Drevni srpski manastiri: Manastir Piva

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir Piva leži u podnožju brežuljka Rtiješa, koji je nastavak brda Ledenice i koji se spušta od Goranskoga k rijeci Sinjcu, koju nazivaju Pivom.

Manastir se, opkoljen brdima, nalazi između naselja Goranskog s jedne i Seljana s druge strane, udaljen od njih po pola sata. Pogled je odavde skučen, jep ga srijetaju brda, koja su u neposrednoj blizini. Položaj na kome je manastir podignut vrlo je zgodan, iako je u udoljini između planinskih ogranaka. Ovdje se brežuljak spušta vrlo blago i zahvata poveći prostor. Sa svih strana manastira su prostrani sjenokosi, „bare“, a do samog manastira se nalaze šljivaci i voćnjaci. Izanad manastira, sa svih strana, brda su obrasla gustom šumom, koja je manastirska svojina. Malo iznad manastira izvire rijeka Sinjac. Sinjac se uliva u rijeku Komarnicu odmah ispod manastira, odakle počinje rijeka Piva. Ha izvoru je prostrano i od 30 do 40 m duboko vrelo, koje uvijek izbacuje silnu vodu, a zove se Oko. Sinjac je veoma bogat pastrvom i lov na pastrve je vrlo izdašan. Odmah ispod manastira je manastirska vodenica, gdje veći dio Pivljana donosi žito radi meljave. Ova vodenica donosi manastiru oko 40.000 din. godišnje. Tu je i valjanica. Najteža okolnost za manastir je ta, što je ne samo udaljen od većih gradova, nego i nema dobrih saobraćajnih sredstava i puteva.

Krčanici su jedini putevi koji ga vežu sa Nikšićem, Šavnikom, Gackom i drugim većim mjestima. Do Nikšića ima 9-10 sati, do Šavnika 8, a do Gacka 7-8 sati hoda. Osnivač ovoga manastira nije tražio samo zaklonjeno i udaljeno mjesto od ugnjetača Turaka, nego i mjesto lijepo i zgodno po položaju. I u Pivi nema zgodnijeg mjesta od ovog. Odavde vidik pada na okolna brda: Vardu, Pogledinu, Puovo, Orlovo Gnjijezdo, Carevo Guvno, Crnogorčevu Pećinu i Ledenice. Crkva je trobrodna, a posvećena je Uspenju Bogorodice. Ona ima glavnu crkvu i pripratu. Priprata je odvojena od glavne crkve zidom. Ulaz u crkvu zatvaraju dvokrilna vrata, koja su ukrašena šarama razne veličine i oblika. Ona su neobično lijepe izrade i pretstavljaju remek djelo svoje vrste.

Glavna crkva ima sa strana po dva ogromna kamena stuba; prednji su stubovi spojeni sa oltarskim zidom. Ha ovim stubovima sa strana, u vidu lukova, po dvije ogromne kolone u pravcu istokzapad drže crkveno nebo, koje je vrlo visoko. Sa strana su neba sporednih crkava, koja su i uža i niža. U priprati nema stubova, iako je iste širine kao i glavna crkva; njeno se nebo pruža u pravcu sjever-jug, protivno onom u glavnoj crkvi. Nebo priprate je mnogo niže od neba glavne crkve, jer se iznad priprate nalazi tajna skrivena crkvica. Oltar je prostran; s lijeva je proskomidija a s desna „skrivnica“. U skrivnicu se ulazi kroz vrlo uska i niska vrata. Sv. trpeza je u vidu pravougaonika i velikih je razmjepa; duga je 2.10 a široka 1.30 m. Ikonostas je starije izrade; ima nekoliko ikona iz starijeg doba. Ikonostas krasi neobično veliki pozlaćeni krst, koji na vrhu ikonostasa zahvata prostor ništa manji nego sav ikonostas. Natpis na ikonostasu kaže, da je načinjen 1639 pri patr. Pajsiju, mitr. Vasiliji, pri igumanu Vasiliji, igumanu Teodosiju i eklisijarhu Gerasimu. Tome su bili nastojatelji jeromonah Teodor Drobnjak i jeromonah Mihajil, uz pomoć vojvode Nika i kneza Gavrila.

