Dosije Đukanović: Evo zašto narod skandira „Milo, lopove“

Vladavinu Mila Đukanovića obilježile su mnoge kriminalne afere, napadi na novinare, veliko obogaćivanje njega i njegovih ortaka, kao i neblagonaklon stav prema Srbiji i Rusiji.

Đukanović svoju karijeru je počeo kao komunistički omladinac uz pomoć svog oca, koji je bio istaknuti crnogorski politički funkcionier. Činjenica da je sin poznatog političara, kao i njegove političke veze, pomogle su Đukanoviću da se brzo „popne“ do mjesta člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Samo 10 godina kasnije, Đukanović ulazi u crnogorsku vlast, nakon prebijanja radnika od strane tadašnje komunističke vlasti na Žutoj gredi, koji su uzvikivali „Nema rada dok ne padne Vlada“. Naime, radnici Železare „Boris Kidrič“ iz Nikšića krenuli su za Titograd kako bi demonstrirali protiv tadašnje vlasti. Ali, usput su ih dočekali policajci, koji su ih napali suzavcem i pendrecima.

Slično kao što je Đukanovićeva policija tukla i rastjerivala opozicione demonstrante u Podgorici. Iako je komunistička vlast u Crnoj Gori probala da silom spriječi odlazak s vlasti, to se ipak desilo, a Đukanović se „kandidovao“ za ulazak u novu vladajuću garnituru izjavama da je policija pretjerala i da se u Crnoj Gori neće desiti „potop“, već da će biti srećnija nego što je bila.

Nakon pada vlasti 1989. Đukanović ulazi u novu vladajuću garnituru, a samo dvije godine kasnije uz veliku podršku Slobodana Miloševića postaje i premijer Crne Gore. I to najmlađi u njenoj istoriji, jer je imao samo 29 godina.

Razlaz sa Slobom

Đukanović je na vladajućim mjestima bio čak 27 godina, ali njegov odnos prema onima koji su ga podržavali u vlasti se često mijenjao. Tako je samo tri godine nakon što je postao premijer počeo da mijenja svoj odnos prema Slobodanu Miloševiću, koji se odrazio i na odnose u njegovoj Demokratskoj partiji socijalista. Već 1997. otvoreno je bio okrenut protiv tadašnjeg vođe Srbije, pa je čak u jednom intervjuu rekao da je Miloševićeva politička filozofija zastarjela.

Iako je podrška Miloševića bila jedna od ključnih da bi Đukanović uopšte postao premijer Crne Gore, to mu nije smetalo da napadne Slobu i Srbiju. Otprilike tada počinje i njegova nacionalistička retorika u kojoj se predstavljao kao neko ko čuva interese Crne Gore, a u često je rukovodstvo iz Srbije apostrofirao kao najveći problem u toj zamisli.

Zato već 2000. godine DPS bojkotuje tadašnje savezne izbore i tada već otvoreno priča o tome da Crna Gora treba da se osamostali. Dvije godine kasnije potpisuje Beogradski sporazum o osnivanju Državne zajednice Srbije i Crne Gore, koji je bio oročen na tri godine da bi 2006. raspisao referendum za konačno otcepljenje Crne Gore, gdje je njegov Blok za nezavisnu Crnu Goru na pokradenom referendumu dobio podršku 55 odsto građana.

Na krilima crnogorskog nacionalizma, Đukanovićeva vlast se učvrstila, a on postao maltene gospodar Crne Gore.

Šverc cigareta

Đukanović je prema podacima koje su mediji objavljivali jedan od najbogatijih državnih lidera na svijetu. Zanimljivo je što niko nije objavio na koji je način Đukanović stekao to svoje bogatstvo, s obzirom da je na vlast, sudeći po fotografijama iz tog vremena, došao maltene u patikama i džemperu.

Ali, treba znati da su se za njega lično i njegovu vladavinu vezivale mnoge afere. Sigurno najpoznatija je u vezi sa švercom cigaretama. Naime, Služba za borbu protiv mafije u Italiji objavila je izvještaj prema kojem je Crna Gora za vrijeme njegove vlasti okarakterisana kao „raj za nezakonitu trgovinu i utočište za kriminalce“.

