Dijaloška tribina: Čitati Njegoša savremeno znači čitati ga svevremeno i bezvremeno

Protojerej-stavrofor Gojko Perović ugostio je preksinoć, 17. januara, profesoricu dr Sonju Tomović Šundić i profesora dr Draga Perovića u okviru dijaloške tribine u Svetogeorgijevskom domu pod Goricom. Tema večeri bila je „Savremeno čitanje Njegoša“.

Profesorica Tomović Šundić kazala je na početku da čitati Njegoša savremeno znači čitati ga svevremeno i bezvremeno, što znači živjeti njegoševski, biti ličnost nadahnuta njegoševskom energijom, biti uman na onaj način na koji je Njegoš bio uman, koji je kazao da nas zloća i zavist vezuju sa adom, da nas to niže skota stavlja, a da nas um ravni s besmrtnima.

Govoreći o Njegoševom pokušaju da otkrije čovjekovo zvanije pred Bogom, kazala je da čovjek nije isto što i stvar, čovjek nije tvar među drugim tvarima, čovjek je umna tvar, pozvan je na zadatak, ima misiju i tu misiju nastoji Njegoš da otkrije: „Njegovi odgovori su dati u poetsko – religioznom otkrovenju i čitava Luča zapravo predstavlja jedan direktni neposredni doživljaj Boga.“

Istakla je činjenicu da u Luči ima 145 naziva za Boga: „I sada je zaista neobično da neko postavi pitanje njegove religioznosti. On ne samo da je religiozan, on je dogradio jedan religiozni sistem, neposredni, doživljajni, osjećajni, ne samo umno sagledavanje Boga, nego jedno dubinsko sazercanje Boga, znači viđenje. Kako je naš Mitropolit rekao, to zaista jeste jedan tajnovidac.“

Naglasila je da Njegoš živi svoju poeziju, koja nije nastala radi književne slave: „To je velika kosmogonijska, teogonijska poezija, kao što je Hesiodova, kao što je Miltonova ili Danteova, poezija koja prodire u tajnu bića, u tajnu ovog svijeta, u tajnu Boga, u tajnu odnosa čovjeka i Boga. Takva poezija zapravo je dosluh sa Neizrecivim. Njegoš je dubinski na pozicijama apofatičke teologije – ono što je nesaznatljivo, dakle ono što je nadsaznajno, nadpojavno, nadrazumno, može se shvatiti i doživjeti u jednom poetskom otkrovenju.“

Na temu uticaja na Njegoša, kazala je da ga je Sima Milutinović uputio naročito u grčku filosofiju, tako da u Luči imamo reflekse grčke filosofije, posebno Platona. Snažan uticaj imala je i hrišćanska teologija, odakle je preuzeo na desetine termina. Takođe, jasan je uticaj Dantea, Miltona, Puškina, kao i francuskih pjesnika romantičara Lamartina i Igoa, koje je i prevodio.

Osvrćući se na satansku nezahvalnost o kojoj se govori u Luči, zaključila je da ako postoji Tvorac, i Stvoritelj i stvoreno, onda ono što je stvoreno ne može biti u ontološkom smislu prvo i mora imati osjećaj zahvalnosti i prema zemaljskom ocu kao svom tjelesnom tvorcu i prema Nebeskom Ocu kao Nebeskom Tvorcu. Nasuprot tome, tirjani i satane hoće da su samopočetni, bespočetni, samostvoreni.

Profesor Drago Perović na početku svog izlaganja osvrnuo se na tvrdnju da Njegoš nije bio upućen u filosofiju, da u njegovoj biblioteci nema mnogo značajnih filosofskih knjiga, koja se često sreće u literaturi. Međutim, među ljudima sa kojima je najdublje razgovarao, Sima Milutinović Sarajlija studirao je filosofiju u Lajpcigu kod kantovca Kruga, Ljubomir Nenadović takođe je studirao filosofiju u Berlinu, dok je Vuk Karadžić imao zvanje doktora filosofije, te je zaključio da je Njegoš ipak o filosofiji bio solidno obaviješten: „Dakle, možemo da zaključimo samo jedno: ili je Njegoš zaista bio o filosofiji solidno, da ne kažem dobro obaviješten, ili su ovi njegovi sagovornici bili toliko glupi da mu ništa o filosofiji nijesu umjeli reći. Mislim naravno da je ovo prvo, ovo drugo je nezamislivo i vjerujem da je dobrim dijelom svoj životni stav prema sebi kao čovjeku, prema drugim ljudima, prema svom narodu, svojoj zajednici, prema svijetu u kome jesmo, prirodi, i prema Bogu, orijentisao iz rasprave sa filosofijom i velikim savremenim filosofskim temama.“

