Deset godina Montenegra

Nakon jedne teške odluke sve ostale su lake, kaže poslovica nalik receptu za duhovno preživljavanje.

Od famoznog CG referenduma, 21. maja 2006, diskonektovao sam se at all. Prestao sam da gledam crnogorske televizijske stanice, prestao sam da čitam crnogorske novine; donkihotujem s razlogom. Kako drukčije prihvatiti činjenicu da sam – pored postojanja podebele „Bijele knjige“ doslovno sastavljene od dokaza o pokradenosti Referenduma, ipak osvanuo u aparthejdu? Da li mislim da je tadašnja (umnogome i današnja) opozicija imala obavezu da istupi iz institucija sistema? Jamačno.

Ali su opozicioni vođe poželjeli da budu umjetnici mogućeg, da sofizmima utvrde kako je legitimno iza Referenduma participirati u nečem što je (uzimajmo stalno „Bijelu knjigu“ u ruke kao udžbenik istorije, i opet i opet kazujmo) – bilo nelegalno in the first place.

Vidio sam u Referendumskoj noći, 21. maja, dok još gledah republičku televiziju, strah u očima opozicione vlastele (tada uglavnom srpske) – dok je napolju za domovinu spremna, ekipa RTCG šenlučila, snimajući generisanu realnost sve u 16, kadrovima od po 26 slika. I to su činili – dobro se dalo zapamtiti – protivno dogovoru: da niti jedna strana ne proslavlja ič!, dok se ne objelodane konačni rezultati.

Da li je trebalo da zagovornici zajedničke države Srbije i Crne Gore one istorijske noći NE pozovu većinske Srbe (taj u svemu poražen, zbunjen, a bogme i potkupiv nacionalni materijal), na mir i uzdržanost?

Možda nije. Možda jeste. Ne bavim se politikom i zato ne moram da znam odgovor. Ali oni koji se politikom deboto bave, koji samo to znaju i čine, po definiciji je trebalo da imaju odgovor na pitanje da li je, i kada je, poziv na ustanak nužan.

Srbi, kakvi su, nikad neće prestati da se ogledaju u Crnoj Gori.

Crna Gora, kakva je, nikad neće prestati da ukida Srbe.

Gotova formula.

Na podgoričkom Sajmu knjiga razgovarao sam sa Gojkom Raičevićem, vođom Pokreta otpora „Ne u rat, ne u Nato“. Sastajemo se jednom godišnje, nas dvojica, sa saznanjem da smo slušani i praćeni. Ustanovili smo da se radi o gotovoj formuli po kojoj se Srbi nikad neće prestati da ogledaju u Crnoj Gori, niti će Montenegro, osovljen na zadate stubove, ikad prestati da silom ukida vlastiti kod.

Uvijek se sa podgoričkog Sajma knjiga vratim u Svijet (kako su do tu nema mnogo govorili Crnogorci kada su silazili u Boku) – pun utisaka. I ti su utisci mahom vezani za knjige. Tokom vožnje do nulte nadmorske, vraćao mi se film na minut i po razgovora za Crnogorsku televiziju u vezi s tim što kao čovjek koji je prošle godine razgovarao s nobelovcem, mislim o Mariju Vargas Ljosi, članu žirija novoustanovljene nagrade „Književni plamen“, dodijeljene Klaudiju Magrisu sad već pretpošle subote na PG Sajmu? Bog je Ljosi – kazao sam – dao kapom i šakom: i inteligenciju, i talenat, i ljepotu. No taj književni genije po nesreći zvuči kao glasnogovornik Bijele kuće čim progovori. Možda je zato on čak i van svijeta svuda kao kod kuće? Ako me baš čikate – nastavio sam – da izdvojim tek jednu Ljosinu rečenicu, biće to rečenica iz romana „Avanture nevaljale djevojčice“ u izdanju „Nove knjige“, koja moguće da tumači i Ljosu ali i Crnu Goru u isto vrijeme: „Stvarno, bilo je u njoj nešto čemu je bilo nemoguće ne diviti se, zbog onih stvari koje nas tjeraju da cijenilo dobro urađena djela, makar bila perverzna“.

Zaista znam da će mi u Kotoru ili Perastu ili u Herceg Novom dvadeset i prvog maja 2016. sigurno neki stranac oduševljeno priznati kako živim u prelijepoj zemlji. I biće u pravu. Možda će mi čestitati 10-godišnjicu od oslobođenja, a možda će biti umjereniji u svojoj turističkoj gluposti, te će mi čestitati jubilej samostalnosti i suverenosti. Jednako ću se osmjehivati tim generalno dobronamjernim predsezoncima. Kao da vi možete da razumijete… misliću na srpskom, i pozivaću strance da se jednako fotografaju sa mnom – jer ću biti odjeven u mornarsku majicu, kao i prije 10 godina, kao i 1694. – kada su moji stigli u Svijet.