IN4S

IN4S portal

Dan kada je rat zapravo počeo: Godišnjica ubistva petorice srpskih vojnika na Košarama

1 min read

Foto: Printskrin/Espreso

“Zaklinjem se čašću i životom da ću braniti suverenitet, teritoriju i nezavisnost svoje zemlje…”

Vladimir Radoičić, Miroslav Jocić, Ilija Pavlović, Miladin Gobeljić, Miloš Pavlović su se državi zakleli i svoju zakletvu ispunili.

30. septembra 1998. godine iz zasede su ubijeni od strane pripadnika terorističke OVK.

Miladin, Ilija i Vladimir poginuli su u rodu Izviđač-diverzant sa 19. godina života i 99 dana vojnog života…

“-Miloš, vojnik po ugovoru. Hteo je da nasledi oca i u profesiji. Krenuo je na karaulu, na Košare sa nadom da će ga po povratku sačekati ugovor za prevođenje u čin mlađeg vodnika.

Miroslav, mlađi vodnik, trebao je tih dana da ode na redovan godišnji odmor. Znao je sastav jedinice, upoznao regrute koji su jedva tri meseca vojnici. Dileme nije bilo. Izabrao je mlade vojnike i umesto na odmor krenuo je sa njima na Košare.

Ilija nije javio roditeljima da ide na Kosovo. I svojim drugarima je predhodnog dana zabranio da to urade. Jedino je tražio od njih da još koji put čuje „Još jedan dan života“. Nije ni slutio da je i njemu i njegovim drugarima ostalo još jedva tri dana.

Miladin je pre polaska na Košare poslao pismo svojima u kome je tražio da mu pošalju toplu odeću. Vest o njegovom ubistvu su dobili kada i pismo.

Vladimir, po imenu je trebalo da vlada u miru a mir je zauvek zavladao njegovom dušom. Samo dan pre toga ubedio me da je „tu, na brdu pored Niša“. Jeste bilo brdo ali na jugoslovensko-albanskoj granici – karaula Košare.”, napisala je jednom prilikom majka poginulog Vladimira, Lozanka Radojičić.

Vreme

Vreme nas menja, oblikuje i u nekim slučajevima potpuno maskira naše rane. Ali samo po sebi, ono ne čini ništa osim što nam obezbeđuje sate i dane u kojima ćemo iznova analizirati sećanja. Ono ne leči rane, ali nas uči da živimo sa njima.

Danas je godišnjica njihove pogibije. Za njihovu dušu palimo sveće i sećamo se njihove hrabrosti i njihovih imena, jer su dali živote za našu slobodu.  

Ivan Ostojić, vojnik 53. graničnog bataljona prisetio se tog kobnog 30. septembra, dana kada je pritajeno zlo počelo da pokazuje svoje zube.

-Tih dana važila je zabrana izlazaka  vozila na teren. Ipak, odlučeno je da mladi vojnici krenu u izvidnicu i obilazak rejona. Braću, koja su nastradala tog kobnog 30. septembra nisam stigao da upoznam. Tog dana ništa nije slutilo na tragediju koja će nas zadesiti. Dan je bio lep, topao, miran, izvršavali smo svoje zadatke i dužnosti u obezbeđivanju tog dela granice na tački 502. sve do podneva, a onda se sve pretvorilo u pakao, kaže Ostojić…

Teroristi

Tridesetak terorista, pripadnika jedinice “Kobra” kojom je rukovodio Agim Ramadani su neutvrđenog dana ušli iz Albanije na Kosovo gde su postavili dve protivtenkovske mine na poljski put između karaula “Maja Čoban” i “Morina” .

Granična patrola Vojske Jugoslavije je vojnim vozilom “TAM 110” prolazeći tim putem 30. septembra 1998. godine nagazila na mine i tada je poginuo vođa patrole Milan Bundalo, dok su četvorica vojnika povređena.

Istog dana u blizini karaule “Košare” pucali su iz zasede na vozilo “pincgauer” i tada su poginuli Vladimir Radoičić, Miladin Gobeljić i Ilija Pavlović, svi vojnici VJ na služenju vojnog roka, kao i vojnici po ugovoru Miroslav Jocić i Miloš Pavlović, dok su teško ranjeni kapetan Goran Loznica i Goran Simić.

Ubistvo i pljačku mrtvih srpskih vojnika teroristi su snimili, i baš taj snimak bio je ključni dokaz za njihovu osudu. Suđeno im je u odsustvu, jer se niko od njih nije odazvao sudskom pozivu, Viši sud u Nišu je za njima raspisao poternicu, ali presuda ni do danas nije sprovedena.

Ivan Dražić, heroj sa Košara, tog dana se priseća sa tugom u očima.

