Đorđević: Ponovo sam se rodio

I kad ne pogađa pobedničke trojke uz zvuk sirene Aleksandar Đorđević vuče ključne poteze na putu ka medalji. Srebro na Svjetskom šampionatu u Madridu, koje je osvojio kao selektor, donijelo je više radosti ljubiteljima sporta u našoj zemlji nego, recimo, njegov koš protiv Hrvata na „Evrobasketu 1997” u Barseloni.

Samo dvojica su prije njega uspjela da stignu do svjetskog finala i kao igrači i kao treneri: Sergej Belov (SSSR/Rusija) i Željko Obradović (Jugoslavija/Srbija).

Poslije blistave igračke karijere, izgrađene prjie svega na partijama u reprezentaciji, mnogi su sumnjali da takav uspjeh može da ponovi kao selektor. Dovoljno je samo pogledati sve one izjave stručnjaka i bivših košarkaša proteklih mjeseci. Uz njegovo ime kao ogroman minus upisivali su: neiskustvo! On ih je demantovao na prvom koraku.

Prestao je da igra košarku prije devet godina i od tada je do decembra 2013. čekao poziv da bude selektor. I dočekao ga je od svog saigrača Dejana Bodiroge, danas potpredsjednika Košarkaškog saveza Srbije. Moglo je da se čuje u sportskim krugovima da je to njihov zajednički rizik. Ali, oni su vjerovali jedan u drugog, u svoje saradnike i danas uživaju u zajedničkom uspehu. Naša reprezentacija se poslije 12 godina vratila sa svjetskog šampionata sa medaljom. Ispred nas je samo Amerika.

Utisak je da se iza ovog za mnoge neočekivanog uspeha krije vaša dobra komunikacija sa igračima koji ističu da ste veliki „motivator”?

Motivacija je obostrana i zavisi od povjerenje, jer da biste nekoga motivisali mora da vam vjeruje. Od prvog dana priprema imao sam svakodnevne razgovore sa igračima, grupne ili jedan na jedan, mnogo emocija je izašlo iz mene, mnogo energije. Mojim saradnicima pripadaju ogromne zasluge za ovaj uspeh. Pokušavao sam da im prenesem nešto u šta zaista verujem: da imaju moć samo kao tim. Stalno sam im govorio: „Igrajmo svim srcem i pokažimo koliko vrijedimo na terenu”. Teren je jedino mjerilo.

Igrači ne kriju da uživaju u vašim govorima na treninzima i pred važne bitke i da ih to „podiže”. Šta ste im rekli kad ste se prvi put okupili, u trenutku kad je sumnja u mogućnosti ovog tima bila najveća?

Prva poruka bila je da su u misiji povratka košarkaškog sjaja Srbiji. Da svakom svojom riječju i postupkom moraju da doprinose približavanju tom cilju. Rekao sam im da naša misija nije medalja, već da košarka u Srbiji dobije vrijednost koju su joj neki oduzeli, a da oni nisu ti koji su doprineli da padnemo tako nisko. Da se skloni masa negativnosti iz srpske košarke, sve ono što je vuče u ambis. Rekao sam im: „Samo to tražim od vas, to ne smijete da smetnete s uma ni u pobjedama ni u porazima”.

Izgledalo je da zaista verujete da je moguće čudo u finalu protiv Amerike?

Uvijek vjerujem u ono što radim, u ljude s kojima radim. Na dan finala rekao sam igračima: „Igramo za zlato, mene srebro ne zanima. Ne palim vas časna riječ, stvarno mislim da danas niko nije nepobjediv”. Nijesmo uspeli sada, ali ako nastavimo ovako da radimo ko zna šta će biti sledećeg puta…

Deluje da ste veoma bliski sa igračima, ali i da ste oštri prema njima?

Igrači su od prvog dana prihvatili jedan od mojih savjeta: „Kad se zezamo, zezamo se, a kad radimo, radimo… Nekima sam rekao da umem i bolje da se zezam od njih i da radim više od njih, ali sve u svoje vrijeme. Ušli smo iskreno u ovaj odnos, oni su prepoznali moju energiju, spremnost da se bavim njima, i timski i ponaosob.

Pripisuje vam se da je Miloš Teodosić procvetao kod vas, ušao je i u prvu petorku šampionata?

