Dionisije Miković: 83 godine od smrti paštrovskog narodnoljuba

Na današnji dan, 2. juna 1942. godine umro je Dionisije Miković, sveštenik, pisac i pokretač časopisa tokom narodnog preporoda na Primorju, rođen 1861. godine u Paštrovićima.

Čitav život, koji je okončao u manastiru Duljevu kod Budve, posvetio je, prvo kao iguman, a potom kao arhimandrit, čuvanju manastira Banja kod Risna. Zbog patriotskog djelovanja bio je u nemilosti kod austrijskih vlasti i osuđivan na robiju. Trpio je progon i od italijanskog okupatora, koji ga je prisilio da napusti Risan. Izdao je nekoliko bogoslovskih i istorijskih knjiga, sakupljao narodno stvaralaštvo i sarađivao u časopisima. Iako je kratko boravio među Bokeljima, dao je dragocjeni doprinos intelektualnoj borbi Bokelja za njihovu kulturnu i političku samostalnost. Dionisije Miković je bio saradnik najznačajnijih onovremenih književnih časopisa: „Javora“, „Glasa istine“, „Glasa Crnogorca“, „Srpskog lista“, „Luče“, „Prosvjete“, „Bosansko-hercegovačkog istočnika“, „Dubrovnika“ i „Bosanske vile“. Duboko rodoljublje i patriotizam iguman Dionisije je iskazao kroz književni i publicistički rad.

Piše: Milica Kralj

Dragosni Srbin pamtilac          

U jednom zapisu uklete srpske pesnikinje Milice Stojadinović Srpkinje stoji“ da čovjek je bez narodne svesti kao vetrom otrgnut list koji se svukuda zanosi.“

Znameniti paštrovski rodoljub, arhimandrit, pesnik, osnivač i urednik časopisa, etnograf, istoričar , a ponad svega narodni trudoljub – Dionisije Miković pripada plejadi  naših značajnih predaka sa visokom narodnom svešću, i koji su ne štedeći se svoje znanje, trud i bezmalo život  celi  darovali svom rodu.

Dionisije Miković, poreklom iz čuvenih Paštrovića, razloge svog nemerljivog posleničkog truda definisao je  iskazom: “Silan dug dugujem rodu i crkvi, pa valja da doprinesem i ja bar kamičak, na onaj oltar jedinstva srpskog, osnovani u svakom plemenitom i rodoljubivom srpskom srcu; i da po dužnosti poslužim svojim skromnim silama Bogu i narodu!“

I poslužio je svojim delom i radom na polzu roda svoga, poučavajući ga najvišim etičkim  uzusima, navodeći i ostale da ga slede u borbi za narodnu dobrobit u svim životnim i kulturnim oblastima, učeći narod  da sabira, čuva i pamti dragocene narodne običaje.

Paštrovska svadba

Najpoznatije i najrasprostranjenije njegovo delo i to ne samo u rodnim Paštrovićima, no i šire međ pravoslavnim svetom, svakako je „Paštrovska svadba”. Ovo delo Dionisije Miković posvetio je paštrovskoj omladini. Delo je objavljivano u nastavcima u „Bosanskoj vili“ 1891. godine, a samo zahvaljujući trudu  Uroša J. Zenovića, Budvanina i trudoljubivog sledbenika  zavičajnog prethodnika Dionisija Mikovića,  ono je dospelo do nas. Naime, Uroš J. Zenović je ovo Mikovićevo delo pronašao u Gradskoj biblioteci u Sarajevu 1980.godine,i kao samostalno izdanje priredio ga za štampu i  1998.godine koje je objavljeno u izdanju Kulturno- prosvjetne zajednice Podgorice.

