Diploma škole u Bijeloj

Bokeljskom dopisništvu IN4S-a obratio se roditelj koji je želio da ostane anoniman, s pitanjem:

– Kako je moguće da je njegovo dijete, učenik O.Š. „Orjenski bataljon“ iz Bijele, prošle godine dobilo ne samo latiničnu diplomu (za odličan uspjeh iz svih nastavnih predmeta), nego i diplomu na kojoj grafički dominira hercegnovska katolička crkva Sv. Jeronima – pored toliko drugih heraldičkih simbola (Sat kula), ili pak poznatijih spomenika kulture (Manastir Savina)?

U vremenima u kojima duž obale i svuda unutar nevelikih granica nezavisne države Crne Gore ne postoji više zdravstvo-školstvo-sudstvo, odlučili smo se da za odgovorom ne tragamo na klasičan način, tako što bismo pozvali direktora škole u Bijeloj, ili pak tumačenje potražili od hercegnovskog poteštata.

Od takvog cehovskog manira ne bi bilo leba. Sve pretpostavljene odgovore znamo unaprijed. No pogledajmo ostale neravnine…

U vrhu Diplome, Herceg-Novi piše s crticom, a treba bez. Isto piše i ispod dominantne slike crkve Sv. Jeronima, uz dvije nove greške: dvije nule ispred dana i mjeseca, 06. i 06, koje ne bi trebalo da stoje na diplomi jedne škole. Herceg Novi ponovo s crticom nalazi se iznad potpisa tadašnje predsjednice Opštine, Nataše Aćimović, ako je bila predsjednica Opštine – jer je proces predsjednika Opštine Nikole Gojkovića kanda dokazao gdje je imenovanje Aćimovićke bilo sve vrijeme nelegalno.

Kome se žaliti, i koga pitati, kada bismo ionako dobili tipizirane odgovore čija dubina vrijeđa inteligenciju školovanog čitaoca.

Pogledajmo za časak spisak poznatih Bijeljana (kapetana, sveštenih lica, istoričara, provrednika, naučnika, umjetnika, sportista), koji su školu utemeljenu 1812. i mjesto Bijelu proslavili u zemlji i svijetu:

Petar Šerović, Ignjatije Zloković, Maksim Zloković, Simeon Zloković, Vojislav Šerović, Drago Šerović, Mato Vuković, Mirko Balabušić, Nenad Vujadinović, Gligo Vuković, Jovan Balabušić, Goran Kaluđerović, Vasilije Ilić, Dejan Mandić, Nikola Malović, Goran Krivokapić, Stevo Balabušić, Ljubomir Balabušić, Drago Balabušić, Zoran Mustur, Stanko Zloković, Milorad Krivokapić, Drago Pešikan, Boris Zloković, Predrag Jokić, Aleksandar Ivović, Aleksandar Radović…

Školu u Bijeloj osnovali su prije 205 godina Srbi pomorci, trgovci, vinogradari, zanatlije i maslinari.

„U ovoj zgradi radila je osnovna škola od 1812. do 1877. godine“ – piše na spomen-ploči postavljenoj na zgradi zvanoj Ćelija u porti bijeljanske parohijalne crkve.

To je godina kada Napoleon hoće invazijom da osvoji Rusiju. I srećom kad u tom naumu ne uspijeva.

Na ovom mjestu može sa čitanjem da završi čitalac naučen na kratke vijesti.

Oni koje zanima kako je obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu otpočelo u Bijeloj, valja upoznati s detaljima iz besjede pisca Nikole Malovića na Akademiji povodom 200-godišnjice Škole u Bijeloj, 2012. g.

Kako je sve počelo?

Mletačka republika nije podigla niti jednu školu. Bokelji su željeli škole, kao i Srbi iz Dalmacije, pa pišu mletačkom Senatu 1761. da otvori škole na narodnom jeziku. Negativnom odgovoru kumovao je providur za Dalmaciju:

„Presvijetli Principe,

Po dužnosti svojoj izvještavam o sadržaju gornje prošnje. Čini mi se da ne ide u korist države predavanje nauka i znanosti podanicima nižih staleža ove pokrajine, i da im se ne daju javne službe, nego da ostanu u svojoj rođenoj prostoti i da se bave onim zanatima koje su primili od svoga početka.“

Škola u Bijeloj nije nastala kao potreba austrijske države da učini nešto za svoje podanike, nego je nastala uprkos državi, zauzimanjem i trudom uglednih mještana.

Ključnu zaslugu imaju dva tadašnja bijeljanska paroha, Simeon i Vasilije Zloković. Simeon je bio učen čovjek, prenumerant Vukovog Srpskog rječnika iz 1818, zagovornik ujedinjenja Boke i Crne Gore, saradnik vladike Petra I (odlikovaće ga u Bijeloj 1813. za zasluge učinjenje crkvi i narodu – velikim zlatnim krstom). Bijela tada ima oko 800 stanovnika.

I ranije su imućni Bijeljani djecu slali na Savinu – u bogosloviju, ili u pomorske škole – u Perast i na Prčanj. Uslovi za formiranje škole u Bijeloj stiču se tek dolaskom Francuza, jer su oni donijeli i duh buržoaske revolucije, duh promjena, revolucionarnosti i republikanstva. Ukinut je feudalizam, i proklamovana su građanska prava i slobode.

Školu materijalno obezbjeđuju kapetanske porodice Zloković, Vuković, Želalić, Malović, Šerović.

U početku je to jednorazredna škola, samo za mušku djecu. Upisivali su se dječaci, 7-15 godina.

