Danilović za IN4S: Tehničku vladu da podrži svih 39 poslanika opozicije

U susret rokovima koje je opozicija dala vladajućoj koaliciji povodom kontrole izbornog procesa i izmjena izbornog zakonodavstva, o tehničkoj vladi i bojkotu, razgovarali smo sa poslanikom Ujedinjene Crne Gore Goranom Danilovićem.

– Koliko smo daleko od prelazne tehničke Vlade?

Skoro je nevjerovatno da cijela parlamentarna opozicija traži tehničku vladu, a da u tom pravcu nema nijedne zajedničke akcije – kao da je tražimo, odnosno, otimamamo jedni od drugih, a ne svi zajedno od vladajuće koalicije? Dakle, daleko smo ali je od toga žalosnije što se još i udaljavamo. Sve češće sebi postavljam pitanje da li su mnogi uopšte iskreni.

– Postoji li drugi modalitet kontrole izbornog procesa i šta ako izbori budu organizovani po dosadašnjim pravilima?

UCG je davno formulisala svoj predlog; izborni postupak može iskontrolisati samo tehnička vlada sastavljena od najodgovornijih političara, od čelnika opozicije, koji bi ulaskom u Vladu poslali poruku da vjeruju u pobjedu i da ćemo nakon izbora biti nova demokratska vlast.

Naravno, tehnička vlada ima smisla ako se blagovremeno formira i ako je jednodušno podrži svih 39 opozicionih poslanika – onda je to zaista pobjednička priča.

Drugi modaliteti kontrole su slabi, nedostatni i duboko je pogrešno predstavljati ih javnosti kao spasonosna rješenja. Da bismo imali ravnopravne predizborne uslove moramo na tehničkom nivou i u prelaznoj formi biti jaki dio izvršne vlasti.

Ako izbori budu organizovani po sadašnjim pravilima i ako mi u opoziciji imamo iskrenu namjeru da promijenimo Crnu Goru, treba bojkotovati takve izbore. Bolje je bojkotovati složno i zajednički nametnute i unaprijed nepoštene izbore, nego učestvovati i znati da ćemo biti pokradeni. To je saučesništvo u nasilju nad sobom. Ako, međutim, nadvlada ideja da treba učestvovati pa i pod neizmijenjenim okolnostima onda treba da ćutimo nakon što se izbori dogode – da ćutimo i trpimo.

– Kao jedan od uslova za davanje potrebne većine usvajanju određenih zakona, DF najavljuje da će inicirati ustavne promjene. Da li će poslanici UCG podržati DF u ovom naumu?

Podrazumijeva se da ćemo podržati jer borba za ravnopravnost građana i naroda je dio našeg programa. Podržaćemo ako budemo uopšte u prilici da se o tome izjasnimo, a plašim se da to neće skorije doći na dnevni red nekog zasijedanja. Ubijeđen sam, međutim, da pred ovakvu vladajuću koaliciju s takvim predlogom ne treba ni izlaziti. Oni da su htjeli zajednicu nediskriminacije, državu ravnopravnosti, simbole po mjeri svih građana ili srpski jezik za ravnopravni i službeni, ne bi sve to ukidali: Ustavom, zakonima, odlukama, i još užasnijom praksom. Ova izvršna vlast živi od podjela i uzurpacije prava. Ne pada im na pamet da se mijenjaju sve dok ne budu promijenjeni.

Da smo malo više sarađivali oko Vlade izbornog povjerenja, danas bismo bili skupštinska većina

– Bili ste ministar unutrašnjih poslova u Vladi izbornog povjerenja. Jedni tvrde da je to bio debakl, drugi govore da je ta vlada imala efekta. Kakva su Vaša iskustva?

Narod kaže; vrijeme je majstorsko rešeto. Danas se vidi bolje nego onomad kada su pojedini čelnici iz opozicije vodili kampanju protiv te Prelazne vlade. Bio je to obračun između onih koji su ušli u vladu i onih koji nisu htjeli. Da smo malo više sarađivali danas bismo bili skupštinska većina. Podsjećam da je opozicija i pored toga, i pored užasnih međusobnih svađa i pored raspinjanja opozicionara koji su ušli u prelaznu vladu, osvojila skoro 49 % glasova, odnosno velikih 39 opozicionih mandata.