Toga istog ljeta ograđena je nova ćelija nastojanjem jeromonaha Simeona i jeromonaha Hristifora. S lijeve strane iznad priprate, između neba i krova nalazi se skrivena crkvica. U nju se ulazi iz glavne crkve kroz malena vrata. Izlazak je spiralan i veoma uzan, tako da se jedva čovjek može provući. Ovo odjeljenje, po svemu sudeći, nije molovano. Tamo se nalazi Sv. trpeza i žrtvenik. Ovdje su kaluđeri u slučaju opasnosti bili zaštićeni, i ovdje su se skrivali, a ovdje su krili i crkvene utvari u slučaju potrebe. Kako je crkva trobrodna, ona ima tri oltarske apside. Srednji oltar je najveći, a ostali su manji. Crkva nema ni kubeta, ni zvonika, ni manastirske kule. Do 1875 g. uz crkvu je bio zvonik od kamena i drveta, vrlo visok i za tri zvona, ali su ga Turci iste godine zapalili, kada je i manastirski krov izgorio. Crkva je velikih razmjera. Unutrašnja dužina crkve sa pripratom i oltarom iznosi 20, a širina 14.50 m. Visina je vrlo velika. Popločana je pravilnim pločama, a izrađena od tvrdog i lijepo tesanog kamena. Prilikom paljevine 1875 bila je po svodu napukla, ali je docnije prevezana gvozdenim gredama i potpuno osigurana od daljeg probijanja. Ispred oltara je amvon, vrlo velik, oko tri metra u prečniku, okrugao i od sitnih i pravilnih šestougaonih ploča razne boje. Pri desnom stubu je sto za arhijereja, a pri lijevom za arhimandrita. Iznad amvona visi ogromno kolo Bogorodičino, sastavljeno od 12 lukova i 12 ploča, o kojima vise 12 ikona i nekoliko nojevih jaja, a pravljeno je 1691 g. Kolo je privezano za nebo crkve sa 12 lanaca.

Pod ovim kolom su se vršila zaklinjanja za opasne krađe ili druge teške stvari kad je neko bio okrivljen, pa je trebao da dokaže svoju nevinost. Ha kolu bi se zapalile svijeće, kolo bi se pokrenulo i onda bi se počelo sa ispitivanjem i zakletvom. I kolo, i vrata, i arhijerejski sto pretstavljaju umjetnost od velike vrijednosti. Ukrašeni su sedefastim pločicama, sa raznim šarama i figurama u vidu mnogokrakih zvijezda. Sva crkva je unutra molovana. Pretstavljeni su mnogi događaji iz Starog i Novog zavjeta, a od srpskih svetitelja tu su Sv. Simeon, Sv. Sava i Sv. Stevan kralj Dečanski.

Crkva ima dvoje vrata, zapadna i južna. Sa strane do južnih vrata u uglu nalazi se freska muslimanina u ćuraku, po svoj prilici Mehmed-paše Sokolovića, koji je bio brat patrijarha Makarija i koji je pomagao manastire, pa i ovaj manastir. Ovaj drži u ruci model crkve i pruža ga drugom liku, s druge strane vrata, vjerovatno bratu Makariju, a ovaj ga podnosi Bogorodici. Mnoge su freske propale, valjda usljed vlage, kad je crkva ostala bez krova od 1875 do 1879 god., a nekoje su stradale, ali ih ima i dobro očuvanih. Crkva je pokrivena lučevim klisom 1879 i 1880, ali je već počeo da propušta vodu i potrebno ga je zamijeniti. Iznad glavnih ulaznih vrata nalazi se udubljenje sa freskama, a ispred ulaska bio je prigrađen i pokriven pritremak, ali ga danas nema, a samo se poznaju temelji. Manastirsko dvorište je ograđeno zidom. Ha pročelju dvorišta je mađupnica sa visokim i prostranim kaminom. Ovdje je bila manastirska peć i ognjište za grijanje. Sada se ne upotrebljava. Do mađupnice je bila jedna poveća zgrada sa 18 soba, a tako i sa sjeverne strane jedna kuća sa 8 soba: obije su kuće porušene i danas ne postoje. S juga je bila jedna do 20 m duga niska i uska kuća sa desetak i više kaluđerskih ćelija, ali i ona već ne postoji. Današnje manastirske kuće nalaze se sa istočne strane crkve. Kuće su lijepe i na sprat. Imaju priličan broj soba, a glavna kuća ima na spratu s lica dugački čardak, zatvoren staklenim prozorima.

