Đakovica bez Nade

Piše: otac Gojko Perović

Poljka Kastratović, Jela Mijović, Nadežda Isailović i Vasiljka Perović. To su imena četiri starice koje su posljednje dvije decenije bile jedini srpski ( a po prezimenima se vidi da su Srpkinje iz Crne Gore ) stanovnici Đakovice. Blagodareći njihovoj hrabroj i nebeskoj odluci da doživotno ostanu u gradu u kom su ponikle – Đakovica je sačuvala multietničnost, a ove starice su postale čuvari grada.

Je li pretjerano reći da su one svojim opstankom u Đakovici sačuvale grad? Je li to patetično? Zvuči li nacionalistički ili anti-albanski?

Ako pojam grada vežemo za njemu srodan pojam civilizacije, i ako vjerujemo da u gradu treba da žive ljudi – bez obzira na njihovu krv i jezik; ako znamo da je najljepši grad – otvoren grad, kako za one koji u njega dolaze, tako, i tim prije za one koji su se u njemu rodili…. e onda Đakovice nema bez Srba. Đakovica bez Srba je plemenski šator. Đakovica, uostalom, ne bi imala ni svoje ime – da nije srpske istorije na ovim prostorima.

Kada smo prije 4-5 godina, mi iz Crne Gore, posjetili Đakovicu, u želji da uđemo u tamošnju pravoslavnu crkvu, i da se, na licu mjesta, sjetimo crnogorskih vojnika koji su je 1912. g. oslobodili od Turaka i učinili sastavnim dijelom Kraljevine Crne Gore – naišli smo na crkvenu portu Uspenja Presvete Bogorodice. Zabarakadiranu. Sa policijom koja čuva ulaz. Sa vrlo negostoljubivim momcima iz okolnih kafića koji su ”progovorili srpski” čim su nas ugledali. Sa preporukom policajca da ”bi bilo dobro” da ne ostajemo dugo… Iza crkvenih vrata dočekao nas je mir Nebeskog carstva. Četiri bake Đakovčanke, poslednje preostale Srpkinje u ovom gradu – živjele su tu, u porti gradske crkve, u sred grada, u sred ludila. Bile su više zagledane u Nebo nego u ono što ih okružuje. A one, starinskog kova i željne ”nekoga svoga” rastrčale se da nas posluže i da nas dočekaju… u ime cijelog grada. U ime Srbije. U ime Crne Gore.

Evo šta je o njima zapisao Živojin Rakočević:
”Da nema italijanskih vojnika pod teškom opremom i automatskim oružjem, sve bi ličilo na sliku kakvog skrajnutog manastirčića koji su od komunizma sačuvale ove bakice.

Poljka, Nada, Jela i Vasiljka i oko njih čelik tenkova. Te cevi, žice i vreće pune peska, brane žene, protiv njih se okrenuo čitav jedan grad. Samo su retki pogledom i ponekom rečju pozdravljali svoje tihe sugrađanke i njihovu rešenost da po cenu života ostanu u svojoj ulici, u svojoj crkvi.„Ideš li ti kod baka u Đakovicu“, često se čulo u ovom bratstvu i u tom pitanju osećala se radost susreta sa ostavljenim majkama, tetkama, bakama. One su ih tako i doživljavale, sve dok im, 17. marta 2004. godine, etnička stihija nije zbrisala staru kućicu, crkvu koju je izgradila đakovička sirotinja, stare ikone i zapise na njima, knjige i onu lozu na terasi. Italijnaski vojnici su odstupili pred ruljom, novinar Javnog servisa Kosova obavestio je građanstvo o protestima i zaključio kako je „situacija u gradu mirna dok srpska crkva gori„.

Poljka Kastratović, Jela Mijović, Nadežda Isailović i Vasiljka Perić izgubile su sve što su imale, evakuisane su u manastir Dečane. Tu su se, za kamenim stolom, pod ogromnim borovima odmah prihvatile posla i svojoj „monaškoj deci“, krenule da pomažu. Već do juna te godine, ogromni kompleks ovog manastira bio je prekriven cvećem. Baka Nada Isailović je ulepšavala Dečane.„Šta da radim crni kukavac od njenog cvijeća“, govorio je u šali kaluđer Danilo, poljoprivredni inženjer i ekonom manastirski. Na dan njene sahrane, pita da li joj je neko doneo cveće koje je toliko volela.”

