Decembarska NATO čežnja Mila Đukanovića

Skupština Crne Gore je voljom vladajuće većine, kao i pojedinih ”opozicionih” stranaka izglasala „Rezoluciju o podršci integracije Crne Gore u NATO“.

Uobičajeno za prilike u crnogorskom parlamentu, ni ovaj dokument nije preskočio sadržajni nivo pamfleta koji vrvi od površnosti, besmislenih pravno-političkih konstrukcija, sumanutih istorijskih ocjena i zaključaka.

Bez suštinskog političkog značaja, ova rezolucija je poslužila za održavanje NATO ”temperature” u javnosti. Kontrolisani NATO mediji su je iskoristili samo kao gorivo za nastavak agresivne kampanje.

Kako je uporedo sa raspravom u Skupštini objavljena informacija o Đukanovićevom telefonskom razgovoru sa Džozefom Bajdenom, vrlo je vjerovatno da je Rezolucija poslužila kao puki izgovor za taj kontakt.

Poslovično, za propagandnu praksu režimskih medija u Crnoj Gori, dovoljno je što je razgovor upriličen, jer sve ostalo, po utreniranom šablonu, „završavaju“ urednici – od određivanja sadržaja razgovora, pa do „analitike“ takvih konstrukcija.

Jedina korist ove Rezolucije za javnost Crne Gore je direktno „opipavanje“ NATO „pulsa“ pojedinih, prije svega opozicionih političkih subjekata. Pri tom, iz tog konteksta se isključuje Pozitivna Crna Gora (PCG), stranka koja je formalno opoziciona, ali djeluje kao klasična NATO agentura i posvećeno služi za krpljenje rupa u režimskoj formaciji. Uostalom, ova stranka je bila i inicijator donošenja Rezolucije.

Dok su poslanici Demokratskog fronta i Socijalističke narodne partije bili vrlo jasno protiv predložene Rezolucije, predstavnici novih političkih stranaka, nastalih usitnjavanjem postojećih, su iskazali znatno ”uzdržaniji” odnos.

Novoformirane stranke su, po svemu sudeći, upletene u mrežu savjetodavne, političke podrške pojedinih zapadnih ambasada i njihovih službi. To se vidi i po nepristojnoj sličnosti u njihovom političkom izrazu. Po utvrđenom obrascu, grozničavo se klone identitetskih, istorijskih i ozbiljnijih geopolitičkih pitanja, a napadno ističu takozvana ”životna” pitanja.

U suštini, savjetnici-specijalci ih oblikuju kao neke pihtijaste ”catch all” organizacije. To je onaj bezidejni bućkuriš u kom je politika shvaćena samo kao most između frižidera i debelog crijeva.

Prvenstveni motiv je da se prosrpsko, opoziciono biračko tijelo pomjeri iz svog tradiocionalnog težišta, da se njihov identitet prekrije jeftinim, ispraznim potrošačkim mentalitetom i zagluši estradnim političkim šundom. Očekivani rezultat: anesteziranje otpora prema vještačkoj promjeni identiteta, a time i prema NATO-u.

Kakve su realne šanse da Crna Gora u decembru 2015. dobije poziv za NATO? Nakon sastanka predstavnika vlasti i pojedinih opozicionara sa Viktrijom „Fuck the EU“ Nuland jasno je da Amerikanci insistiraju na povećanju podrške za NATO u Crnoj Gori. Ako eliminišemo ”šum” naručenih i bjelodano falsifikovanih istraživanja javnog mnjenja, realne procjene kažu da se podrška NATO-a u Crnoj Gori kreće između 30% i 35%. To je za Amerikance neubjedljivo, a i pomalo rizično, jer Crna Gora nije Slovenija.

Naime, Slovenija je se referendumskom većinom od 66%, pri izlaznosti od 60%, opredijelila za NATO. Iako trenutna ispitivanja javnog mnjenja govore da bi na iznova organizovanom referendumu skoro 70% izašlih bilo protiv učlanjenja u NATO, to pitanje danas nema političku težinu u slovenačkom društvu.

Za razliku od Slovenije, Crna Gora, sa realno visokim otporom građana prema NATO-u, uz nezaobilazno istorijsko nasleđe i određenu snagu proruskog sentimenta, bila bi vrlo ”nestabilna” članica Sjevernoatlantskog saveza. Pitanje opravdanosti članstva Crne Gore u NATO-u, bi uvijek bilo visoko pozicionirano u javnosti i time opstajalo kao politički profitabilna tema. Posledično, vjerovatnoća da se neka nova politička većina opredijeli za istupanje iz zločinačkog vojnog saveza nije zanemarljiva.

Izlazak neke zemlje iz NATO-a, bez obzira koliko ona bila beznačajna u pogledu vojnih bilansa i političkog uticaja, bio bi snažan simbolički čin. Svakako, tu su nezaobilazni i određeni sigurnosni rizici i stalno preispitivanje lojalnosti lokalnog NATO pogona. Sve to budi dodatni oprez Amerike. Sa druge strane, Crna Gora je zanimljiva kao jedino parče evropskog Mediterana koje još nije, makar formalno, pod NATO kontrolom.

Međutim, uvažavajući sve pro et kontra argumente, Amerikanci su, izgleda, „prelomili“ da ipak upute NATO poziv za Crnu Goru. To je sa punom sigurnošću najavio predsjednik skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić, kao vodeće NATO ”grlo” u Crnoj Gori. Pretpostavljamo da mu je samouvjerenost utvrđena na obavještajnom brifingu koji je imao tokom nedavne posjete Americi.

Ipak, nije sve do kraja zatvoreno. Postoje još neka otvorena pitanja povodom NATO pozivnice za Crnu Goru koja imaju važnu, ako ne i odlučujuću ulogu. Prije svega, planirani protesti opozicije krajem septembra mogu ”promiješati karte” i promijeniti odnose moći. Vlast se panično bori da pokaže kako ne postoji ništa što je može ”zaljuljati”, pa bi bilo kakav oblik destabilizacije doveo u pitanje krhko vašingtonsko povjerenje. Pored toga, izgleda da ni Francuska, još uvijek, ne pokazuje naročit entuzijazam za dalje širenje NATO-a.

Šta god bio ishod iščekivanja pozivnice u decembru, Đukanović je već pripremio prilično jaku zamjenu za NATO temu – otimačina imovine Crkve upakovana u Zakon o slobodi vjeroispovjesti.

To svakako nije rezervna tema, već jedan od ključnih koraka u čupanju Crne Gore iz istočno-pravoslavne sfere. Ipak, i bez obzira na sve te male taktičko-političke manevre šefa crnogorskog režima, još uvijek je mnogo promjenljivih u igri ili: daleko je decembar!

Piše: Vladimir Božović