Veliko je to iskustvo i može biti dragocjeno opoziciji u ovom novom traženju tehničke izvršne vlasti. Očigledno je da DPS zna najbolje koliko problema je imao minulog puta – danas pristaje na sve, na brojne ustupke ali tehničku vladu ne da ni za živu glavu.

– Šta biste uradili drugačije ovaj put? Postoje li određeni zakoni ili određeni koraci u realizaciji tog plana?

Prvi korak je jedinstvena akcija opozicije i jedinstvena podrška prelaznoj vladi – prošli put je to potpuno izostalo.

Drugi korak je da čelnici opozicije uđu u takvu vladu jer bi nam to dalo snagu i bili bismo prinuđeni na zajednički rad i slogu.

Treće; moraju se promijeniti određeni zakoni koji onemogućavaju rad ministrima, koliko god bili hrabri i profesionalni, odnosno, čine ih nebitnim, a bitnost daju užem kabinetu predsjednika Vlade ili pojedinim vladinim tijelima koja su ključna u žalbenim postupcima. Dakle, te stvari moraju biti regulisane hitnim izmjenama pojedinih sistemskih zakona ili leks specijalisom precizno derogirane odredbe namjerno partijski formulisanih zakonskih normi.

Zakonom se mora olakšati proces „brisanja“ iz biračkog spiska i omogućiti uparivanje registara koje vodi MUP, sa raznim registrima i datotekama koje vode drugi državni organi, poput Ministarstva zdravlja, Fonda PIO ili Ministarstva rada i socijalnog staranja, odnosno, Javne uprave.

Zakonom mora biti prepoznata obaveznost Uprave policije da po nalogu, i uz kontrolu, provjerava mjesto prebivališta u Crnoj Gori.

UCG ima već sada spremljene sve formulacije koje, s tim u vezi, moraju biti upisane u novi izborni Leks specijalis.

Obaveza nam je da savez „Da svako ima“ dodatno integrišemo

– Savez „Da svako ima“, čiji ste jedan od osnivača, usvojio je akcioni plan u julu mjesecu ove godine. Dokle je stigao Savez sa realizacijom aktivnosti?

U meri u kojoj možemo i na koju smo se obavezali u Savezu „Da svako ima“ radimo na međusobnoj koordinaciji. Mi smo Savez sličnih koji nije zatvorio vrata drugima i zaokružio se kroz saradnju SNP, UCG, RP i nezavisnih poslanika. Još je dugo do izbora, pa moramo raditi tiho i bez mnogo talasanja. Savez je postavljen široko i svakoj članici daje slobodu odnosno omogućava da zadrži autonomiju programskih stavova i javnih nastupa. Nadam se, ipak da ćemo se dodatno integrisati, što nam je i obaveza. Vjerujem da će to biti na političku korist svih.

– U medijima se pominje da je jedan od osnivača Saveza i Miodrag Daka Davidović. Kako komentarišete ove tvrdnje?

Nekoliko puta sam to pojašnjavao. Sam Davidović je saopštio da je jedan od organizatora, ne vidim da je tu nešto sporno jer se radi o samostalnom i slobodnom čovjeku. U politiku ni jedne od stranaka se ne miješa, a njegova organizaciona pomoć je dragocjena. Mislim da se radi o čovjeku koji je pokazao prijateljstvo prema svim opozicionim idejama i pokretima do sada.

Stav Njemačke je odavno neskriven – žele slobodno i demokratsko društvo

– Skoro ste završli radnu posjetu Berlinu. Da li zvanična Njemačka razumije stanje u Crnoj Gori i kakve ste poruke primili od predstavnika njemačkih vlasti?

Za UCG je svaki regionalni i međunarodni kontakt dragocjen. Biti u prilici da u Berlinu, predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti, predočite šta se dešava u Crnoj Gori je privilegija. Mislim da imaju iznijansiranu predstavu o nama – odlično znaju i ko je na vlasti i ko je opozicija.

Suzdržaću se da prenesem pojedine utiske mojih sagovornika o nepromjenjivoj vlasti koje sam čuo jer mi se čini da je stav Njemačke odavno neskriven po tom pitanju – žele slobodno i demokratsko društvo.