U to vrijeme učitelj je morao da bude Bokelj, jer su austrijske vlasti zabranjivale dovođenje učitelja sa strane. Izvijesno je da se uči praktičan nauk: čitanje, pisanje, račun, zemljopis, osnove gramatike i pravopisa, ali i ponašanje: društveni maniri – poštovanje starijih, urednost, ljubav prema srpskim nacionalnim vrijednostima, ljubav prema srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, ljubav prema prošlosti.

Učilo se iz crkvenih knjiga i bukvara od kojih je prvi onaj koji je sastavio inok Sava Dečanski 1597. u Veneciji.

Bokelji traže 1836. od dalmatinskog episkopa Makarija Gruišića, da dopusti knjige na Vukovom jeziku, ali ovaj kazuje da bez odobrenja karlovačkog mitropolita Stratimirovića ne može ništa da uradi. Ta odluka tiče se pravoslavne vjeronauke u italijanskim školama. Škola u Bijeloj nije u sistemu, tako da pored knjiga na crkvenoslovenskom, ima udžbenika štampanih u Njegoševoj štampariji na Cetinju: „Srpski bukvar radi učenja mladeži crkvenomu i graždanskomu čitanju“ i „Srpska gramatika sastavljena za crnogorsku mladež“.

Najviše je učenika iz porodica gdje je glava kuće mornar. Godine 1852/53. bilo je duplo više djece iz takvih porodica u odnosu na porodice zemljoradnika i ribara.
Pisalo se na tablicama od škriljca, kamenom, i brisalo sunđerom privezanim za tablicu špagom.

1879: Školska godina traje 10 mjeseci. Školu pohađa 40 učenika.

Tek u februaru počinje nastava 1884, jer je učitelj Margetić premješten u Imocki. Počinje da radi Dragomir Rapovac, rodom iz Sasovića.
Nakon Vidovdana u Sarajevu, o izbijanju rata učitelj Rapovac bilježi u ljetopisu:

„Imala je započeti školska godina 1914/15, ali se toga dana nije otvorila škola, već je ostala zatvorena za cijelu školsku godinu, zbog toga što je nastupio rat u julu tekuće godine (obratimo pažnju) na koji je i preko svoje volje, bio prisiljen od neprijatelja naš sijedi, blagi i nadasve miroljubivi Vladar„.

Kroz Bijelu prolaze austrougarske čete i borave u školi, što ometa nastavu.
Do donošenja Školskog i nastavnog reda 1905. ocjenjivanje učenika bilo je opisno: veoma dobar, dobar, dostatan, tek dostatan, nedostatan.

Izvod iz školskog reda: Učenici ulaze i izlaze preko odmora, pri početku i svršetku pouke, jedan po jedan, tiho, mirno bez lupanja, vike i buke, te poklonom i shodnim pozdravom pozdravljaju učitelja. Učenici moraju da idu pravijem putem u školu i iz škole, mirno i tiho, pozdravljajući starije.

Čitanke su bili sveti udžbenici, jer sadrže, kroz pjesmice, osnove svih drugih predmeta.

Godine 1928. otvoreno je 3. odjeljenje. Sljedeća godina hronika bilježi izlet na Savinu. „Pred večer su đaci došli pješke do Zelenike, ukrcali se na motor i veselo pjevajući došli svojim kućama“.

Maksim Zloković dolazi za učitelja 1933. i u jednoličnost obrazovnog sistema uvodi živost, u formi predavanja i priredbi. Organizuje veče posvećeno Jovanu Jovanoviću Zmaju; O životu, značaju i radu Sv. Save; o vladici Petru Prvom Petroviću…

Ocjene su sada ovakve: odlično, vrlo dobro, dobro, slabo, rđavo.

Desetog januara 1945. počela je redovna nastava, a 27. škola je svečano proslavila školsku slavu Sv. Savu.

Naredne godine bilo je dosta proslava: početak nove školske godine, proglašenje države Republikom, rođendan najvećeg genija i vođe generalisimusa maršala Staljina.

1955: Škola je preseljena u zgradu zvalu Palac, zadužbinu Mila Zlokovića pomorskog kapetana, koji nije imao djece. Te godine otvoren je 5. i 6. razred.

Bijela više nije selo. U njoj živi 1000 stanovnika i rade privredne organizacije: Brodogradilište „Bokeška pobuna“, fabrika ribe, ribarska zadruga. Bijela ima 2 dječja doma, ima poštu i kino, grade se stanovi za potrebe sve većeg broja radnika.
Od 1957. osnovno školstvo traje 8 godina.

Škola se, zanimljivo, definiše kao „samoupravna društvena ustanova organizovana na načelima društvenog samoupravljanja“. Formirani roditeljski savjeti. Počinju sa radom seksije: literarna, dramska, recitatorska…

Škola 1962. mijenja naziv u Matična osnovna škola Bijela, a 1965. u Osnovna škola „Orjenski bataljon“. Za dan škole uzet je dan formiranja ovog bataljona, 9. novembar.

1968. počinje izgradnja nove školske zgrade.

1974. rođen je Festival pionirskog proznog stvaralaštva Jugoslavije. U Bijelu dolaze pisci.

15. aprila 1979. pogodio nas je zemljotres, katastrofalan po razmjerama. U nedjelju, srećom; nije bilo učenika. Škola u prvo vrijeme radi pod šatorima.

1984. knjigama nagrađeno 146 đaka.

Završavaju se radovi na obnovi škole. Pohađa je 565, a 1990. 700 učenika.

1996. direktor ukorom kaznio 20 učenika viših razreda.

U 1998. izostanci i dalje problem.

1999. NATO alijansa napada Srbiju i Crnu Goru, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN. Iz škole niko od radnika nije mobilisan.

Od 2004. osnovna škola ima status 9-godišnje osnovne škole.

Piše: Gligo Bjelica