Djecu vam neće oprostiti: Zla u Donbasu

Poslednjih dana čujemo mnogo o nesreći koja se dešava u Ukrajini. Patnja koju proživljavaju obični ljudi ne ostavljala nikoga ravnodušnim i niko, sa malo savjesti, a i malo sjećanja na zlo rata, ne može se radovati tragedijima koje zadese jednog malog čovjeka, koji nema ništa sa odlukama velikih sila.

Ipak, mada je često lako donijeti zaključak ko je agresor i ko i zbog čega napada, u ovoj situaciji svi smo pomalo nijemi, pomalo neuki, a iznad svega zaboravni.

Zašto se uopšte vodi ovaj rat? Koji je ruski interes? Mnogi bi rekli da se radi o okupaciji, da Rusija želi da pokori Ukrajinu. Oni koji se u to razumiju malo više i malo bolje, znaju da Rusiji doista ne treba Ukrajina kao takva. Oni ne mogu imati interes u osvajanju vrlo problematične teritorije, koja već godinama, decenijama, još od raspada SSSR-a, nije uspjela da stane istinski na svoje noge, niti ima kakvo posebno bogatstvo koje Rusija već nema. Dakle, ovo nije jedan od onih ratova, koje je prethodno vodila Amerika, koji su se uvijek neizostavno ticali nafte, gasa ili kakvih drugih bogatstva koje bi potom SAD eksploatisale.

Problem je, čini se dublji. Kako je rekao predsjednik Brazila Žair Bolsonare, Rusi i Ukrajinci su bratski narodi i teško da će moći u tom sukobu neko bolje da se, na kraju dana sporazumije, do upravo ta dva naroda. On je dodao da su Ukrajinci pogriješili stavivši svoju sudbinu u ruke komičara. Sjetimo se, Žorž Klemenso je jednom prilikom rekao da je rat isuviše ozbiljna stvar da bi se prepustila generalima, pratići tu liniju argumentacije nije teško zaključiti da je rat izvjesno isuviše ozbiljna stvar da bi se prepustila komičarima.

Jednom smo već bili u sličnoj situaciji kada su SAD u oktobru 1962. godine ustanovile da SSSR skladišti svoje nuklearno nauružanje na Kubi, svijet je trinaest dana bio na ivici nuklearnog rata. Lansiranje nuklearne rakete sa Kube na Vašington ne bi uzelo duže od pet minuta i takva zamisao je utjerivala opravdan strah u kosti Amerikancima. Danas bi, učlanjenjem Ukrajine u NATO savez, raketa doputuvala brže do Moskve, nego što bi iz Havane u Vašington. Iz tog razloga svi jesu u strahu od potencijalnog nuklearnog rata, mada se ipak, čak i oni najokoreliji protivnici ruskog sistema, oslanjaju na savjest ruskog predsjednika da to takvog uništenja neće doći.

Vratimo se opet na to zašto se desio sukob između bratskih naroda. Jasno je da je NATO ključan faktor i njihovo odbijanje da javno kažu kako Ukrajina neće biti njihova članica. Putin je, doduše, govorio i o nekom sprečavanju genocida u Donbasu. Većina medija o tome nije podrobnije izvještavala. Razlog zbog kog je to tako jeste činjenica da velika većina medija jeste u vlasništvu neke od zapadnih medijskih kuća ili je bar finansirana od strane prozapadnog finansijera. Pored toga, trenutna cenzura navela je mnoge medije da izbjegnu objavljivanje stradanja ruskog naroda u Donbasu. Da li je to pravedno? Ne. Tako da, zarad objektivnog izvještavanja i zvog poštovanja prema stradalima, u nadi najskorijeg pomirenja Ukrajine i Rusije, red je da se sjetimo i nekih ruskih žrtava, koje se nisu desile toliko davno, a o kojima se danas ćuti.

Stradali Rusi – ubijeno više od 150 djece

U člancima, prevedenim od strane „Bunta“, podijeljenim na internet sajtu, pronalaze se na jednom mjestu mnogobrojni potresni prikazi stradanja Rusa u Ukrajini od strane ukrajinske vojske.

Ukrajinska vojska je u periodu od 2014. do 2021. godine ubila više od 150 djece u DNR i LNR, a ranila još više. Kako prenosi „Bunt“ centralne ulice grada Gorlovke su 27. jula 2014. godine iz lansera napale oružane formacije Ukrajine. Kao rezultat toga, 20 civila, uključujući četvoro dece, ubijeno je na ulicama grada. Ovaj dan je uzet kao dan žalosti i ušao je u istoriju grada kao „Krvava nedelja“. Kako prenosi sajt pravoslavie.ru, 2015. godine služen je, na godišnjicu „krvave nedelje“, parastos stanovnicima koji su poginuli u oružanom sukobu.

Tokom granatiranja Gorlovke, poginula je 23-godišnja Kristina Žuk sa svojom desetomesečnom ćerkom Kirom, koju je držala u naručju. Trčala je sa ćerkom u naručju, pokušavajući da pobegne. Kristina Žuk je nakon svoje smrti postala poznata kao „Gorlovka Madona“.

Arina Gusak, rođena 4. septembra 2010. ubijena na putu ka vrtiću 21. januara 2015. godine

Na fotografiji je Georgij Sergejevič Komarovski, rođen 21. jula 2007. Ubili su ga naoružani zločinci iz Oružanih snaga Ukrajine i NSU 18. januara 2015.

Na fotografiji je Makaev Danila Olegovič, rođen 31.03.1998

Ubili su ga naoružani kriminalci iz Oružanih snaga Ukrajine i NSU 26. januara 2015. tokom artiljerijskog granatiranja grada Debaljceva, DNR.

Odgovor Kijeva

U aprilu 2019. godine, ministar socijalne politike Ukrajine Andrij Reva je u intervjuu za Bi-Bi-Si ovako opisao stanovnike LNR i DNR: „Otišli ​​su svi koji su bili proukrajinski nastrojeni. A oni koji hoće da primaju dve penzije – tu i tamo neka se strpe. Uopšte mi ih nije žao. Žao mi je onih vojnika i oficira sa porodicama koji su tamo ubijeni zbog ovog ološa.”

Bez saosjećanja ne može biti ni pomirenja. Rusi su trpjeli genocid na teritoriji Ukrajine i njemu se moralo stati na kraj. Da li je to moralo da se dogodi ovako to ne možemo znati, ali jedno je sigurno – nevini su stradali godinama, a njih niko nije želio da čuje.