O postanku pivskoga manastira govori unutrašnji natpis nad vratima glavne crkve. Po njemu se doznaje, da je crkva osnovana od stvorenja svijeta 7081 (1573) „trudom i podvigom i cenoju zlata“ hercegovačkog mitropolita Savatija, docnije pećkog patrijarha, a da je dovršena 7094 (1586). Natpis u priprati kaže, da je priprata popisana trudom igumana Avramija, uz pomoć vojvode Pavla Dragićevića i trudom Duke Vukovića 7134 (1626) g. Ha osnovu ovih natpisa, kojima se može pokloniti potpuna vjera, današnju crkvu osnovao je mitropolit Savatije, a Savatije je bio sinovac patrijarha Makarija, brata Mehmed-paše Sokolovića. Ta freska Mehmed-pašina jasno nam dokazuje njegovo krvno srodstvo sa osnivaocem hrama, kao i to da je Mehmed-paša ne samo dozvolio gradnju, već ju je i pomagao. Priča se da je poslao olovo da se pokrije crkva, i kad je olovo stiglo u Foču Mehmed umre, i tada Turci zadrže olovo i pokriju svoju džamiju, koja je i danas njime pokrivena. Da ova freska predstavlja Mehmed pašu dokazuje i to što je Smail-aga Čengić, kad je dolazio u ovaj manastir, padao na koljena pred ovom freskom i klanjao. Predanje kaže da je ovdje postajala neka crkvica, prije ove današnje, pa i manastir, i da je današnja crkva podignuta negdje do stare crkve, ili na njenim temeljima, ali u većem razmjeru. I vjerovatno je da je to predanje tačno. Po natpisu nad vratima crkve, današnja crkva je podignuta 1573, a u Zapisima i natpisima Ljub.

Stojanovića pod br. 6341 stoji da je jerođakon Savatije iz Peći priložio 1568 god. neke knjige manastiru Pivi, za doba patrijarha Makarija. Možda je ovaj Savatije, kao sinovac patrijarha Makarija, docnije postao mitropolit i patrijarh. A pod br. 6366 stoji da je Visarion, mitropolit raški, novopazarski i starovlaški, g. 1572 priložio psaltir manastiru Pivi. Ova dva zapisa datiraju prije osnivanja dana šnje crkve, pa je nesumnjivo da je i prije 1573 god. postojao ovdje manastir, sigurno u manjem opsegu i u siromašnijem stanju. Od samog svog postanka ovaj je manastir bio znatan. On je utoliko veću cijenu imao, što na velikom prostoru oko njega sa sviju strana nije bilo manastira, pa su ga ne samo bližnji, no i dalji i najdalji smatrali svojom svetinjom, gdje su ljudi dolazili da se pomole Bogu u ovom tihom mjestu, udaljenom od gradova i glavnih puteva. Ova samoća je imala silan uticaj na pobožne poklonike i smatrala se kao tiho pristanište, u kom je duša nalazila mira i spokoja. I najveći vjerski velikodostojnici posjećivali su ovaj sveti hram, pa je to poticalo hrišćane da se sve više skupljaju ovdje, da prilažu i da manastir pomažu. Zna se da je ovamo dolazio patrijarh Arsenije IV 1727 pa opet 1734 god., a patrijarh Joanikije 1742 godine. Osnivač manastira mitropolit Savatije docnije je postao patrijarh, i on je, nema sumnje, često dolazio ovamo da obiđe svoju zadužbinu, a vjerovatno je da je ovamo dolazio i stric njegov patrijarh Makarije. A kad su patrijarsi ukazivali manastiru takvu pažnju, i mitropoliti hercegovački su još prije i češće dolazili ovamo, obilazeći svoju pastvu, a gdje su dolazili poglavari crkve, tu se i narod skupljao da čuje riječ svojih vladika.