Uz prvu narodnu pesmu Đevojka bor sadila koja je objavljena 16. oktobra 1887.godine sačinio je i objavio napomenu“iz nepečatane zbirke srpskijeh narodnijeh pjesama Dionisija Mikovića. Ova se pjesma pjeva u srpskoj Boki kotorskoj. Obično je pjevaju ženske dvije po dvije.“

Pišući o sakupljanju pesama koje se pevaju prilikom svadbenih običaja, Vuk St. Karadžić je zapisao i ovo: „Svadbeni običaji su u srpskom narodu tako mnogobrojni i po različnijem krajevima tako raznoliki da bi se o njima čitava knjiga mogla napisati(…) Ali držim da moram poznati čitatelje s crnogorskijem susjedima Paštrovićima zato što ću pri pisanji svadbenijeh i drugijeh običaja morati pominjati neka znatnija odstupanja od njih.“ O Paštrovićima piše „I oni su ponajviše lijepi i prijatni, vlastelinskog držanja, teško je odlučiti da li su ut om bolji ljudi ili žene…“

Negujući narodno stvaralaštvo, „naše narodne običaje koje moramo čuvati kao zenicu oka svog“(kako je pisao još jedan rodoljub iz Paštrovića – Stefan Mitrov Ljubiša) Miković je spoznao koliko zapravo kolektivna svest znači u očuvanju temeljne duhovne osnove.

Znajući sve to, ali i poslovičnu vrstu nebrige našeg naroda, a pre svega mukotrpno stanje u kome se vekovima nalazi,  on se obraća svom rodu rečima:

„Srbine, dragosni brate, Srpkinjo dragosna seko! Evo me k vašoj ljubavi i s „paštrovskom svadbom“. I ona je jedno svijetlo obilježje Srpstva; vinograda od koga sam jagoda, moga otečestva, moga blaga nad blagama.

Srbine, raskomadani paćeniče, Srpkinjo, plemenita sestro! Tumarajući po rodoljubnoj pustinji; u koju mi pokaza put majčinska pjesma i očine gusle – „Bog im dušu pomilovao!“ – nadahnuh se one ljubavi, koja tvoj ponos osviješćava, one blažene iskre, što nad oblacima tvoj karakter uzvisuje:kad se na vagu meće obraz, vjera i sloboda.“

Svijetli lik Srpstva

Dionisije Miković, znamenita ličnost ne samo Paštrovića i Boke, već i vascelog srpskog roda, rođen je 1861.godine u selu Čelobrdu u Paštrovićima,  u siromašnoj porodici. Svetovno ime mu je bilo Dimitrije. U trećoj godini razboleo se od paralize noge i neko vreme proveo u postelji nepokretan. Kako bi ga razveselio otac Đuro mu je uz gusle pevao narodne epske pesme. Njegova majka Stana želeći da joj dete ozdravi odlazi u manastir Praskvicu gde se zavetuje da će sina dati manstiru ako mu molitve Svevišnjem pomognu da ozdravi. I mali Dimitrije u petoj godini odlazi u manastir.  Šestogodišnju osnovnu školu završio je sa odličnim uspehom u Reževićima 1879.godine.

U manastiru Reževići zamonašio se 18.februara 1879. godine sa  17 godina, a malo potom dobija i čin jeriđakona a zatim i prezvitera.

Iste te godine postaje i pomoćnik arhimandrita Vasilija Perazića i starešnina  manastira Praskvica, obavljajući tu dužnost u manastiru Duljevo. Tri godine kasnije postaje starešina manastira Gradište i učitelj u manastirskoj školi. Sopstvenim trudom i svojim novcima opravlja manastir i gradi manastirski vodovod.

Njegov rad je stalno pod budnom pažnjom austrougarskih vlasti, a naročito nakon Drugog bokeljskog ustanka.

Postoji jedan poučni zapis o njegovom sukobu sa policijom kada se vraćao sa Svetog Stefana i kada ga je jedan austrijski oficir zaustavio i bacio mu s glave kapu u prašinu. Ne časeći ni časa, Dionisije je skinuo s glave austrijskog oficira  kapu sa inicijalima F.J.I(Franjo Josif Prvi) i i svom snagom bacio je.

Strahujući od hapšenja, Dionisije je prešao u Crnu Goru. Zalaganjem tadašnjeg mitropolita Visariona kod austorugarskih vlasti da mu se dozvoli povratak u Paštroviće obreo se ponovo u manastiru Gradište. Kasnije je premešten u manastir  Banju kod Risna gde je primio manastirske ključeve i trošnu imovinu.

Postaje iguman 6. decembra  1891. godine, a taj svečani čin održan je u kotorskoj katedralnoj crkvi Sveti Nikola. Visoko zvanje  arhimandrita dobija  1921. godine.