Gorak ukus, međutim, nosim sa saznanjem da veliki opozicioni savezi i stranke iz Crne Gore zaobilaze Berlin.

Rekao bih da njemačkim političarima nije jasno zašto je tako jer, svjedok sam, tamo imamo iskrenih prijatelja koji navijaju za borbu pojedinaca i grupa u Crnoj Gori da se naša država demokratizuje.

Hajdemo da sarađujemo i učinimo pionirsku stvar, hajde da ovo čudo rašrafimo i pobijedimo

– Može li opozicija zajedno na sledeće izbore? Šta je i kako izgleda pobjednički opozicioni kalup?

Narodna izreka kaže: što se mora nije teško. A moramo približiti stavove, prosto moramo. Ne moramo da se oduševljavamo politikom onoga drugoga ali; ili ćemo se obavezati na međusobnu saradnju ili da se pregovara sa DPS-om. Ovo drugo je nedopustiva jeres, pa je s toga, valjda jasno kao bijeli dan da moramo graditi opoziciono partnerstvo. Ne podržavam brojne poteze vodećih opozicionih struktura, ne dopada mi se isforsirano liderstvo jednih, uvredljivost ili tapija na patriotizam kod drugim, ne podržavam da se vrijeđamo na ljudskoj i privatnoj ravni, ali to ne znači da nisam spreman da pružim ruku i kažem; hajdemo da sarađujemo i učinimo pionirsku stvar, hajde da ovo čudo rašrafimo i pobijedimo. Politika je matematika, a rezultatom na kraju svih operacija budu iznenađeni samo oni koji ne umiju da računaju. Umjesto da već sada sabiramo i množimo mi oduzimamo i čudimo se šta se dešava. Demokrate su donijele novu snagu opoziciji ali se moraju spustiti iz oblaka i početi da žive sada i ovdje. DF nije više neprikosnoveni lider opozicije ali bez njih ne možemo promijeniti sistem. Odnos između ove dvije strukture ključan je za uspjeh opozicije. Naravno, i svi ostali treba da promijenimo navike i radimo na približavanju. Ljudski je politički se svađati i razilaziti ali je beskrajno ružno to raditi primitivno i prostački. Suočimo argumente, a ne uvrede, mizerije i bizarnosti. A sve ovo se mora uraditi ili nikada ništa nećemo promijeniti. Mora, prosto, pa je stoga i lako. Ili to ili da razmahnemo snagu u jedra Đukanoviću pa neka vlada koliko bude želio.

O tome kakav kalup je najbolji za opozicioni nastup moramo se dogovoriti. Moramo prosto izračunati kako je najbolje. Preduslov za to je, međutim, iole normalna komunikacija među opozicionarima. Potrošismo silno vrijeme da se pomire mladi i stariji, a dovoljno je samo da pametniji popusti.

– Parlament ili ulica?

Gotovo je svejedno ako smo zajedno. Može oboje, a može i pojedinačno. Nažalost i ovo postavljeno pitanje u današnjem vremenu sadrži neku „svejednoću“. Dakle, ne zvuči kao dilema nego kao prosta definicija. Mala je razlika između parlamenta i ulice, možda, jedino u direktnim tv prenosima?

Parlamet je postao samo javna govornica, a sve ostalo što ga u normalnim državama čini institucijom zaboravljeno je. Za izvršnu vlast naša Skupština je prosta većina poslanika i igralište za izricanje prekršajnih kazni. Za njih iz aktuelne većine Skupština je još i vježbalište ret(r)orike, neka vrsta političke olupine na koju prikucava ko šta umije i može.

Parlament je, međutim, mjesto dogovora i prihvatanja bolje argumentacije, mjesto nadmetanja političkih stavova i mudrih riječi, a to se kod nas nije dogodilo već godinama. Izgubio je svoju suštinsku misiju i smisao i zato je dobila na snazi ulica ispred njega. Možda i nemamo za čim žaliti jer ako je Skupština zamišljena, a onda i ostvarena, kao protočni bojler Vlade onda joj ne treba oplakivati sudbinu. Prosto, sve je po zasluzi.