Od postanka njegova, manastiru su pristizavali prilozi u knjigama, krstovima, ikonama, odeždama i raznim utvarima; i tako se manastir iz dana u dan bogatio i vremenom postao prava riznica starih i skupocjenih utvari. Dimitrije, mitropolit rudnički, priložio je molbenik 1582; neki Nikodim iz Pilatovaca obećao je 1695 davati manastiru po star ulja godišnje, da mu vječno gori kandilo; priložena je pričesna čaša 1590; iguman Josip Pivac priložio je krst 1623; pa su priloženi krstovi 1597, 1631; jedan krst prilaže arhijerej nišavski Đerasim 1642; krst sakovan za doba arhiepiskopa pećkog Kalinika 1695, ripide skovane za manastir 1620, petohlebnica 1637, trikire 1688, kandilo iz Krušedola 1655, kandilo 1721 prilog Laloša Pejovića, kadionica iz 1718 prilog Dimitrija mitropolita Dabra i Bosne; pa jedan krst iz 1713 popa Danila Ravaničanina Popovića Onogošca: krst jeromonaha Teodosija Pivca 1770 „časno drevo“. Ovaj je krst mali, neobične izrade; ima kutiju sa 11 okovanih čestica Sv. mošti.

Oko krsta je niz sitnog bisera, u sredini su dvije čestice Sv. mošti, a između ovih puce za česticu časnog drveta. No ovog je nestalo. Od relikvija u crkvi se čuva u malom kivotu jedna sveta ruka do iza šake; po predanju to je ruka cara Uroša, ali je bez natpisa. U manastiru ima još mnogo dragocjenosti. Jednu ikonu Sv. Bogorodice u srebrnoj kutiji priložio je 1666 g. vojvoda Stefan Vlastelinović; jedan đakonski orar, ukrašen sa 70 srebrnih i pozlaćenih ploča raznog oblika, prilog je monaha Sofronija 1683. Osim toga, ovdje se čuva nekoliko srebrnih pasova. Ispred oltara su pred prestolnim ikonama dva velika srebrna svijećnjaka, kao prilog vojvode Lazara Sočice, a sa strana su dva visoka svijećnjaka od mermera, sa stopama, na kojima su izvajane lavovske glave. Od starih manastirskih knjiga ističu se spoljašnjom ljepotom i bogatom izradom četiri rukopisna evanđelja okovana teškim srebrnim pločama. Ha jednom piše da je pisano 1556 g. u teška vremena za doba sultana Murata, i da je svojina hadži Ilarijona vladike beogradskog od 1663, a pri kraju stoji bilješka da je 1678 došao u manastir Pivu duhovnik Teofil i priložio evanđelje i dva srebrna pojasa. Drugo evanđelje je pisao pop Georgije na rijeci Dunavu u Slan Kamenu za doba despota Jovana i brata mu jeromonaha Maksima i dovršio ga je 1501 g., a okovao ga je duhovnik Jeremija, pošto je doneseno ovdje 1673 g. Treće evanđelje pisao je Jovan Harinka u Letičevju (u Rusiji) 1626 g., a na četvrtom najvećem evanđelju samo se vidi godina na srebrnoj ploči „1588“. Među ostalim knjigama nalazi se jedna kao dar grofa Save Vladisavljevića od 1732, jedna Antonija Petrovića od 1760 i jedna Mihaila Subotića od 1766. Jednu bibliju, štampanu u „Ostrozje“ 1581, priložio je 1586 g. Kiril Stepan Kuloš. Ovdje se čuva povelja cara Aleksandra od 1816, kojom, na molbu arhimandrita Arsenija Gagovića, određuje manastiru Pivi po 35 rubalja godišnje pomoći. Ha knjizi Teofilaktu ima zapis, da je kupljena 1641, a potpisao je pop Dionisije u Hilandaru 1642. Ovu i još mnoge druge knjige i razne utvari donio je u manastir Pivu kaluđer Teodosije Sočica. Zapis na jednom apostolu od 1657 kaže da ju je donio iz Rusije neki Vukašin.