Manastiri u kojima je nesebično vršio ne samo monaško poslušanje, već „dvorbu i ugodbu visokijem idealima: Srpstvu i pravoslavlju“(kako u detaljnoj biografiji piše o njemu Bogdan R. Milanović) bili su Praskvica, Gradište, Duljevo i Banja iznad Kotor.

Posle pobede srpske vojske kod Kumanova 1912.godine, naredio je da se iznad carskih dveri u Banji crvenim slovima ispiše.“Slava Bogu što Srbi osvetiše Kosovo.“

No austrougarska policija naređuje da se taj natpis izbriše.

Kralj Aleksandar Obrenović dodelio mu je Orden Svetog Save III reda 1899. godine; a dobitnik je i novčanih nagrada i priznanja Srpske kraljevske akademije iz Beograda, Beogradskog univerziteta, Beogradskog Svetosavskog društva.

Odbija da primi  Zlatnu medalju za zasluge u radu Crvenog krsta jer je dolazila iz“okupatorskih  ruku.“

Zbog svog slobodoumlja i nepristajanja na okupatorske zahteve, početkom Prvog svetskog rata uhapšen je u Kotoru od strane austrougarskih vlasti i osuđen na pet godina zatvora.  Zbog bolesti zatvor mu  je zamenjen kućnim pritvorom.  Progoni će se nastaviti i italijanskom okupacijom 1941. godine kada mu je naređeno da napusti Risan i manastir Banju. I protiv novog okupatora on se sa nesmanjenom žestinom bori.

Dionisije Miković umro je 2. juna 1942. godine.

Pođi zbogom bljeđani mjeseče

Detaljno opisavši sve radnje koje čine svadbene običaje u paštrovskom kraju i navodeći ih postupno: Prosidba, Vjeridba, Uglava, Novi zet,Svekrva u pohode nevjesti, Poziv na svadbu, Miješanje hljeba i razvijanje barjaka, Svadba, Nova nevjesta, Poguzijelji ili dobrodošljani, Uprvičje, Nevjesta u crkvu( U Risnu prinose novoj nevjesti srebrni tanjir i na njemu svijeću, na kojoj je slika hrama – a ona na nj stavi zlatni ili srebrni novac. Ovako prinose svijem putnicima kad se s puta kući povrate. Strancima ne prinose)  i Čast – i namenivši ih paštrovskoj mladeži,  Dionisije Miković ovimdelom  predstavljanaprednu, veselu i zdravu sliku  porodičnog ognjišta, sliku koja  se dolaskom neveste u dom obogaćuje i proširuje i na potomstvo.

Pesme koje se tom prilikom pevaju pripadaju samim vrhovima naše narodne lirske poezije. Jedna iz mnoštva takvih je i „Pođi zbogom bljeđani mjeseče“:

                „Pođi zbogom bljeđani mjeseče!/Ogrija nas sunce sa istoka/I grijaće od jutra do veče,/ A od veče do groba duboka!/Grob daleko a sreća velika,/Od ovoga doma i svakoga/ A braća ni zdravo svekolika/Od našega roda srbinjskoga!“

Delo igumana Dionisija Mikovića

Bogat stvaralački opus arhimandrita Dionisija Mikoviće čine lirske i epske pesme, putopisni zapisi, pripovetke, kritički osvrti, članci, studije, eseji iz oblasti etnografije i istorije. Vredno i prilježno je skupljao i čuvao stara dokumenta, i arhivsku građu koja se odnosila na prošlost  kraja u kome je rođen  i u kome je živeo. Brojna dragocena dokumenta koje je sakupio nalaze se u manastirskoj riznici u Banji.

Srpska kraljevska akademija nagradila ga je za delo“Srpsko – pravoslavno bokokotorsko vladičanstvo“ iz fonda Nićifora Dučića*. Novčani deo nagrade iznosio je 30 000 zlatnih dinara.

Saradnik je brojnih listova, magazina i časopisa. Urednik je velikog  ilustrovanog kalendara Boka, uređivao je „Srpski magazin“ – godišnjak za“pouku, zabavu i književnost.“ Najistaknutija književna imena  ne samo  tih vremena već do današnjeg dana – Aleksa Šantić, Stevan Sremac i Branislav Nušić , prikupljali su pretpaltu za kalendar „Boku“, što dovoljno govori  o prosvetiteljskoj ulozi i kvalitetu časopisa.

