Domovina se brani lepotom

Prošle godine sam sa familijom svratio u savrdak na Kučkim Koritima. Dok smo čekali kačamak, pojavi se niotkuda planinar sa kesama u rukama, punim smeća.

Obično se stidim samo u svoje ime kad treba da se stidim, ali sam tada bio postiđen i u ime „šire društvene zajednice“. Došao čovjek iz Slovenije da pokupi g….a za nama.

Domovina se brani očuvanim prirodnim ljepotama, nacionalnim parkovima i rezervatima. Brani se ribama i pticama, kako kaže pjesnik, ali živim, a ne potrovanim i pobijenim.

Nekad mi je neko prepričao svoje čudesno iskustvo prilikom davne posjete segmentu Kineskog zida, koji se nije baš nalazio na uobičajenoj turističkoj ruti, već je bio duboko u “unutrašnjosti”.

Za sve vrijeme boravka na toj distopijskoj tački Zemljine kugle, nije se mogao čuti niti jedan jedini zvuk, crvkut ptica, zrikavci, bilo što, samo sablasna i jeziva tišina.
Nezvanično objašnjenje je bilo, da je u nedostatku hrane, lokalno stanovništvo pojelo sve što mrdalo zemljom, vodom i nebom. Glad je đavolja rabota, pa takav pomor donekle ima opravdanja.

Nevjerovatno je, uopšte, da naši krapovi, pastrmke i jegulje do sada nisu mutirale u neke “Godzila nadvrste” , kad već uspijevaju da prežive sve ihtiocide, mnogo puta učinjene nemarnim izlivanjem otpadnih voda u rijeke i jezera.Tu su, sa klupe za rezerve, krivolovci da mrežama, agregatima i dinamitom dovrše posao.

I bojim se, dovršiće ga, pa će sledeće generacije moći uživo da vide samo duboko zamrznutu, sa Dalekog Istoka uvezenu ribu a sportskim ribolovom će moći da se bave isključivo u simuliranim uslovima, sa džojsticima i konzolama u rukama umjesto štapova, špula, udica i mamaca.

Vidio sam čak i FB objavu sa ubijenim orlom, iznad čije slike ponosni autor-egzekutor „duhovito“ konstatuje: „Orao pao.“ Što reći!

Domovina se brani osvojenim medaljama na međunarodnim takmičenjima iz matematike, biologije, informatike ili hemije, medaljama koje bi trebalo da su preskupe da bi njihovi nosioci sjutra morali da rade u kafićima i kladionicama. Ili, još gore, do svoje trideset i neke dobijaju džeparac od roditelja.

Brani se intelektualnom i naučnom elitom, uglednim klinikama i prestižnim univerzitetima sa studentima iz cijelog svijeta, savremenim laboratorijama , poslovnim mogućnostima i ponudama koje mladi ljudi ne mogu da odbiju jer znaju da ostajanjem kod kuće dobijaju priliku da pristojno žive, stvaraju i napreduju.

Domovina koja drži do sebe se brani razvijenom infrastrukturom, autoputevima i brzim prugama, mostovima, muzejima,trgovima i parkovima po kojima je prepoznata širom svijeta.

Sjećam se posjete pariškom muzeju naprednih tehnologija, koja nije bila prosvjetljenje, već otrežnjenje, ako je i bilo kakve iluzije u kakvom smo bolnom zaostatku, a koji nažalost, vremenom može da bude samo veći.

U napornom smo sustizanju nas samih od prije tridesetak godina, a kamoli drugih. Pamte se vremena kad su ovdje respektabilno bile razvijene mašinska, elektronska,vojna i druge grane industrije ali posle “egzodusa” najstručnijih kadrova koji ne prestaje da traje već nekoliko decenija, težak je, pretežak oporavak.

Razlog je , prvenstveno, kako neko pametan konstatova, što se sticajem raznih okolnosti, ovdje proizvodi mnogo više istorije nego što može da se podnese.

Vrlo je mali broj država koje razvijaju svemirski program, ali zašto baš naša mora u 21. vijeku da se hvali puštanjem u rad seoskog vodovoda na desetak kilometara od glavnog grada.
Domovina se pored ostalog brani zanimljivom fudbalskom ligom, ATP turnirima, “domaćim” filmovima i pozorišnim predstavama, stanovnicima koji čitaju knjige.

Pristojna domovina ne smije da bude tržište jeftine radne snage i da dozvoli da u njoj čovjek-domaćin mora pošto poto da se seli u grad, umjesto da se u svom selu i na svom imanju bavi poljoprivredom i dostojanstveno živi.

Ne treba da ima ni nevoljnike koji na nekom „trgu inteligencije“ čekaju poslodavca na po jedan dan, pa da bude “daj što daš” da bi mogli nekako da prežive taj dan. I da nemaju ideju ni viziju što će da rade za mjesec, dva ili godinu i gdje će da budu.

Neka tamo, skoro pa savršena domovina se brani izvozom svojih proizvoda, suficitom platnog prometa, proizvodnjom organskog voća i povrća , prepoznatom nacionalnom kuhinjom.
Domovina bi trebalo i da se brani građanima koji mogu sebi da priušte skijaški vikend, ljetovanje na moru, posjetu nekoj evropskoj metropoli i sve ostale prirodne potrebe koje su neprirodno prebačene u zaključani folder „luksuz“.

Domovina se ne brani otimanjem prirodnih resursa od svoje djece, grabežom i devastiranjem svega što dođe pod ruke kao da je “sudnji dan” i kao da niko posle nas ne treba da živi.
Domovina se ne brani ni tako što kamenujemo sopstvene vozove, lomimo mobilijar po parkovima, krademo šahtove sa ulica i lomimo sadnice i drveće.

Domovina se ne brani polukolonijalnim statusom niti ekonomskim ropstvom i besomučnim zaduživanjem koje ni tri sledeće generacije ne mogu da vrate, ni “domoljubima” koji držeći ruku na “junačkim” grudima, dok svira himna, razmišljaju je li preostalo još išta što mogu da otmu ili čije je domoljublje direktno proporcionalno broju poklonjenih a ničim zasluženih kvadrata stambenog ili poslovnog prostora.

Domovina se ne brani gradiranjem patriotizma svojih građana u odnosu na partijsku pripadnost ili nacionalnost, već tako što ne dozvoljava da postoji i jedan njen stanovnik van pravnog poretka i iznad zakona.

“Domovina se brani lepotom
I čašću i znanjem
Domovina se brani životom
I lepim vaspitanjem“