Dogovor Srbije i Crne Gore: Zajedno u odbrani interesa srpskog naroda

Piše: Nemanja Popović

U novim okolnostima, kada je vladarski tron u Kraljevini Srbiji preuzela dinastija Karađorđević (1903), pozicija Knjaževine Crne Gore u odnosu na Srbiju je postajala još više složena i delikatna.

Kraljevina Srbija, kao ustavna i parlamentarna monarhija sa prilično većom teritorijom, puno boljom privredom i spoljnopolitičkim položajem uz prorusku politiku Nikole Pašića, imala je automatsku perspektivu da prestižom nadvisi Crnu Goru u srpskom i južnoslovenskom pitanju.

Situacija Crne Gore u odnosu na Srbiju, u srpskom nacionalnom pitanju, dobila je novi oblik. Rusija će u buduće svoje političke interese više tražiti kroz podršku Beograda nego Cetinja. Ovakvo rukovođenje Rusije bilo je potpuno realno uzevši u obzir da je Srbija u svakom smislu politički kapacitetnija srpska zemlja, te se Petrogradu svakako više isplatilo podržavati nju.

Bilo kako bilo, dva dvora su bila svjesna da moraju sarađivati za dobrobit neoslobođenog dijela srpskog naroda. S jedne strane osjećali su se nasrtaji Austro-Ugarske koja je pokušavala da nametne sve veći primat na Balkanu i osujetiti uticaj i ciljeve ruske politike, pri čemu je ocijenila da su joj dvije srpske države smetnja, u novim političkim okolnostima gdje se na oba srpska trona nalaze vladarske kuće koje se oslanjaju najednorodnu i jednovjernu im državu Rusiju.

Prve zvanične priče o savezu Srbije i Crne Gore desiće se u septembru 1903. godine, razgovorom između srbijanskog poslanika u Carigradu Save Grujića (koji se spremao da preuzme premijersku poziciju u Srbiji) i crnogorskog ministra spoljnih poslova Gavra Vukovića, koji se dogodio upravo u osmanskoj prijestonici. Njih dvojica su dali ocjenu da je situacija „pogibeljna, kako za srpski narod u Turskoj carevini, tako i za obje srpske države“.

Tada su se usaglasili da se hitno moraju povesti pregovori i utvrditi sporazum. Stanje srpskog naroda u Makedoniji i Staroj Srbiji zaista je bilo alarmantno. Arnautski zulumi su bili sve češći. Sve velike sile su ukazivale na hitnost rješavanja ovog pitanja, ali je Austriji, za razliku od Rusije, više išlo u račun da ovaj prostor i dalje bude u rukama „bolesnika na Bosforu“, pa da se reformama podiže nivo poštovanja ljudskih prava, nego da Srbija pod Karađorđevima ostvari vlast nad ovim prostorom.

Sve je rezultiralo Mircšteškim sporazumom velikih sila, koji je garantovao politički status kvo, uz obavezu reformi na ovom prostoru.

Iz zvaničnog Beograda još uvijek nije stizala konkretna inicijativa, tako da je knjaz Nikola preuzeo inicijativu. Krajem decembra 1903. ministar Vuković šalje pismo predsjedniku srbijanske vlade Grujiću u kome ga podsjeća na raniji razgovor u Carigradu.

Vuković je istakao očevidno prijeteću balkansku situaciju, pri čemu se Crna Gora i Srbija nalaze na pragu događaja, „koji prijete njihovom opstanku. “U pismu je apostrofirana opasnost od Austrije, kao i miješanja Bugarske u Makedoniji, te da bi odustajanje od sporazuma bilo pogubno za Srbiju i Crnu Goru, „jer što bude sa jednom srpskom državom, moraće neizbježno biti sa drugom“.

Vlada Srbije je time pozvana da sa crnogorskom vladom stupi u sporazum „u svim pojedinostima zajedničkog držanja“. I knjaz Nikola je lično pozvao kralja Petra na sklapanje sporazuma, uz želju da odnosi dvije države idu „jednim političkim kolosjekom.“

Vlada Crne Gore je februara 1904. godin prihvatila načelni sporazum koji je predložila srbijanska vlada. Ova načela su polazila od postojeće reformske platforme velikih sila za Staru Srbiju i Makedoniju.

Sporazum je počivao na sledećim principima: „1) Oba vladara obavezuju se da će zajednički i sporazumno raditi na odbrani i unapređenju interesa srpskog naroda. 2) za osnov rada uzimaju reformni program velikih sila, uz obavezu da svim sredstvima pomažu da se on ostvari uzdržavajući se od svega što bi moglo omesti njegovo izvršenje, 3) u slučaju neuspjeha reformne akcije, iz bilo kojih razloga, vladari će za sebe zadržati pravo da svoje držanje podešavaju prema prirodi opasnosti koje bi ugrožavale srpske interese, o čemu će sledovati bliži sporazum.“

Tih dana ministar Vuković je saopštio knjazu Nikoli i Vladi kako su u Carigradu doznali o vjerovatnoći austrijskog prodora u Sandžak i dalje. Radi toga, u nacrt je unijeta i tačka koja je glasila: „Obje države obavezuju se da će se usprotiviti zajednički, svim silama i sredstvima, kojima raspolažu, protiv svake neprijateljske akcije i izolovane okupacije, ma od koje strane dolazile.“

Tendencija je jasno usmjerena protiv namjera Austro-Ugarske carevine. Nacrti sporazuma su pretrpjeli još nekoliko dopuna i prijedloga sa obje strane, ali do formalnog potpisivanja ugovora između Srbije i Crne Gore nije došlo. Bilo je neslaganja oko uloge koju je nacrt davao Rusiji kada je arbitraža nad eventualnim sporovima u pitanju, kao i neslaganja oko ubacivanja teritorijalnih pitanja u nacrt.

Prema saopštenjima crnogorskog ministra Vukovića, Rusija, koja je bila dobro informisana o pregovorima, insistirala je da se oni obustave. Rusija je strahovala da bi moglo doći do znatno težih komplikacija ukoliko bi Austro-Ugarska carevina doznala o ovim pregovorima.