Đukanovićeva kandidatura fingirani NATO sukob protiv Rusije

Piše: Nebojša Popović

Tek što je ozvaničena kandidatura Mila Đukanovića ispred  vladajuće Demokratske partije socijalista na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, postalo je jasno da će borba protiv ruskog uticaja i veličanje članstva Podgorice u NATO-u biti lajtmotiv njegove trke za šefa države.

Zapadni mediji požurili su da Đukanovića obaspu pohvalama, ističući značaj izbora kao sudbinske odluke o tome hoće li Crna Gora nastaviti da slijedi zapadnu politiku.

Od predstojećih izbora predsjednika Crne Gore zavisi da li ona ostaje na zapadnom kursu, ili će na drugu stranu, u orbitu Rusije, upozorava Asošijeted pres.

Američka agencija ocjenjuje da je DPS za izbore 15. aprila „nominovao svog lidera koji je prkosio Rusiji da bi ta mala balkanska zemlja prošle godine ušla u NATO“.

Ništa manje nije indikativan ni osvrt francuske agencije AFP, koja navodi da je Đukanović „vješto sproveo pristupanje (Crne Gore) NATO“, uz ocjenu da on „već izgleda kao favorit za predsjednika, i ako ankete trećinu glasova daju njegovom protivniku“, i to, kako se dodaje, „apriori najopasnijem — biznismenu Mladenu Bojaniću, koji ima podršku proruske formacije, Demokratskog fronta“.

Ovakav stav vodećih zapadnih agencija vjerovatno bolje nego bilo šta drugo objašnjava stvarne razloge kontinuirane podrške koju Đukanović decenijama uživa od strane SAD i NATO-a, a oni su, bez dileme, isključivo geopolitičke prirode.

Po svemu sudeći, pozornica za predstojeće predsjedničke izbore u Crnoj Gori već je spremna, i to će, sasvim izvjesno, biti još jedan fingirani NATO sukob protiv Rusije, gdje će kandidat zapadnih centara moći ponovo biti na „braniku domovine“, protiv tobožnjih proruskih elemenata.

Da je to zaista tako, govori i upozorenje američkog analitičara Januša Bugajskog, koji odnekud već „zna“ da će „Kremlj nastojati da utiče na predstojeće predsjedničke izbore u Crnoj Gori“, pa stoga uopšte ne krije da Vašington već ima svog omiljenog predsjedničkog kandidata.

„Crnogorci treba da budu na oprezu i čuvaju svoju demokratiju. Takođe, moraju imati na umu i lekcije iz prljavih trikova koje Putin primjenjuje u nekoliko zapadnih zemalja, uključujući i SAD. Ne može se odbaciti ni mogućnost nasilnih provokacija, da se diskredituje aktuelna vlast i potkopa kandidatura DPS-a“, poručuje Bugajski.

Ovakva izborna retorika, bez sumnje, najviše će pogodovati samom Đukanoviću koji je svoju višedecenijsku klijentelističku ulogu prema Zapadu dobro naplatio na domaćem terenu.

Takođe, još jedna runda priče o navodnom „čuvaru zapadnih vrijednosti“ i borcu protiv „malignog ruskog uticaja“ na Balkanu, mnogo je poželjnija politička arena za kandidata DPS-a, nego iole realna priča o nagomilanim problemima koje ima Crna Gora, kao i o životnom standardu građana koji je sve više napuštaju.

Sa druge strane, sama činjenica da je i Demokratski front pružio podršku Mladenu Bojaniću, kandidatu iza kojeg je stao najveći dio opozicije i kojeg su podržale i opozicione stranke koje su savim otvoreno bile za ulazak Crne Gore u NATO, izgleda da je u očima Vašingtona dovoljan razlog da ga apriori odbaci kao poželjnog kandidata za Zapad.

Upravo ovaj detalj zasigurno daje i najbolji odgovor kakva je u biti NATO demokratija u praksi.

DF kao navodno „proruski“ element, iako najjači opozicioni politički savez u Crnoj Gori (bez čijeg je aktivnog učešća nemoguća smjena vlasti) — nije poželjan partner za NATO i Ameriku, ili ono što SAD nazivaju „lojalnom“ opozicijom, pa se Vašington zbog geopolitičkog računa radije odlučuje da Crna Gora i ubuduće bude „sigurno antirusko uporište“, nego li demokratija zapadnog tipa.

Takođe, Đukanovićevom kandidaturom u potpunosti padaju u vodu brojne najave i projekcije NATO zagovornika i dijela takozvane „građanske opozicije“ u Crnoj Gori, koji su mjesecima prije i nakon ulaska zemlje u Alijansu tvrdili kako ulaskom Crne Gore u taj vojni savez nepovratno otpočinje proces demokratizacije i odlaska Đukanovića sa političke scene.

Teško da je politički promašaj u tom smislu mogao biti veći.

Upravo primjer Crne Gore snažno potvrđuje da SAD i NATO u praksi ne barataju istinskim vrijednostima demokratije, već da tu mogućnost dopuštaju samo u slučaju pojave za njih „lojalne opozicije“ — što u prevodu znači da je promjena moguća samo kako bi sve ostalo isto.