A malo dalje dodaje: ”U najtežim vremenima, vremenima sukoba 1999. u nekoj od poseta Đakovici, mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije je rekao: „Teodosije, na dušu ti ove starice!“ Taj zavet je dosledno ispunjen. Starica Poljka je zamonašena i danas je igumanija Teoktista u manastiru u Đakovici koji je metoh Visokih Dečana. Vasiljka Perović briše suze nad svežom humkom odmah pored crkvenog zida i tiho kaže: „sad sam ja poslednja đakovička baka!Četiri starice su sačuvale jedan grad, dve počivaju u dvorištu crkve u Đakovici kao straža svima koji su otišli i koji su morali da odu. „Samo njihove duše znaju šta su pretrpele“, kaže jedan od njenih prijatelja iz Velike Hoče. Na dušu nam sve što smo mogli a nismo sačuvali, na dušu nam teški i česti zaborav koji pritiska naše i živote i naš rad.”

Znam, reći će neko, da su Srbi dobili što su zaslužili! Da je bezumno ponašanje današnjih komšija ovih starica samo posljedica ”Miloševićeve politike” i ”srpske agresije ” prema Albancima. A ja ću reći da taj, ko tako priča – ne zna šta priča. I prije nego što smo čuli za Miloševića broj pravoslavnih stanovnika Đakovice se smanjivao iz popisa u popis. I to baš u ono vrijeme ”bratsva i jedinstva”… ma znamo svi tu priču. Samo da ne bude onih koji će reći da su se Srbi iz Đakovice selili jer su tražili povoljniju klimu i obradivije zemljište!?
Mati Teoktista – Poleksija, Poljka, Kastratović, bila je dugogodišnji prosvetni radnik u Đakovici. Tada, kad smo joj bili u gostima, ispričala nam je anegdotu, kako su je ondašnje i tamošnje komunističke vlasti sankcionisale i na neko vrijeme udaljili iz škole jer se djeci obratila sa ”Anđelčići moji”! Razlog – širenje religije među Titovim pionirima!!!

Nadežda Isailović ili ”Baka Nada” kako su je svi znali rođena je daleke 1929. godine u Đakovici gdje je odrasla u porodici sa još tri sestre i dva brata. Radila je svojevremeno kao poslovođa u đakovičkoj fabrici „Napredak“, a često su je mogli vidjeti kako posjećuje crkvu Uspenja Presvete Bogorodice i moli se Bogu. Nakon upokojenja svog supruga, živjela je kod svog brata u susjednoj kući redovno dolazeći na crkvena bogosluženja. Upravo u ovoj crkvi, sada već manastiru Uspenja Presvete Bogorodice i metohu dečanske lavre, provela je posljednje godine svoga života dijeleći sudbinu preostalih starica koje su tu ostale nakon egzodusa Srba u ljeto 1999.

Dečanski monasi su je posebno upamtili po njenoj ljubavi prema cvijeću, a u Đakovici je trudom svojih ruka redovno brinula o lejama cvijeća koje su ukrasile portu obnovljenog manastira. Mnogi posjetioci crkve u Đakovici, posebno izbjegli Đakovčani, voljeli su baka Nadu koja se kao i ostale starice uvjek radovala gostima i sa njima razgovarala. Hrabrila je ljude na povratak i budila nadu.
Prije četiri godine Nadino zdravlje se naglo pogoršalo moždanim udarom koji je onesposobio za govor iako je do posljednjih trenutaka sačuvala punu svijest i razumjevanje i mogućnost hodanja. Uslijedili su i drugi zdravstveni problemi. Više nije mogla da govori ali je svojim djetinjim očima uvijek sijala ljubavlju i radošću, posebno kada je prilazila Svetom pričešću. Poslednje dane provela je u mitrovičkoj bolnici gdje su se ljekari i medicinsko osoblje posebno brinuli da joj pomognu. Polako se gasila kao svijeća i tiho usnula u Gospodu oko 7 sati uveče, prije par dana 28. decembra.

Episkop Raško-prizrenski Teodosije je uz sasluženje sveštenstva i monaštva Raško-prizrenske eparhije u đakovičkoj crkvi manastira Uspenja Presvete Bogorodice služio Sv. Liturgiju, a potom i opijelo za upokojenu baku Nadu. Baka Nada je uz molitvu i pjevanje Vaskršnjeg tropara sahranjena uz hram Uspenja Presvete Bogorodice, kojoj se tako usrdno molila, provodeći svoje poslednje godine ovozemaljskog života, vjerno.

Nada je živjela kao čovjek. Ostavila je ovaj svijet i Đakovicu, da probaju da žive bez nje. E sad, kakva će Đakovica biti bez Nade, i na šta će ličiti grad pun ljudi, ako se odrekne Nade?

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije