Demarkacija u Crnoj Gori je neminovna

Piše: Pavle Obradović

Braćo Srbi, hrabrost rađa pobjednike, a sloga nepobjedive! Nikada kao sada mudrost i sloga nijesu bili potrebni Srbima u Crnoj Gori. Nema mjesta za ropsko raspoloženje, a pogotovo ne za opštu apatiju. To nam se može dogoditi, samo i jedino, ako se svi „prokurvamo“ sa zapadnjačkim uzorima, te zaboravimo na snagu naše vjere i sloge.

Moramo se čvrsto držati naše prave vjere, jezika, kulture i rodoljublja. To je naš oslonac, kamen temeljac za trajanje, a ne „lipov klin“ Rijana, Mel Gibson, ambasade stranih država sa svojim interesima i uticajima. Ljubav prema svome rodu, prirodna je kao i ljubav prema svojoj porodici, samo što je na drugom nivou i u drugom obimu.

Pseudomorfozirani (u geologiji to je kristalizacija u tuđoj formi) Srbi, kao njihovi preci 1941. godine, koji su vršili veliku nuždu u Manastiru Morača, zapišali su vrata naše svetinje u Kotoru. Vrata svetinje ćemo oprati, našim suzama ako treba, ljubićemo ih i dalje sa istom Bogobojažljivošću kao i vjekovima unazad, ali moramo izvući pouku. Ključno je da jednom za svagda shvatimo neophodnost demarkacije između nas i njih, što prije, to bolje za nas.

Ćorav je posao ubjeđivati, u komitu pseudomorfoziranog Srbina i očekivati od njega da se vrati svome rodu, svojoj kulturi, svojoj vjeri, svome jeziku, kao i moliti Bošnjake i Hrvate da se vrate vjeri prađedovskoj. Smiješno je i neozbiljno razmišljati o tome. Bolje se odmah pomiriti sa činjenicama, prihvatiti realnost, da je komunizam učinio svoje. Osam decenija se kao dominantno isticalo jugoslovensko i crnogorsko kao surogat velikog kulturnog i istorijskog nasljeđa Srba u Crnoj Gori.

Oni su bespovratno otpadnici od naše vjere i naroda. Pitanje za budućnost je kakvi ćemo komšije biti, najopasnije su te male razlike, isto, zasigurno, nikada više nećemo biti. Oni više nijesu Srbi, niti će to ikada biti. Degeneracija školskog sistema u Crnoj Gori posebno je bila pogubna za đecu i mlade, koji sopstveni narod i vjeru ne doživljavaju kao istorijsku stvarnost i duhovnu suštinu.

Ništa nije opasnije za Srbe u Crnoj Gori od podmetanja osjećanja građanskog patriotizma, kao i možda opasniji, patriotizam nacionalnog.

Srpska rodoljubiva inteligencija u Crnoj Gori mora da shvati, da je opasnost i pokušaj nekih nacionalista iz naših redova da sa neokomunistima prave kao neku vrstu „istorijskog pomirenja“. Ni sam Bog ne zna kakve se namjere kriju i koja je realnost da se formira takav „patriotski blok“? Kosmički, krvavi zločini i teror komunista nad Srbima u Crnoj Gori se nikada ne smiju zaboraviti. Džaba im priča, da je od tada prošlo sedam decenija, da se to zaboravi, da je bio rat, da treba gledati u budućnost.

Samo demagogija, pokajanja nema, niti se arhive otvaraju.
Mi, Srbi u Crnoj Gori, moramo razmišljati, ponašati se i djelovati kao rodoljubi. Patriotizam je za nas nepoznat osjećaj, rodoljublje je najjača veza među Srbima iz cijeloga svijeta, samo ta i takva ljubav uz koordinaciju sa majkom CRKVOM je jedina integrativna. Naš problem političkog i pravnog položaja u Crnoj Gori ćemo i moramo sami riješiti, bez bespotrebnog i neukusnog prizivanja bratske Rusije i Srbije u pomoć.

Hvala Bogu, mi ili niko, uzore imamo u prošlosti, kako se brani svoja porodica, narod i vjera. Naši preci u suknenim odijelima i kožnim opancima jesu živjeli u materijalnoj bijedi, ali su ljubomorno čuvali svoju vjeru, naciju, jezik i kulturu, te bili spremni da svakoga trenutka poginu za tu svoju bijedu, savardak, brvnaru i podlanicu nanešene zemlje.
Nije bilo lako našim precima da opstanu na ovim prostorima kao pravoslavni Srbi, moramo priznati, nije ni nama lako, ali je lakše nego što je bilo njima.

Ako su oni izdržali i mi ćemo, njihovi smo, nećemo ih izdati i pljunuti na njihovu krv i znoj. Nemamo pravo na to! Borba će biti duga, reče vladika Joanikije, pobjeda je naša. Novljani, Bog sa Vama. Do Hristove pobjede!