Dobro posoljena priča

Priredila: Branislava Mićić

Slogan je složena stvar. Da li je za pisca zadatak stvaranja slogana ipak manje složen nego za osobe koje se ne bave tekstom?

Svakako, jer je običan čovjek više usmen nego pismen. Tvorac slogana mora da poznaje srž jezika, pri čemu nije presudno da je tvorac slogana pisac. On mora da bude tri u jedan: menažder prodaje, trgovac i pisac.

Kako se prave mentalne udice u vidu slogana? Da li storiteling ima svoja pravila?

Devedesetih godina, dok oficijelna Crna Gora još nije postala otvoreno antiruska i antisrpska tvorevina, počeo sam da flaširam morsku vodu i da je kao biološki uzorak prodajem domaćim i stranim turistima, pod sloganom: A Drop of Montenegro, što je vrhunski slogan za takav suvenir. Jer, nemojmo se zavaravati: ljudi dolaze zbog mora na poklonjenje nekoj obalnog geografiji, ne zbog vanpansionskih aktivnosti. More je motiv.

Storytelling je umjetnost pričanja priče, iliti pravljenje narativa oko nečega što može biti naplativo, bilo da se radi o političkoj kampanji ili flaši morske vode u kojoj je na simboličan način zarobljen duh ljeta.

Zašto se „priča“ mnogo bolje pamti od imena brenda? Da li su ljudi „bića priče“?

Sve što smo u životu saznali, ili smo pročitali, ili smo čuli. U eri u kojoj čitanje odumire, priča dobija na značaju, ali je i zagađena ispraznim brbljanjima koja ne razmjenjuju saznanja.

Kada sam profesora Jerkova pitao kako da se kao student književnosti nađem u njegovoj kritičarskoj milosti – on je odgovorio: Jednostavno, napišite dobru priču!

Dobra i zanimljiva priča nalaze se u osnovi svakog dobrog romana, i u osnovi svakog dobro prodavanog proizvoda. Dobro prodavani roman i dobro prodavani proizvod ne moraju nužno da budu i kvalitetni, jer je jezik počesto sredstvo manipulacije, ali bez jezika nema, to hoću da kažem, dobrog romana, ni dobrog proizvoda, ako ni zbog čega, a ono zato što se i o dobrom romanu i o dobrom proizvodu svuda unaokolo dobro i mnogo priča.

Da li vam je poznato da je neko od svetskih pisaca zarađivao za život, sastavljajući slogane?

Nije mi poznato konkretno ime, ali je nemoguće pretpostaviti da poznati pisac nije pravio „tezge“, svjestan da mu je jezik sve vrijeme alat.

Poznajem pisca koji iznajmljuje sebe na način što o trošku drugih ljetuje da bi ovima sve vrijeme pričao zanimljive priče i tvorio im atmosferu. Nikada se lično na ovaj način ne bih iznajmljivao, ali ako to objema stranama odgovara, i to je ok.

Ispričajte nam kako se u vašoj glavi rađao slogan za Džemarin džem od borovnice i lavande? Dok je džem puckao na šporetu smederevcu, vi ste cedili suvu drenovinu…

Dugo sam pokušavao da sloganom spojim geografiju u kojoj raste borovnica, i geografiju u kojoj raste lavanda. Borovnice nema tako gdje raste lavanda, i obratno. Jedna od verzija bila je „Ukus koji pomera granice Mediterana“, u smislu da obalni aromat ulazi u kontinent, ulazi u borovničino geografsko polje. No se Džemari taj slogan nije dopao, pa smo morali da radimo dalje.

Iako ja ne volim pošalične slogane, igrom riječi nastao je Džemiteran – džem sa ukusom Mediterana, što se Džemari pak dopalo.

Kako je nastajao i razvijao se narativ vaše Knjižare So?

Rodonačelni knjižar, Jovo Sekulović, tri godine prije Gece Kona u Beogradu osnovao je 1898. u Herceg Novom klasičnu knjižaru. Po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića, Knjižara So ima pravo da baštini tradiciju dugu 121 godinu. Ove godine slavimo 140 godina od rođenja Jova Sekulovića i 15 godina Knjižare So.

Mogli smo knjižaru da nazovemo na neki od uobičajenih načina – intelektualnim pojmom, imenom pisca, ili nazivom književnog djela, ali nismo, nego smo je nazvali Knjižara So jer se nalazi u gradu koji je 1382. osnovan upravo zbog trgovine solju, jer se nalazi na glavnom trgu koji se nekad zvao Trg soli, i zato što dobrom knjigom mi uvijek osolimo našu pamet!

Knjižara So je dakako mjesto od dobrog ukusa, što nije naš oficijelni slogan, ali je takođe i mjesto neobičnih artefakata. Tako je npr. Marina Jovićević, prvi generalni konzul Republike Srbije u Herceg Novom, godine 2011. otkrila atipičnu spomen-ploču na kojoj, u mermeru, na A4 formatu piše: U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Jovan, 1, 1.

Da li ste primetili da sa razvijanjem priče o Knjižari So raste i vaš profit?

Knjižara So je do sada postala prepoznatljiva a za mnoge posjetioce Herceg novog i nezaobilazna institucija kulture. Čitanje kao sakralni vid postojanja odumire, tako da jedino našem narativu i vještini stotitelinga možemo da zahvalimo što postojimo ovoliko dugo. U međuvremenu smo postali i izdavačka kuća, u kojoj stoluje nagrađivani pisac, tako da imamo tri u jedan. Sa jedan u jedan, pa čak ni sa dva u jedan, niko u ovom poslu ne bi nezavistan mogao da opstane.

Imate li predstavu koliko novca, odnosno prihoda donosi dobar storiteling vlasnicima brenda?

Na Zapadu jedan dobar slogan može čovjeku da riješi krov nad glavom.

Imaju li Srbija i Crna Gora operativne narative, što državne, što privredne, što turističke…?

Ne. Srbiju decenijama vode suvereni koji su okruženi lošim đacima, lažnim doktorima nauka, oberposlušnicima, koji ne rade za dobrobit zemlje, nego za dobrobit sebe.

Ako i postoji turistički slogan Srbije ja za njega nisam čuo, a oficijelni slogan Crne Gore –Wild beauty – divlja ljepota, verbalna je prevara. Turist očekuje ekološku divljinu, a dočekuje ga mentalitetska divljina, u brdima posebno, i more smeća.

Da li nam društvene mreže idu na ruku da bitke u budućnosti ne gubimo zbog “tanke priče”?

Ne bih rekao. Društvene mreže svojim kratkim tekstualnim i vremenskim formama fragmentizuju um. Jedino dobro školstvo, koje nagrađuje najbolje, može fragmentizovane umome da upregne do mjere da mladi ljudi poslije završene škole mogu da postanu stručnjaci za nešto, a ne ni za šta, makar postali i zanatlije, a ne menadžeri blejanja po kafićima.

Koji biste slogan dali Beogradu?

Ono što je srećno pronađeno ne vrijedi ponovo otkrivati. Beograd – Kapija Balkana, napisala je NIN-ova dobitnica Svetlana Velmar Janković.

Izvor: Černagorija