DPS izgubio žiri, pa i živce: Histerični napadi povodom Trinaestojulske nagrade

Ko god da dobije Trinaestojulsku nagradu, a da nije po mjeri propale DPS oligarhije i njene kulturno-parazitske klike, dočekan je na nož. Ove godine meta je pjesnik Bećir Vuković.

Histerija koja se razvila u danu nakon objave laureata otkriva dubinu političke nemoći i intelektualne bijede nekadašnje „elite“. Njihov glas danas je – Danilo Marunović. Nakon što su ga ispratili iz Srbije, zbog njegovih šovinističkih naleta inspiracije,  sada sa Fejsbuka piše da je sjednica žirija „bila namještena“. Sjednica žirija je „namještena“ — što u prevodu znači da rezultat nije odgovarao političkim nalogodavcima kojima je navikao da služi. Interesantno je da upravo oni koji su godinama režirali svaku institucionalnu odluku — od nagrada do imenovanja portirâ — danas govore o „namještanju“.

Ako je nešto skandal, onda nije nagrada Vukoviću, već činjenica da je Marunović član žirija bilo kakve kulturne institucije. Njegova „umjetnička“ karijera svodi se na pljuvačinu, a ne na scensku umjetnost.  Jasno je, dakle, da Marunović ne bi nagradio nijednog Srbina. Naprimjer, kad bi rad Marunovićev čemu vrijedio i kome valjao, srpski narod bi to prihvatio i pozdravio, nezavisno od sadržine Marunovićeve ličn0sti. Igrom slučaja se njegovo umjetničko djelanje poklapa sa njegovim karakterom. To sada doduše nije ni važno, jer on nije jedini kojeg je duboko potresla činjenica da ovogodišnja nagrada nije namještena nekom ko se poklapa sa ideološkom matricom starog režima.

Oglasili su se Andrija Nikolić i Aleksandra Vuković-Kuč. Vuković-Kuč je nešto možda i pročitala (opet zanemarimo sadržinju njene ličnosti), ali promatramo li Nikolića, potpuno iskreno i bez nepotrebnih predrasuda, zaključićemo naprimer da on sigurno ništa nije pročitao. U kvalitetnu literaturu, na njegovu žalost, prosto ne spada danonoćno čitanje i ponavljanje izjava Mila Đukanovića, niti dnevničko čitanje sa „idiota“. Ali to je Nikolić, arhetip političkog aparatčika, Đukanovićev „mali od palube“. U krajnjem, ni ne živi on od toga što nešto posebno zna, ali ima jedno vrlo praktično znanje – zna kad treba da napadne i brani svoje partijske interese.

Možda i najsimpatičnije oglašavanje bilo je reagovanje poslanika Demokratske partije socijalista (DPS) i potpredsjednika Skupštine Nikole Rakočevića.

“Bećir Vuković, zbog svog anti-crnogorskog djela zaslužuje prezir a ne nagradu. Prezir zaslužuje i svaki član žirija koji je glasao za sijača mržnje, Vukovića. U žiriju se našao i izvjesni Nikola Rakočević – ako je neko i pomislio na mene, obavještavam javnost da to nijesam ja“, napisao je Rakočević u reagovanju. Kao da je iko i pomislio da bi poslanik DPS-a, sa kulturnim dometom stranačkog biltena, mogao biti član bilo kakve umjetničke selekcije. Čak i Marunović pored njega djeluje kao Aristotel. Potpuno suvišno obavještavanje javnosti.

Suština je da njima smetaju ne samo politički stavovi Vukovića, nego i samo njegov postojanje – ne kao pjesnika, već nacionalnog Srbina. Oni bi najradije da se zabrane svi koji ne priznaju DPS-ovu lažnu istoriju  i njihovu usko kalibrisanu kulturnu politiku.

U civilizovanim društvima za ovakve izjave se krivično odgovara, dok se u Crnoj Gori dobija najviše državna nagrada. pic.twitter.com/0sYgoaBCXW

— Andrija Nikolić (@AndrijaMNikolic) July 1, 2025

Zaista je neumjesno kada Andrija Nikolić, vjerni pratilac politike DPS i njena sadašnja nada,  govori koga bi sve „civilizovano društvo“ trebalo da procesuira, jer istina je da bi jedno civilizovano društvo za početak procesuiralo njegove kolege.

Njih boli što više ne kontrolišu sve. Što više ne mogu da diktiraju ko je poželjan, a ko nepoželjan umjetnik, ko je Crnogorac a ko „velikosrbin“, ko zaslužuje nagradu a ko progon.

Njima zapravo ne smeta političnost umjetnika — smeta im drugačija političnost. Dok su njihovi laureati godinama promovisali antisrpsku retoriku i plitki ateistički progresivizam, to su tretirali kao same vrhove umjetničkih dometa.

Sigurni smo da naprimjer Nikolić i Rakočević ne kritikuju poeziju Bećira Vukovića, jer šta bi oni o tome znali. Oni pate za monopolom. Teška je njihova sudbina. Tek što je došao na njih red da nastave tamo gdje su njihovi prethodnici stali, DPS i njihova ideologija nikad nisu bili slabiji. Taman kad su naučili da oponašaju gestikulaciuju i ton svoga velikoga šefa, taman što su savladali papagajsko ponavljanje DPS mantri, taman što se Rakočeviću posrećilo da ne zna da izgovori po koji suglasnik (to znamo da je ključna preporuka), sve se izjalovilo. Što bi se žargonski reklo – moša! A mislili su da mogu da imaju i oni sve, pa i Trinaestojulsku nagradu.

Sloboda koju preziru je upravo ona koja dozvoljava da i glasovi van njihovog eho-sistema dobiju institucionalnu potvrdu. To ih parališe.

Naravno — jer šta ćemo mi bez toga da nas Danilo Marunović sa Fejsbuka obrazuje o umjetnosti, a Andrija Nikolić o vrijednostima? Kako ćemo znati da li je neko dostojan nagrade ako nam to ne saopšti kulturno-politički komitet portparola i sadašnjih Fejsbuk revolucionara?