Dinko, Dinko, „srpska“ diko!

Piše: Jovan Lakićević

Spadam , vjerovatno, u malobrojne novinare koji se ne ponose svojom profesijom! I, zaista, mislim da je uz politiku i onaj najstariji zanat, današnje novinarstvo u značajnoj oskudici morala. Izvinjavam se mojim časnim kolegama koji, možda, drukčije misle!

Ne mogu da kažem da je razlog tome izvjesni „srpski novinar“ Dinko Gruhonjić. Ali , toliko se Gruhonjića u ove tri potonje decenije namnožilo, da to nikako ne može biti moje društvo!

Dobro, neko će reći: Ne cjepidlači, toliko se agentura i agenata , „spavača“ i budnih, namnožilo po Srbiji i mojoj Crnoj Šumi, pa niko iz tzv obavještajnih službi ne reaguje. A i kako bi kad su one, u minulim vremenima i procesima, postale filijale nama prijateljskih službi Zapada.

(Hoću da vjerujem da je danas drukčije nego juče. I hoću, i neću. Ne zamjerite na kolebljivosti čovjeku u godinama.)

Ovo spominjanje agentura, naravno, nema veze sa Dinkom. ( Ili, možda, ipak ima?)

Zapazio sam, valjda još u ratnim danima, da je za predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine izabran, ili postavljen, svejedno, potpuni žurnalistički anonimus Dinko Gruhonjić! Tada mi je bilo čudno. Kasnije – nije!

Ne znam šta o tome misle moje kolege iz Vojvodine, pitomi, dobroćudni i trpeljivi Vojvođani, među kojima imam mnogo zemljaka, još od Seobe Arsenija Trećeg, da ne pričam o pretpotonjim seobama.. Ali, ja sam se tada i nešto kasnije, baš tim povodom, sjećao Matijinih stihova: „Postali smo kao luda đeca, svak nam može bit otac i vođa!“

Ne mogu da kažem da bi mi bila čast da budem hronir briljantne karije spomenutog Gruhonjića. Ali, moram reći nešto što se može naći na Vikipediji.

„Gruhonjić je srpski novinar i univerzitetski predavač, docent Univerziteta u Novom Sadu (ne kaže se na kom fakultetu), glavni i odgovorni urednik Vojvođanskog istraživačkog i analitičkog centra, programski direktor i bivši predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, kao i šef agencije Beta za Vojvodinu…“

Ima još dvadesetak naslova, odnosno rubrika u kojima Dinko slovi kao „srpski novinar“. Ne pamtim više, nažalost, ni neke svoje izjave, a kamo li izjave druga Dinka, ali mi one nikako nijesu išle uz zvanje „srpskog novinara“!

Pomenuću samo dvije skorašnje. Prva je od ljetos kada je rekao da je genocid u Srebrenici nesporan i da bi Republiku Srpsku, kao genocidnu tvorevinu trebalo ukinuti! (sve mi se čini da sam tako nešto već negdje čuo!)

Druga je friška, Spomenugi „srpski novinar“ Dinko podržao je svoje istomišljenike na aktuelnim demonstracijama u Beogradu, uz dodatak, ako sam dobro čuo, na jedno uvo, a nijesam pročitao, da bi trebalo (još jednom) uvesti sankcije Srbiji ! Dobro, nije u tome bio usamljen. Bio je u društvu srbijanske tzv „elitne opozici“, šta god to značilo…

Dragi moj „srpski kolega“ Dinko, ne mogu da kažem da se od tebe tako nešto nije moglo očekivati. Moglo je. Jer tvoj kolega Jovan zna, takoreći otpočetka , da ti, ni po kakvom osnovu, nijesi – srpski novinar. Možeš, ili uz jedan mali prefiks – „anti“.

Zašto se, Dinko, ni jednom nijesi predstavio svojim punim imenom i prezimenom – SABAHUDIN GRUHONJIĆ? Ti si u tim mutnim i mučnim ratnim danima, imao jednog sunarodnika, izvjesnog Sejdinovića, sa kojim si stigao iz Bosne ponosne, i sa kim si se smjenjivao na mjestu predsjednika Udruženja novinara.

Zbog takvih „srpskih novinara“, dragi Dinko, ja sam pripravan da se odreknem svoje profesije. Tvoj otac , ako me pamćenje služi, Asim Gruhonjić, bio je časni dopisnik „Politike“ iz Banjaluke, prije nego što sam stigao na moje prvo radno mjesto, u „Politiku“, nakon prerano završenog Fakulteta.

I da još dodam, moji najbolji prijatelji iz Treće sarajevske gimnazije, uz ostale, bili su potomci Husein kapetana Gradaščevića, Adnan i Mirza, kao i Amir Dautović, prvak Jugoslavije u streljaštvu, Ivica Osim, Hrvat… Htio sam reći da ni onda, ni danas, nijesam imao, niti imam nikakvih nacionalnih predrazuda.

Imaš li ih ti, Sabahudine? Ili su neki drugi razlozi u pitanju?

Mislio sam da sam ovaj tekst, još prije dva mjeseca, poslao Inforsu i da se negdje zagubio na dugom putu do Podgorice, ali se ispostavilo da nijesam.

Tako mi se pružila prilika da ovaj hroničarski zapis dopunim.

Naime, na nedavnom antisrpskom teferiču u Dubrovniku, odnosno na skupu „ljevičara (nije nego!). gosti iz Novog Sada imali su veoma zapažen nastup, Pored Aide, valjda Ćorović i novinarke, gospođe Lalić, bljesnuo je, prema očekivanju i već spomenuti Dinko.

Uz ponovno prizivanje sankcija zlosrećnoj Srbiji, Dinko, inače „srpski novinar“ reče da „prezire patriotizam u Srbiji“ (!?) da demokratije, naravno, tamo nema ni u tragovima uz dodatak: „Ja se, inače, zovem Sabahudin Gruhonjić, ali mi je draže da me oslovljavaju sa Dinko… vi već znate zbog čega“, završio je sa šeretskim osmjehom, Sabahudin (prvi put ga čujem da je rekao svoje pravo ime!)

A znamo, nažalost dragi i nikad neprežaljeni Dinko, zbog čega i zbog koga! Zbog komandanta najvećeg srpskog podzemnog grada, sa umorenih milio i sto trideset hiljada Srba!), DINKA Šakića!

Nazdravlje nam bilo, počasni, samozvani imenjače spomenutog Dinka! „Srpski novinaru“ i „srpski profesore“!