaljen, a 1872 g. je popravljen. Vladika Rade je često provodio u Podmainama svoje slobodno vrijeme i uživao u prirodnim ljepotama. Soba u kojoj je otpočivao, i danas se zove „vladičina soba“ i unutra iznad vrata bio je isklesan grb sa natpisom „Petrovich“, a sada je zamazan krečom, te se jedva raspoznaje. Biće da je kamen sa grbom i natpisom djelo nekog Bokelja ili Dalmatinca katolika koji ga je podnio u dar velikom pjesniku. Austrijskoj vladi nije bilo pravo da crnogorski mitropoliti imaju veze sa Bokom Kotorskom, niti da Crnogorci imaju imanje na zemljištu Austrije, zato i otkupe od vladike Rada Podmaine 1837 g. za 17.000 for., a zato i ostali Crnogorci prodadu svoje zemlje, koje su imali u Primorju. Koliko je Austrijska vlada imala interesa u ovome, i vladika Rade je imao interesa, da se razgraniči prema Austriji, da tako manifestuje pred svijetom nezavisnost Crne Gore. Austrija je jednu manastirsku kuću popravila i namijenila za parohijski stan. Za vrijeme Svjetskog rata ova je kuća propala, ostala je bez krova. Ostale kuće i poveći kompleks zemlje vlada je prodala popu Filipu Tanoviću. Njegovi potomci danas nude crkvi ovo imanje da ga otkupi, da opet bude manastirsko ono što je bilo. Kad bi se otuđeno imanje povratilo manastiru, Podmaine bi sa malo truda i troška bile obnovljene i ova svetinja, djelo crnogorskih mitropolita i gospodara, dobila bi stari značaj. Tako bi se obnovila uloga ovog manastira, koju je negda u teška i kritična vremena, vršio na granici pravoslavlja.
Literatura: „Boka“ od S. Nakićenovića. Glasnik pravoslavne dalmatinske crkve za 1900 i 1901 g., Petar II kao vladalac od L. Tomanovića, Černogorija I t. od Rovinskog i Stari Srp. zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića.
Zetski glasnik, IH/1937, br. 93-94, str. 2-3.