Dječak Risto Radović prije nego što je postao Mitropolit Amfilohije

Dođe Risto u školu, i učitelj, odmah s vrata to opazi, pa mu naredi da ustane:
– Ime i prezime?
– Risto Radović, drugi razred.
– Šta si naučio za danas?
– Oče naš.
– To u školi nismo radili, ajde ispričaj.
Risto izrecitova: „Oče naš iže jesi na nebesjeh…”
– Gde si to naučio?
– U Manastiru, kad nas je otac vodio na službu, da gledamo svece i kraljeve.
– A kod kuće, šta si naučio?
– Kod kuće „Kad se ženi srpski car Stjepane, nadaleko zaprosi đevojku…”
– Znaš li čitavu?
– Znam, evo da čujete.
– Ti pređi u treći razred.
*
– Djeco, iz Ministarstva prosvjete javili su nam da Boga nema. Recite to svojim ukućanima, da znaju, da popovima ne vjeruju. Nema više potrebe da se ide u crkvu. (…) Šta oćeš, Radoviću, šta ti nije jasno?
– Moja majka svaki dan kaže: „Bože, pomozi!”
– Tvoja majka je seljanka, nije išla u školu i nije imala gdje da nauči da Boga nema.
Tada ruku diže učenik Miodrag:
– Moj stric radi u Udbu. On kaže da Boga nema, jer da ga ima Udba bi ga sigurno uhapsila.
Riso sjede.
– Što si sjeo, Risto?
– Ja znam da Boga ima, gleda me, gleda sve nas i smiješi se.
– Kako gleda, odakle gleda, ko ti je rekao da gleda?
– Gleda, milo mu je što nas gleda, kad Bog gleda on je veseo.
– Nije to iz tvoje glave, dijete. – namršti se učitelj i naredi mu da mu sjutra dođe otac u školu.
*
– Mali je dobar u svemu, odlično uči pjesmice, zna zemljopis, ali zapeo Boga ima pa Boga ima. Zvao sam te da vidimo što ćemo s njim. Odozgo je stigla naredba da Boga nema. To je partija utvrdila na naučnoj osnovi i sad ja ne mogu da dozvolim da mi jedan Risto Radović kvari ostalu djecu.
– Druže učitelju, Bog nikoga nije pokvario pa neće ni Rista ni druge đake. Neka on vjeruje u šta vjeruje. Dijete je iskrenije od partije.
– (…) Onda idite kod kaluđera, i ti i on.
– Ići ćemo i kod kaluđera. Tamo smo svi kršteni, i ti si tamo kršten nego ti se slabo primilo.
– Vrijeđaš druže Ćiro, misliš ako si Radović da si najpametniji i najjači! Jesi li mu ti otac ili nijesi?
– Ja sam mu otac, i Gospod mu je Otac. Moga Rista ispituj iz svih predmeta, neka uči sve kao i drugi, ali mu Boga ne diraj. Kad bi birao između mene i Gospoda, on bi izabrao Gospoda.
– Onda on nije za ovu školu!
– Sam će on ići u školu za njega. Poslušaj me: nije Bog da o njemu odlučujemo ti i ja.
– Odlučuje partija!
– Partija je od juče, a manastir ima sedam stotina godina… Treba učiti svega onoliko koliko to traje. Doviđenja.

Dragan Lakićević, „Morača: zemlja reka i manastir” u „Đedo – šta nam je značio mitropolit Amfilohije?”, 2020; 99 – 101.