Panagijar sakovan u Jerusalimu 1645, jednu srebrnu kadionicu neobične izrade, priložio je mitropolit Aksentije, a skovao Jovan zlatar u Sarajevu 1728. Ovaj mitropolit priložio je i jednu veliku ikonu 1729 g. Knez Vuk Delić priložio je jednu knjigu 1742, za doba hercegovačkog vladike Filotija. Jednu ikonu su priložili 1701 Vojin, Božo, Ilija i Veselin. Ha starim carskim dverima može se pročitati da su sagrađene trudom i troškom hercegovačkog mitropolita hadži Savatija. U Zapisima i natpisima br. 7398 stoji, da je Derviš-paša Čengić 1710 g. uzeo iz manastira Pive 8000 groša. Ovo je, bez sumnje, bila novčana kazna, koju je silni i obijesni Čengić nametnuo manastiru. I ne samo tada, manastir je i inače bio izložen obijesti gatačkih gospodara iz Lipnika, koji su češće dolazili u Pivu i Drobnjak, pa usput pohodili manastir Pivu, da se goste i odmore. Ovaj je manastir u svoje vrijeme imao bogatu riznicu raznih dragocjenih stvari. Tako po jednom zapisu od 1786 g. manastir je imao 36 krstova, 19 kandila, 8 panađijara, 2 pričesne čaše, 5 srebrnih kašika, 4 evanđelja sa srebrnim koricama, 60 epitrahilja, 17 narukvica, 12 daraka, 2 diskosa, 2 vladičanska odjejanja itd. Danas je nestalo mnogo od ovih stvari, a time je i vrijednost riznice umanjena. Manastir Piva imao je dobrih i vrijednih kaluđera i nastojatelja. Mnogi su od njih išli po narodu i dalje po svijetu, u Jerusalim, Sv. Goru i Rusiju, da skupljaju priloge. Arhimandrit Arsenije Jovanović Gagović spada u najznatnije kaluđere. Za doba njegovog prekrivena je crkva klisom od 1790-3 g.

Išao je u Carigrad za ferman, da mu se dozvoli prekrivanje crkve i crkva je prekrivena uz pomoć pravoslavnih hrišćana iz Pive, Gacka, Rudina, Nikšića i Foče. Arsenije je sa braćom Savatijem, Josifom, Sofronijem po drugi put išao u Jerusalim 1794 i vratili su se 1795. On je dva puta išao u Rusiju, i kad se drugi put vraćao ubili su ga Turci. I hadži Teodosije Sočica mnogo je doprinio da se crkva snabdije raznim knjigama i utvarima. I on je bio neumorni radnik na unapređenju ove svete obitelji. U manastiru je nekad živjelo po 10, 15 i 20 kaluđera. U zavještaju Petra Krečka Nikolića, kojim ostavlja crkvi svoju baštinu negdje blizu manastira, spominju se uz arhimandrita Zaharija još 17 duhovnika. Manastir je bivao sve bogatiji; ne samo što mu se imanje uveličavalo prilozima, nego je i mnogo kupovao u pojedinaca. Tako se danas manastirska imanja nalaze na svima stranama, u mnogim selima i planinama, što pretstavlja ogromnu vrijednost. Manastirska imanja su u Gornjoj i Donjoj Brezni, Jelenim Dolinama, Kruševu, Zakamenu, Goransku, Sinju, Stocu, Mriješnu, Jezercima, Orahu, Stabni, Plužinama, Mratinju, Trsu, Pišču i Bojkovićima. Samo je šteta što je od svega toga mali prihod, jer se slabo arendira. U potonje vrijeme ovdje je bio iguman Nikifor Simonović, koji je uredio ljetopis manastira Pive i time učinio jednu veliku uslugu svima koji se interesuju o prošlosti ove svete obitelji.

Literatura: Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića, Cet. „Prosvjeta“ 1899 i 1890 i Ljetopis manastira Pive.
Zetski glasnik, V/1933, br. 44, str. 3; br. 47, str. 2; br. 48, str. 2; br. 49, str. 2; br. 50, str. 3.