-Posle vrelog leta te 1998. godine od operacija vođenja u rejonu karaule Košare došlo je do malog zatišja u borbama. Sporazumom Holbruk-Milošević specijalne snage VJ su morale da se povuku sa granice. Osetio sam neku hladnu jezu kad su odlazili sa fudbalskog igrališta, rastavljajući šatore i noseći opremu.

29. septembra prišla su mi dva momka iz Beograda, čuli su da sam njihov zemljak i da sam već duže vreme dole. Hteli su da saznaju kakva je situacija i da li se smirila, jer su čuli razne priče o karauli. Video sam u njima osećaj nelagodnosti i brige, malo sam im ulio nadu da je mirno, da će se navići polako i da ne brinu.  

30.septembar 1998.

Zaseda je tekla po planu. Dan je bio sunčan sa povetarcem koji je remetio mirnoću šume. Tišinu u trenutku prekida zvuk detonacije. Prvo se u daljini čuje jedna, pa odmah i druga detonacija u pravcu pinc staze koja je vodila ka osmatračnici 601 Rasa Košares.

Desetar Robert koji je bio bliži mestu događaja i koji je vodio tada patrolu na Rasa Košares, javio nam je motorolom da su se čule detonacije i stravična pucnjava i činilo mu se da su pozivali na predaju na našem jeziku.

Vodnik Šarančić Aleksandar, koji je bio vođa zasede na 502, kada je čuo poruku desetara sa motorole, pozvao nas je da krenemo. Rekao je da pola ljudi krene za njim, sa opremom i naoružanjem, a druga polovina da ostane u zasedi!

Krenulo je nas sedmoroca, Šarančić, Stojke, Grubić, Ostoja, Jan (kerovođa Crnog) Matori i ja.  Činilo mi se da smo preleteli taj deo, ali kako se ispostavilo stigli smo prekasno.

Dok smo se približavali osetio sam miris benzina i baruta. Vodnik Šarančić koji je i sam bio pripadnik specijalnih jedinica, učesnih u ratu u BiH, išao je prvi da bi se brže kretali, odmah iza Jan sa Crnim. Ubrzo su stigali i ljudi sa osmatračnice 601, sa desetarom Robertom koji ih je predvodio, da pomognu.

Prizor je bio strašan…

Prišli smo pincu pažljivo i videli pobijene mučki u zasedi mlade vojnike. Kada sam došao do samog pinca, bio je ceo izrešetan. Dvojica vojnika koji su pokušali da izađu na vrata pozadi ostali su upetljani kod izlaza, kao da su se opraštali od ovozemaljskog života. Druga dvojica su bila nedaleko od vozila isto mučki ubijeni u terorističkoj zasedi. Opipao sam puls u nadi da makar neko od njih daje znake života… Nisam ni pomišljao da se iza nalazi vozač pinca koji se pravio mrtav dok su teroristi skidali opremu i dragocenosti sa mrtve braće. Šaran je odmah krenuo malo napred da bi se uverio da slučajno neko od terorista nije u blizini. Obezbedili smo teren oko pinca čekajući pomoć sa karaule. Nismo ni znali da se u vozilu nalazilo osam ljudi. Da je zastavnik Dražić iskočio iz vozila odmah po napadu i da se skrivao od terorista, da je kapetan Loznica ranjen i da se spustio niz padinu gde ga je pronašao Jan sa Crnim, nažalost koji je dao komandu da se krene vozilom bez pratnje uprkos zabrani izlaska vozila na teren.

Pre same zasede bila je rasprava među oficirima oko izlaženja vozila na teren, zbog ranijih zaseda terorista kao i uvećane pretnje terorista na tom rejonu.

Obezbeđujući teren uz graničnu liniju, pomoć je stigla ali je samo mogla da konstatuje petoricu poginulih, tri mlada vojnika i dva ugovorca, ranjenog kapetana Loznicu i zastavnika Dražića koji je prošao nepovređen…

Sa nestrpljenjem da što pre završe, nama je naređeno da pretresemo teren, kako bi se pomoć vratila na karaulu. Naišli su na moje negodovanje zbog onog dela ljudi koji je ostao u zasedi na 502 koju smo napustili ostavljajući ih bez pomoći i da mogu biti izloženi, i da grupa ljudi koja je stigla na uviđaj sa karaule može da pretresa teren!

Šaran je smirivao situaciju, pošto smo svi bili nervozni… Ljudi koji su došli da izvrše uviđaj otišli su, a mi smo krenuli duž granične linije i u pretres terena.

Iza jednog debla smo naišli na nemački keks, češke konzerve, čaure od municije i jedinačne kutije od tromblonskih mina. Mora da se naglasi da su u pretklih dan i po primećena dva bela džipa OEBS-a, koji su leti bili na graničnoj liniji sa njihove strane prateći pokrete naših trupa i koji su teroristima pružali logističku i vojnu pomoć koja će kasnije da preraste u zločinačku agresiju NATO pakta.