„Prosto je nevjerovatno da su velike filosofske i teološke rasprave koje su se vodile vjekovima, posebno ove u doba Novog vijeka, kod njega sažete u jednom ili dva stiha, u fantastičnom pjesničkom izrazu. To su naprosto kristali koji kao da su se milenijumski kristalizovali da bi kroz njega progovorili“, istakao je profesor Perović.

Problematizovao je činjenicu da mi danas na različite načine pokušavamo da se sakrijemo od Njegoša. To vidi kao posljedicu toga što mi ne možemo da se uzdignemo toliko visoko u duhovnom i stvaralačkom planu i da razumijemo to što je on, stvarajući samog sebe, stvorio za nas, odnosno predvidio da će nam biti ključno ako mislimo uopšte da opstanemo kao zajednica i kao ljudi i kao Božija stvorenja i kao bića koja hoće nešto, koja čeznu za nečim, koja traže nešto, koja se ne mogu zadovoljiti.

Kao ključnu impresiju iz njegovih pisama i nekih stihova navodi onu o njegovoj stiješnjenosti, ne samo u geografskom smislu stiješnjenosti tadašnje Crne Gore između velikih imperija, nego o njegovoj duhovnoj stiješnjenosti među ljudima sa kojima svakodnevno obitava i sa kojima ništa o tome što njega muči i nagoni da pokušava da se uzdigne iznad svega i da bude svevremen, ne može da razgovara.

„On je svakako bio čovjek koji je stiješnjen u svome vremenu i zato je nadišao to vrijeme i naš je zadatak da se potrudimo koliko god možemo da budemo što širi, da ga u našem vremenu ne dovodimo u istu stiješnjenost kakvu je osjetio i doživio u svome životu“, zaključio je profesor Perović.

Govoreći na temu interpretacije Njegoša, kazao je da svako od nas ima iskustvo u svom životu da pojedine knjige, filmove ili umjetnička djela u različitim životnim etapama sasvim drugačije razumije i doživljava. Sa Njegošem i istorijom njegovog razumijevanja susrećemo se sa jednim tipom pjesnika, stvaraoca, mislioca, koji iza sebe nema dovoljno jaku kulturu koja bi mogla da ga iznese pred ostatak svijeta. Napisano je mnogo dobrih knjiga o Njegošu, ali je to nedovoljno u poređenju sa Geteom ili Puškinom koji su nacionalni uzori već vjekovima.

„Ja sam siguran da je on od starih Grka, od Homera pa naovamo, preko judaizma, hrišćanstva, čitave ove naknadne civilizacije, preko svijeta koji je donio kopernikanski obrt u nauci, sasvim dobro sve razumio i na jedan originalan način iskazao, da mu se u toj originalnosti malo ko može primaći“, podvukao je profesor Perović.

Pozivajući se na riječi Mitropolita Amfilohija i Vladike Atanasija, kazao je da je doba Petrovića, Svetog Petra i Petra Drugog makavejsko doba. Sveti Petar je kao junak i kao duhovnik potpuna suština makavejstva, a Gorski vijenac je makavejsko djelo: „Kad čitamo savremene analize, iz ugla nove real-politike, makavejskih knjiga, onda su to sve samo gole optužbe i krivotvorenja tog makavejskog duha koji je očuvao jednu vjeru, jedan narod, jednu zajednicu.“

Paralelno sa time, kako je istakao profesor Perović, kritikom makavejskog duha, nameće nam se da se i mi oslobodimo njegoševskog, svetopetrovskog duha, bez koga nas ne bi bilo: „Onda zapadamo u takvu situaciju da ono što je čovjeku najbitnije u životu, ne samo da on bude, nego da i neko njegov nakon njega bude, da to potpuno poništavamo kao da smo mi ovu sadašnjost pretvorili u neku vječnost i da će vječno ostati ovako i da samo današnji zakoni ima da nam važe.“

Otac Gojko Perović na kraju, zahvaljujući se učesnicima, kao i svima prisutnima, naglasio je da ovu tribinu smatra jednom od uspješnijih.

Lazar Šćekić, Mitropolija