Teodosić jeste lider ovog tima, od njega sam tražio još prvog dana priprema da bude motivator i kritičar saigrača. Rekao sam mu: „Tvoja pohvala njima znači deset puta više nego moja, a i tvoja kritika ima veći efekat”. Malo smo pričali, jer Teo zna sve o košarci, veliki je majstor igre, ali smo doticali neke druge teme oko odnosa u timu i stvaranja timskog duha. Posvetio sam mu dosta pažnje, a on je to vratio desetostruko. Najžalije mi je što dvije nedelje nije mogao da stane na nogu, jer u suprotnom bi bio najspremniji i najbolji igrač na šampionatu. Rekao sam mu da ga vidim kao „em-vi-pija”. Svi su pričali da je tanak u odbrani, čak i neki igrači, ali ih je on demantovao.

Po ugovoru Svetske košarkaške federacije i NBA igrači iz NBA imaju poseban tretman (nije im dozvoljeno da za vrijeme leta učestvuju u akcijama reprezentacije duže od pet nedelja, što uključuje utakmice, pripreme, putovanja…) zbog čega ste u startu morali da se borite za Miroslava Raduljicu. Po opštem mišljenju, on je igrač koji je najviše napredovao na ovom šampionatu.

Bio je van forme kad se pojavio. Ali, on je NBA igrač, postoji razlog zašto je u toj ligi. Bodiroga je insistirao da Raduljica bude dio ovog projekta, stao je iz sve snage iza njega. Došao je na pripreme u nekom svom fazonu, kad se nije znalo da li može da trenira ili ne zbog propisa NBA. Dva dana i dve noći sam razgovarao sa generalnim menadžerom Milvokija, uvjeravao ljude iz tog kluba da je Raduljici upravo potreban trening, da je to dobro za njih, ali oni su se držali „pravila 35 dana”. Raduljica mi je rekao: „Ne mogu da treniram zbog blokade NBA”, bio je tu i njegov menadžer. A ja sam na to kazao: „Ima da ideš s nama na pripreme, a ja ću da nađem način da treniraš”. I onda je iz Amerike stiglo pismo Milvokija: Našem igraču se dozvoljava da uđe u sistem treninga. Što je odluka da može da trenira s nama. Odmah sam kazao našem tim-menadžeru Neši Iliću da prenese Raduljici sadržinu pisma. Odlazim na trening i vidim da je Raduljica prvi stigao, gleda me sa smeškom i overavamo rukama.

Poslije pobjeda protiv Brazila i Francuske pustili ste i neku suzu?

Suze su samo za reprezentaciju. Kad sam u njoj svaki uspeh i svaki poraz imaju posebnu težinu. Nijedan klub ne može da izmami takve emocije

Izgleda kao da opet proživljavate sportsku bajku koja je neponovljiva?

Može da se kaže da sam se ponovo rodio. Sportistima koji se ne potvrđuju kroz rezultate uvek nešto fali. Više nijesam igrač, ali imam isti pristup kao trener. Eto, prvi dan poslije Amerike već razmišljam kako će da izgleda prvi dan okupljanja za Evropsko prvenstvo sledeće godine. Svi jedva čekamo da opet budemo zajedno. Bićemo sigurno jači nego sada.

Kako dalje, šta učiniti da naša košarka ostane na ovim visinama?

Ovaj zamajac treba iskoristiti, treba potvrđivati ovaj uspjeh. Vratili smo sjaj našoj košarci, a mnogi će imati koristi od toga, čak i neki koji to ne zaslužuju… Smeta mi i to što u „Ćiru” niko nije želeo da uđe, a sad bi svi da se uguraju u brzi voz.

Stiče se utisak da narednog leta nećete imati problema sa odzivom igrača?

Rekao sam igračima da me ne zanimaju posrednici da bih komunicirao s njima. Želim samo direktan odnos. Drago mi je da su se poslije finala javili Micić, Dangubić, Lučić i Nedović i što znaju da su u neku ruku deo našeg tima. Kao što sam rekao dok smo bili u Granadi, kad mnogi nijesu vjerovali, da će ovaj tim tek da pobjeđuje, tako i sada kažem da vjeruju u nas.

Da li je bilo teških razgovora sa igračima za vreme priprema?

Mogu da kažem da je bilo i pohvala i kritika. Zatražio sam od igrača samo da me slijede i kazao im da ću na kraju za sve loše ja biti kriv. Događalo se da povisim ton, ali za dva meseca nikoga nisam opsovao.

Neki strastveni ljubitelji košarke, među njima i neki bivši reprezentativci, izjavljuju proteklih dana da je „košarka dokazala da je nešto posebno za Srbiju”?

Mogu samo da kažem da je košarka bila pokretač kulture i sporta kod nas, jer su je vodili kulturni, odvažni i sposobni ljudi. I ubijeđen sam da će to opet biti.