Arhimandrit Miković osim etnografskog rada,pisao je i pripovetke i objavljivao ih je u najpoznatijim tadašnjim listovima i časopisima:“Javor“, „Glas istine“ „Prosvjeta““Bosansko- herecgovački istočnik“, „Dubrovnik“…

Objavio je dela:  Ilarion Roganović, crnogorsko- brdski mitropolit(Novi Sad, 1891), Čudesa presvete Bogorodice s kratkim poukama, (knjiga 1, 1894; knjiga 2, Sarajevo, 1907; knjiga 3, Sremska Mitrovica, 1931;)Srpsko-pravoslavno bokokotorsko vladičanstvo,  Dubrovnik 1907; Odabrane pjesme, Nikšić, 1930; Žalopojka bokeljskog guslara, Risan 1935-godine.

Nikola T. Kašiković, književnik, etnograf, feljtonist, novinar, osnivač i urednik, a od 1887. do 1914.godine i vlasnik  „Bosanske vile“ u Sarajevu upisao je ime Dionisija Mikovića u „Vilin pomenik“  uvrstivši ga u znamenite Srbe- potomcima za nezaborav.

Mogu li u ovim današnjim vremenima dragosna braća Srbi i dragosne seke Srpkinje, zamisliti kolika je bila snaga vere ovog narodnog poslenika, dok je u danonoćnim obraćanjima SveTrojici molio za opstanak i napredak svog  roda, za narod od carske starine, zagledan u vreme koje će tek doći, dok su ga sa manastirskih zidova budno pratile blage svetiteljske oči?!

Jedna od pesama koju je Dionisije zapisao je i Paštrovska pjesma:

                „Minuh goru, minuh drugu,/Zelen` zelenu,/A u trećoj začuh vilu,/Đe pjesan poje;/

Ja sustegoh vrana konja,/Da ljepše čujem;/A podigoh bjeo klobuk,/Da ljepše viđu;/Vrgoh oko u dubravu,/Zazreh joj krunu –/I vilenu rusu kosu,/Punu bisera:/Ja joj rekoh:“dođ do mene,/

Žuđenje moje!“/Brže mi je dolećela/No str`jela perla!/Rukama me zagrlila,/Vila gizdava –/

I slađi mi cjeliv dala,/Slađi od meda./A ja njojzi vas moj život,/Vas moj veseli./

Povedoh je u džardine/Rajske ljubavi./Dođe drugi iza mene,/Pregrabi mi je!/Učinje li iđe iko što učinjeh ja?/Nabavih se rajske vile,/Pa je drugom dah!/Što ne gradih nove dvore,/

Da je zatvaram?/I neskovah zlatne ključe,da je zaključam?“

Bilo bi korisno, „na polzu roda“ usvojiti i ovaj savet koji nam je svesrdno namenio dragosni Srbini pamtilac :

 SRBINE, SRPKINJO, VESELA VI MAT

Mi i danas živimo u vrlo mučnom vremenu, pa ako hoćete da se utopimo u more, čiju bi dubinu, Bože sačuvaj, zaključao nad nama ključ vječnosti…Ne griješimo duše o uzvišenu zapovijed, što ni piše na zastavi koja je nebrojeno puta okupana u viteškoj ljudskoj krvi za svetu i spasonosnu srpsku ideju, a označuje se sa četiri lijepas Ćirilova slova  „Sama sloga Srbina spasava!

Radimo braćo, radimo sestre, kao Tacit, koji je šćeo da umre radeći; radimo na napretku, kako će nas odlikovati priznanje stranih naroda, a naša sveta crkva blagosiljati, istorija veličati i gusle slaviti:kao što slave naše pretke – mir pepelu njihovom, i radost dušama!Njihovim imenom zltovorske ljube plašahu djecu. A u isto vrijeme zaklinjahu ih mlijekom iz prsiju da budu junaci kao Srbi.(…)Čuvajmo svoje kao na ramenu glavu, a poštujmo tuđe kao svoj obraz. A budemo li njegovali svoje lepe običaje  i s njima se opravdano dičili i ponosili pred obrazom i ponosom svijeta, obranili smo se od svačijeg oružja, kako ne bi ni s kakvim oružjem…“