Radi se o Ramadanijevoj terorističkoj grupi koja je čekala u zasedi nekoliko sati od ranog jutra. Vratili smo se do zasednog mesta besni, tužni i razočarani jer je zbog jednog čoveka, sujetne prirode, poslat sam pinc bez ikakve pratnje sa velikim rizikom terorističkog napada, sa mladom vojskom koja je tek trebala da upozna teren…

Celu noć su nam teroristi upadali u vezu pod kodnim imenom „Drakula” preteći i šaleći se na račun mrtve braće.

Sledeći dan zaseda koja nam je išla u smenu, naišla je na protivtenkovsku minu koju je kiša sprala, na mestu malo daljem gde su teroristi postavili mučku zasedu.

Posle par dana viđena je grupa terorista sa opremom koju su skinuli sa naših ljudi tog 30. septembra…

Ubice umesto u zatvoru – ministri

“Nisam ni znala da je otišao na Kosovo. Nikome nije hteo da kaže, a znao je. Otišli su 28. septembra, sutradan su bili tamo, na Košarama. Dan kasnije, 30. septembra su krenuli u patrolu, da odnesu opremu jedinici koja je bila tamo… Tu su ih čekali Albanci, koji su prešli granicu i ušli u Srbiju. Priča se da im je OEBS pomogao da uđu na našu teritoriju. Čekali su ih celu noć. Onako samoživi, bahati, poneli su i kameru da se snimaju, i snimali su od 6.30 sati, od kad se razdanilo. Snimali su kako piju, banče i čekaju da naši naiđu. I naišli su u 11.45 sati, u “picgaueru”. Pucali su u njih iz svog naoružanja. Pobili su petoricu mladića. Jedan, koji se sedao pozadi uspeo je da se skotrlja, i izbegne smrt. Ostao je on, jedan da ima ko da priča šta se desilo…

A onda su ubice došle do vozila u kome su oni ležale, možda još nisu ni bili mrtvi. I prevrću ih. Vade im novčanike iz džepova, skidaju prstenje i lančiće. Na tom snimku videla sam… Poznajem ruku svog sina. Gledam kako je prevrće. Ta slika mi je uvek u glavi. To je slika sa kojom ću u grob da odem”, priča Lozanka.  

Lozanka Radoičić, majka poginulog Vladimira Radoičića podseća na to da su ubice vojnika sa Košara, koji su osuđeni u odsustvu, umesto u zatvoru, bili u Vladama samoproglašene lažne države.

Jedan od njih, Anton Ćuni, bio je ministar odbrane. Istom optužnicom obuhvaćen i Rustem Beriša koji je bio pripadnik terorističke OVK, takođe je bivši  ministar odbrane.

-Za mene nije nikakva novost bila to da dželati, umesto u zatvoru, napreduju u životu, navela je Lozanka.

Srca Kosmeta

Danas su na sceni oni koji Kosovo brane pričom.

Na njihovim reverima dugo je pisalo „Kosovo je srce Srbije“.

Onih, koji su srca ostavili na Kosovu nema u tim pričama. A njihova srca su se stopila sa tim srpskim srcem, sa Kosovom. Njihova krv je natopila kosmetsku zemlju. Za njih je Kosovo uvek bilo srce Srbije. Zato su i otišli i zauvek ostali na Kosovu, u Metohiji.

Ne može neko da kaže „Kosovo je Srbija“ a da pri tom prećuti o onima koji su tako mislili i na kraju prošlog veka. Istorija se ponavlja. Ostaju tužne i tragične sudbine kao da smo u vreme Laze Lazarevića i njegove pripovetke “Sve će to narod pozlatiti“.

Koliko je nezabeleženih sudbina, koliko neispričanih priča koje treba da „ožive“ naše sinove. Da oni, koji za sobom nisu ostavili potomke, kroz te priče „nadžive“ nas, njihove roditelje.

Poklonili su Srbiji najvrednije što su imali, govori Lozanka.

Zbog nezaborava i zbog časti, zbog Srpstva i zbog naše dece, ali i budućih pokolenja, dužni smo da ne zaboravimo heroje zahvaljujući kojima danas dišemo slobodan vazduh.

Ne smemo dozvoliti da sećanja blede, već moramo svakodnevno podsećati na njihove žrtve, na pravdu i na njihova besmrtna dela.

U čast i slavu herojima sa Košara, koji su životima i krvlju iscrtali granicu koja ne sme da se pomera.

Nije crnogorski ako nije srpski; ilustracija: IN4S
Podjelite tekst putem:

4 thoughts on “Dan kada je rat zapravo počeo: Godišnjica ubistva petorice srpskih vojnika na Košarama

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *