Darko Đogo: Gdje smo, što nas nema…

Piše: Darko Đogo

Tezu o tome da je prirodni priraštaj Srba oduvijek bio manji zato što su se pravoslavni Srbi pričešćivali jednom kašičicom čak i za vrijeme epidemije, dok to Katolici i Muslimani svakako nisu činili čuo sam još prije 20 godina od pokojnog profesora Mojsija Đerkovića, autora knjige „Pale i Paljani“ i znamenitog istraživača lokalne istorije. Nisam mogao da je provjerim, ali i kada jesam tj. kada sam se uvjerio da nema nikakvih dokaza da su epidemije bile pogubnije za pravoslavne u odnosu na naše komšije drugih vjeroispovijesti, prepustio sam to u onaj ćošak zaborava u koji pospremimo sjećanja na manje prijatne detalje razgovora sa ljudima koje inače cijenimo. I tek sam se ovih dana prisjetio te napomene. I opet: ako pogledamo ono statističkih podataka što iz deftera i austrijskog popisa imamo, što iz putopisa i opisa možemo da naslutimo, jasno vidimo da čak ni ratovi ni seobe, a ne epidemije i „zaražene kašičice“ nisu desetkovale Srbe. Ta kašičica je zapravo i bila jedini znak po kome su ostajali Srbi jer tamo gdje nje nije bilo ima nas i dalje samo što to više nismo mi. Naravno, za današnjeg slučajnog Srbina to je svjedeno – život je život, pusti me, pope, sa tim religijskim glupostima. Zašto onda brojimo naše mrtve o ovom tužnom danu? Jer slučajnim Srbima može Srpstvo biti slučajnost ali ustašama je i slučajno Srpstvo bilo dovoljan razlog da završite u Jasenovcu. Djeca su možda i bila najslučajniji Srbi. i znamo njihovu sudbinu…

Kakve veze imaju Jasenovac i „zaražena kašika“?

Obje su samo jedan dio odgovora na pitanje „gdje smo, što nas nema?“

Jedan je dio statistički pokaziv, drugi dio je čista ideološka spekulacija. Htio bih odmah da napomenem: čak ni prvi dio odgovora nije sasvim potpun.

Statistički, pokolj nad Srbima u Drugom svjetskom ratu je značajno umanjio broj Srba na prostorima izvan Srbije. Dotle, da su u mnogim sredinama postali manjima. Možda vam nije poznato, ali opština koja je u Drugom svjtskom ratu ubjedljivo najdrastičnije izmijenila svoju demografsku strukturu je Bihać (nije mi pri ruci knjiga Drage Mastilovića da navedem konkretne podatke). Ukratko: tamo su Srbi zbrisani. I ne samo tamo. Dakle, jedan dio odgovora na pitanje stoji u kašičici za pričešće. Ona je kriva. Ne zato što je „zaražena“ već zato što je bila „nepoćudna“. Kao što je i danas nepoćudna.

Nepoćudna je ostala i od 1945. Tada se ona sakrila na margine, pričešćivalo se i u toku posta samo nekoliko, mahom starijih ljudi, nepoćudna i neprimjetna i za vremena variole vere. Nikome bitna. A opet: Srba je najviše nestalo upravo tada. Statistički podaci pokazuju da je nagli pad u prirodnom priraštaju uslijedio upravo u „zlatna vremena“, kada je svako imao posao, auto, išao na ljetovanje, i „radio ne radio svirao ti je radio“. Da, upravo tada smo počeli da nestajemo. Sjetite se malo: imate možda 10 djeodva i baka rođenih 30ih i 40ih (ako ih nisu, poput nas u Hercegovini, pobacali po jamama), ali već generacija naših roditelja iz 50ih i 60ih uglavnom ima 2-3 braće i sestara dok je „zlatni standard“ tih „zlatnih sedamdesetih“ i „zlatnih osamdesetih“ bilo jedno ili dvoje djece. Troje djece se komentarisalo sa „omaklo vam se?“ a četvoro sa „imate li vi televizor?“

Dakle, tu samo i zato nas toliko nema.

Izmijeili smo se. Nismo više oni isti.

Industrijski radnik je dvostruko zavisno biće, upravo kao i činovnik: zavisi od plate koju mu daš i od ideologije koju mu serviraš. I danas je tako. Seljak je nezeavistan – zato je marksizam i mrzio seljaka.

Moji pradjedovi nisu voljeli nijednu državu – ni Tursku, ni Austriju, ni kasniju Titovu Jugoslaviju, za Kraljevinu su imali poštovanje, donekle i za Austriju (i pored osjećaja neprijateljstva). Ipak, znali su kom narodu pripadaju, znali su da dižu bune i znali su da su im preko Drine i Tare braća najrođenija i da je i preko Drine i Tare njihova otadžbina. Bili su samostalni ljudi. Nisu tražili ni od koga komad `ljeba i od države su uglavnom tražili da im „smanji porezu“. Djecu nisu rađali ni partiji, ni demografiji, već sebi, pa time i narodu i Crkvi.

Koliko nas je danas takvih? Koliko smo nezavisni? Koliko ideološki, koliko finansijski? Koliko je za to što nas nema kriv Bog? Bog zvani DžiDiPi? Koliko smo spremni da nadiđemo svoj individualizam? Da podijelimo i ne samo neprijatene već odvratne strane karaktera jednog drugog ljudskog bića kako bismo imali porodicu? Zar zaista mislimo da ćemo u trci između standarda i djece ikada uspijeti da svakome svom djetetu obezbjedimo stan, auto, računar, mobilni telefon? Zanimljivo je da su i danas mnogodjetne porodice uglavnom – bar nam tako televizija govori – siromašne. Šta to oni znaju te im mi ujedno zavidimo i ujedno ih sažaljevamo? Ne znam. Trudim se da otkrijem. Ali staro pravilo jeste: što je manje industrijalizacije, „novih radnih mesta“ i ostalih znakova blagostanja, prirodni priraštaj je veći. Možda su zlatnu sredinu potrebe, mogućnosti i ljubavi prema porodici baš predstavljali ti naši prađedovi žuljavih ruku, a ne očevi u fabrikama i na partijskim sastancima

A ona kašičica sa početka priče – ona je znak. Trpi ona sve. Može i bez nje, neko bi rekao. Čak i da danas može, ona nas je ostavila ovim što smo danas. Ona je naša krivica, u vozu za Jasenovac, naša snaga pred Kosovo. Kroz vijekove ona nas je zaražavala „kosovskom mitomanijom“, a od 1945 i „jasenovačkom“. Može i bez nje. I bez Jasenovca i Kosova. Izgleda.

(Autor je profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta)

(Izvor: Fejsbuk)