Danilović: Niko ne vjeruje Đukanoviću i Kolindi

Piše: Goran Danilović

Region je došao u toliko zavisnu situaciju da pojedine države i državnici ne mogu preživjeti bez EU, koja jedva preživljava – opet je u tranziciji. Počeli smo, međutim, da se snalazimo i u takvim okolnostima. Glumi se, na većim pozornicama od domaćih, i prodaje potom po lokalnim političkim pijacama.

Beskarakterni osluškuju političku birokratiju Evrope, vagaju o svakom stavu, gađajući na meke uši Brisela i tvrda domaća uva.

Mnogi izgledaju smiješno i tužno u pokušajima da nešto kažu i spase istovremeno političku glavu, zaboravljenu dušu i besmrtnu zadnjicu – a to ni najprobranijim s ovog svijeta nije baš polazilo za rukom. Ipak, valja i isplati se pokušavati.
Na obiljezavanju 80 godina od početka II Svjetskog rata u Poljskoj – koliko god je bilo komemorativno naslovom zvuči i nekako bizarno-strašno, naš predsjednik Đukanović je izjavio da mu je žao što „nisu pozvani predsjednik Ruske federacije i predsjednik Srbije“!

Da je, kakvim čudom to kazao u lice domaćinu, predsjedniku Poljske Dudi, i izrazio protest, da mu je kazao kako na to ima pravo kao predsjednik Crne Gore koja je 13. jula 1941. godine podigla prvi sveopšti ustanak protiv nacista i fašista u Evropi, dočekali bi ga u Podgorici kao Pavla, kojemu je pomogao Bog, da nikada više ne bude Savle. Kakav smo narod i koliko kratko pamtimo, nakon toga, samo najtvrdokorniji bi mu pominjali, limenke, vile i kule na Gorici skupe satove, kradene izbore, referendume, lično bogatstvo i diktaturu. Zaigralo bi se novo kolo, a Kongres DPS-a bi počeo Kalinjkom ili makar Moravcem.

Ipak, nije se dogodilo, nije jer imam osjećaj da je Đukakanovićeva izjava o žaljenju, saopštena po sistemu „može valjati“ i da mu ne vjeruje niko, čak ni on. Ne vjeruje mu ni, inače nevjerovatna, Kolinda Grabar Kitarović od Hrvatske. A zašto bi ta izjava mogla valjati ne sumnjajmo da Đukanović zna. Izgradio je izoštrena čula tokom decenija i vidi kako neprijateljstvo prema Rusiji i nije više siguran protekcionistički put prema evropskoj, odnosno, njemačkoj kasi. Nova dirigovana ekonomska kriza je na vratima, a Njemci neće dozvoliti da ih satre američko-kineski ekonomski rat, ni krive ni dužne. Zato Sjeverni tok napreduje, a rusko, tržište, opet, može razmahnuti njemačku privredu. Čini se da je Đukanović primijetio i to da Srbija povlači i preko 70% direktnih stranih investicaja u regionu, te da će, vjerovatno, do kraja godine imati veću prosječnu zaradu od Crne Gore, a nije zaratila ni sa Rusijom, ni sa Kinom, naprotiv.

Koliko god bila „od šponde“ Đukanovićeva izjava bi odjeknula značajnije, makar u regionu, da nije skandal majstorice, naše uvažene susjetke, gospođe Kolinde. Da je nema valjalo bi je izmisliti. Lakoća s kojom predsjednica Hrvatske mlatara po skorijoj i davnoj prošlosti je odavno ravna estradnoj. Dok se njemački predsjednik Štajnmajer znojio i objašnjavao kako Njemačka nikada neće zaboraviti šta je uradila Evropi i Poljskoj, kao su svjesni istorijske odgovornosti, predsjednica Kolinda je izjavljivala kako su, procentualno, Hrvati, dali najviše žrtava u antifašističkoj borbi? Niko joj nije vjerovao, čak ni Đukanović!

Svima je bilo muka, a mrtvim antifašistima najviše. Živi antifašisti su prećutali jer nisu više sigurni šta su, a rijetki su se zasitili odvratne estrade kojoj je jeftino, u skupim prilikama, sklona naša susjetkinja. A, makar regionu, ako ne i cijeloj Evropi, Grabar Kitarović je bila dužna jedno veliko izvinjenje: zbog Jasenovca, zbog Srba i vrba, zbog Jervreja, Roma i Muslimana, zbog antifašista stradalih u Hitlerovom projektu Nezavisne države Hrvatske.

Osamdeset godina od početka najkrvavijeg rata u istoriji, predsjednica Hrvatske je morala komemorativno ćutati i to bi bilo glasnije od sramnog estradnog laganja. Kada, 2025, svijet bude obilježavao 80 godina od kraja tog užasnog krvoprolića, Kolinda, ili koji drugo predsjednik Hrvatske, može već podići glavu i na oltar pobjede priložiti žrtve oslobodilaca Hrvatske, među kojima je bilo najviše Srba. Nažalost, neće moći pokazati i njihove grobove jer ih je razorila, popalila i polomila Oluja.

Dakle, i godišnjice užasa pretvorenu su u pozornice za nepristojne – rijaliti nad kosturnicama dvadesetog vijeka. Kao da kolektivno pamćenje ne postoji, kao da su naše zadruge i farme postale suština i ogledalo cijele Šumanove Evrope. Jedni lažu ćuteći, drugi žaleći, a treći lažući.

Državnici i državnice iz regiona razumjeli su prebrzo narativ čiji je obrazac proklamovala stara Evropa i njena nova politička birokratija; govorite i lažite do mile volje međusobno, samo nemojte da se pobijete. A nećemo, suvišan je strah. Nama je bilo i ostalo najvažnije da živimo u laži. Problem, nerješiv i za nas i za Evropu, nastupiće tek kada istina bude zagospodarila, a jednom, pa i na kratko, hoće. Do tada, ne brinite.

Samo, po evropskim obrascima brinemo o vječnim političkim zadnjicama i, dakako, zajednicama. Tako nam Kolindinog antifašizma i Đukanovićevog žaljenja. Tako nam povampirenog antifašizma.

(Autor je poslanik Ujedinjene Crne Gore)