Dinko je “krstio“ – Dinka!

Piše: Jovan Lakićević

Predugo sam u ovom zemnom životu i svašta mi se mota po pamćenju. U ovom trenutku pitam se: može li čovjek sam sebi da bude kum ? Izgleda da može!

Ne mislim pritom na imena i nadimke bjelosvjetskih hohštaplera i špijuna, koji su po potrebi mijenjali imena i nadimke u pasošima, kao, recimo, čarape.

Ne mislim ni na „najvećeg sina naših naroda ( ne znam samo kojih) i narodnosti, „J. Broza“ koji je u svojoj naručenoj i planiranoj bezmjerno zločinačkoj antisrpskoj aktivnosti, promijenio pet-šest imena.

Mislim na njegovog sledbenika Sabahudina Gruhonjića Ova osoba, nije vieš „srpski novinar“ i „srpski profesor“ kako je bio u desetak „tačaka“ kršen u vikipediji, nego, zaboga, prema sopstvenom izjašnjenju kao „jugoslovenski“, pa potom „bosansko-hercegovački“, pa tek onda kao „srpski novinar“…

Povod da se bavim ovom „ubačenom protuvom“, kako reče neko od posjetilaca mog prethodnog teksta, bila mi je njegova izjava, valjda od prije dva mjeseca, da bi Srbiji trebalo ponovo uvesti – sankcije!

Uz dodatak – da bi, takođe, trebalo ukinuti Republiku Srpsku, „koja je stvorena (?) na genocidu u Srebrenici“!

Da bih, koliko-toliko ublažio očekivane posljedice ove nesumnjivo izdajničke retorike, „proglaso“ sam ga bez autentičnog i pouzdanog saznanja, za sina časnog dopisnika iz Banjaluke, Asima Gruhonjića Dinko, koliko juče reče, da mu je otac Adem, a ne Asim. Meni je, kao novinaru, utoliko lakše što sam napravio onu grešku, što, inače, rijetko činim!

Pisao sam tekst o Sabahudinu Gruhonjiću, koji je u Novom sadu vješto prikrivao svoje pravo ime, da bi kao „srpski novinar“ i „srpski provesor“ u svojoj višestrukoj srpskoj aktivnosti imao što bolju prođu!

Naročito u svojstvu predsjednika „Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, gdje se, na toj funkciji smjenjuje sa svojim bošnjačkim sunarodnikom, izvjesnim Sejdinovićem!

Prinudno izigravajući Sabahudinovog biografa (daleko bilo!) čuo sam, u kolima, sa neke od radio stanica, nešto što je rekao o svom novoimenjaku, Dinku Šakiću, i to spomenuo u nedavno objavljenom tekstu na Inforsu, misleći da je u pitanju – aluzija.

Kad sam naknadno vidio nesumnjivo autentične snimke sa antisrpskog teferiča u Dubrovniku, gdje Sabahudin i njegove dvije ideoloiške sestre, Aida Đorović i Ana Lalić, besramno, kao i njegove posprdno ironijske komentare, Dinko, u kojima naš dragi Sabahudin pljuju po Srbima i Srbiji , shvatio sam da sam u svom prethodnom tekstu bio i previše uviđavana prema Sabahudinu, zvanom Dinko. Naročito kada sam čuo onaj dio o čelnicima SPC i potrebi gradnje crkava u baroknom, a ne vizantijskom stilu. Kada je pominjući, valjda, Mariju Tereziju kao njihovu nBogomajku, – sve mi je bilo jasno. (Mada, jasno mi je odavno!)

Ono što me nije užasnulo, jeste Dinkovo priznanje u tom dubrovačkom anisrpskom kermesu, da je njemu ime Sabahudin, ali da je on sam sebi dodijdelio ime po Dinku Šakiću! Zaista, bez obzira što sam slutio, to nijesam mogaso da povjerujem! I njegova naknadna priča kako su neki pokušali da mu podmetni ime Sabahudin, svjedoči o kupljenoj antispskoj ništariji i potencijalnom srpskom krvniku, kakav je iio njegov samoizabrani imenjak, komandant Jaasenovca, Dinko Šakić.

U kampanji drugosrbijanaca i antisrbijanaca svake vrste, koja je upravo krenula u odbranu Sabahudina Dinka Gruhonjića, bojim se da neće imati mnogo uspjeha. Jer moja braća Srbi, sa nevjerovatnom sporošću prepoznaju srpske heroje. Ali, nepogrešivo i bez zastoja, prepoznaju srpske, ili u ovom slučaju, antisrpske izdajnike!