U izveštaju koji je 2009. objavio Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara piše da je u optužnici koja je u Bariju podignuta protiv Đukanovića napisano da je Crna Gora od 1994. do 2002. godine bila „raj za šverc cigareta“ u kojem su učestvovali italijanski karteli Kamora iz Napulja i Sakra korona unita iz regiona Pulja, na jugu Italije.

Novinari su otkrili da Đukanović posjeduje nekretnine i kompanije u vrijednosti od bar 14,7 miliona američkih dolara, njegov brat Aco Đukanović 167 miliona dolara, a sestra Ana oko 3,5 miliona dolara.

„U sudskim dokumentima navodi se da je Đukanović do guše umiješan u sve. Bio je svjestan ogromne količine novca koja je dolazila od nezakonitog krijumčarenja duvanom koje je bilo u rukama italijanskog organizovanog kriminala. Njegova pohlepa za novcem ga je učinila toliko neprincipijelnim, da se uklopio u (kriminalno) društvo„, ocjenjuje se u tekstu.

Međutim, italijanski sud je ubrzo odustao od gonjenja Đukanovića jer je on imao imunitet s obzirom na visoku državnu funkciju koju je obavljao.

Međutim, jedna od najtamnijih mrlja Đukanovićeve vlasti svakako je ubistvo glavnog urednika lista „Dan“ Duška Jovanovića. Ovaj list je bio prilično kritičan prema Milovoj vlasti, a nakon 13 godina i dalje se ne zna ko je naručilac ovog zločina.

Afera aferu stiže

Veliki broj najtežih krivičnih djela prate vladavinu Đukanovića, a veliki broj njih se povezuje sa ekonomskih kriminalom. Tako su, na primjer, zvaničnici SAD potvrdili da su trojica rukovodilaca „Mađar telekoma“ podmitili vladine zvaničnike u Crnoj Gori kako bi ta kompanija stekla vlasništvo nad „Telekom Crne Gore“.

Amerikanci su tada saopštili da su ti vladini zvaničnici uzeli od Mađara čak 7,35 miliona evra, a da je mito dobila i „sestra najvišeg vladinog funkcionera koja se bavi advokaturom“.

Nedavno je objavljen i podatak Globalnog finansijskog integriteta (GFI) da je iz Crne Gore od 2001. do 2010. godine iznijeto 6,2 milijarde dolara.

„Porodica premijera (i bivšeg člana komunističke partije) Mila Đukanovića sada je jedan od najbogatijih svjetskih vladajućih klanova, pa su čak i mrvice koje padaju sa njihovog stola velike. Od pet mladih crnogorskih građana najmanje dva su nezaposlena, a Đukanovićev sestrić Edin je kao student kupio stan na Menhetnu za 900.000 dolara“, napisao je u autorskom tekstu „Vorldu“.

Ovo su samo neki od primjera šta se dešavalo i dešava u toku Đukanovićeve vladavine Crnom Gorom. Međutim, sem malverzacija sa velikim ciframa, u javnosti se često iznose i optužbe o stranačkom zapošljavanju i namještanju poslova od strane Milove partije.

Mržnja prema Srbiji i Rusiji

Đukanović je više puta činio poteze koji su bili u suprotnosti sa interesima Srbije. Tako je 2008. godine Crna Gora priznala nezavisnost tzv. Kosova.

Slično se dogodilo i kada su glasali da se tzv.Kosovo primi u UNESKO, iako je to bilo protiv interesa Srbije.

Đukanovićev režim se obrukao i uvođenjem sankcija Rusiji, kao i nelegitimnim ulaskom u NATO, mimo volje većine građana Crne Gore.

Vrhunac svega je što je Đukanovićev režim često vršio pritisak na Srpsku pravoslavnu crkvu, u pokušaju da kao vrhovnu crkvenu instituciju postavi nekanonizovanu CPC.

Inače, jedna od najskandaloznijih izjava koju je Đukanović dao bila je ona o Gavrilu Principu, koga je proglasio ništa manje nego teroristom.