Da li ministar Šaranović kreće u istorijski obračun sa mafijom: Konačno otvorena „Pandorina kutija“ duboke države?

U mitologiji, otvaranje Pandorine kutije simbolizuje oslobađanje skrivenih zala postupak čije posledice izmiču kontroli i obično dolaze sa visokom cijenom. U Crnoj Gori, simbolička kutija je, čini se, otvorena jučerašnjom izjavom ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića.

Ministar je, naime, prvi put javno saopštio da operativni podaci ukazuju da je nekadašnjeg savjetnika za bezbjednost predsjednika Mila Đukanovića, Gorana Žugića, ubio Ivan Delić, po nalogu Darka Belog Raspopovića, tada visokopozicioniranog funkcionera policije, i Branislava Mićunovića, jedne od najkontroverznijih figura crnogorskog podzemlja.

Ovakva izjava predstavlja svojevrsni politički i institucionalni zemljotres. Ne samo zato što se odnosi na jedno od najzagonetnijih ubistava u novijoj crnogorskoj istoriji, već i zato što direktno ukazuje na višedecenijsku simbiozu kriminala i državnih struktura simbiozu koju javnost odavno sluti, ali koju do sada niko nije smogao snage da institucionalno adresira.

Ko je bio Goran Žugić

Goran Žugić bio je savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Mila Đukanovića. Njegova pozicija u državnom aparatu bila je ključna, predstavljao je karikaturalni spoj političke moći i uticaja u bezbjednosnom sektoru.

Ubijen je 31. maja 2000. godine ispred svoje zgrade u Podgorici, što je izazvalo šok u javnosti. Iako se godinama unutar policijskih krugova nezvanično govorilo da je likvidacija povezana sa poslovima „duvanske mafije“, zvanične istrage nijesu dale rezultate, niti je iko zvanično označen kao osumnjičeni.

Bivši partner u kontroverznim poslovima krijumčarenja, Srećko Kestner, javno je izjavio:

„Žugić je davao policijsku pratnju za kamione pune cigareta… za usluge je dobijao 100.000 maraka mjesečno, a moja sredstva do Đukanovića su prošla kroz Žugića.“

Ipak, sve do juče, ćutanje je bilo pravilo. Nijedan tužilački akt, nijedno zvanično sumnjičenje, iako je društvena spekulacija bila konstantna.

Povezana ubistva – Žugić i Raspopović

Samo pola godine kasnije, u januaru 2001, ubijen je i Darko Raspopović, funkcioner tadašnje Službe državne bezbjednosti, poznat pod nadimkom Beli. Ubijen je hicima u leđa, usred dana, na Trgu Republike u Podgorici.

Da li je njegova likvidacija predstavljala pokušaj „utišavanja svjedoka“? Da li je duboka država počela da „jede svoje ljude“ kako bi očuvala kontrolu i sakrila trag? Povezanost ova dva ubistva, na koju javnost dugo ukazuje, sada dobija institucionalnu potvrdu, ali i potencijalnu sudsku formu – ako bude političke volje i pravosudne hrabrosti.

Izjava ministra Šaranovića predstavlja radikalni prekid sa praksom političkog kukavičluka i institucionalne anestezije. Za razliku od brojnih ministara koji su birali „mir u kući“ i izbjegavali sukob sa dubokom državom, Šaranović je — makar deklarativno — odabrao frontalni napad.

Ovo nije puka politička retorika. Ukoliko postoje operativni podaci i dokazni materijal, a institucije ne preduzmu konkretne korake onda su samo dvije mogućnosti:

1. Ministar Šaranović je bez odgovornosti izgovorio najteže optužbe u savremenoj istoriji MUP-a, isključivo radi političkog marketinga,
2. Ili, još gore – tužilaštvo svjesno odbija da postupa po podacima koji vode do počinilaca najtežih krivičnih djela, što znači da ili neko ne radi svoj posao, ili aktivno štiti nalogodavce i izvršioce ubistava.

Pandorina kutija duboke države – sada ili nikad

Ako se nakon ovih navodno potkrijepljenih informacija ništa ne desi – ako ne bude hapšenja, ispitivanja, istraga i optužnica – biće jasno da duboka država i dalje živi, samo u drugačijoj konfiguraciji. U suprotnom, imaćemo istorijski trenutak – početak demontaže paralelnog sistema vlasti koji je ubijao, švercovao i uništavao državu pod zaštitom institucija.

Ministar je progovorio. Sada je red na tužilaštvo.

Ako izostaju hapšenja – neko snosi odgovornost. Ili ministar koji je izrekao optužbe bez dokaza, ili tužilaštvo koje odbija da postupa po dokazima. U oba slučaja, sistem je dužan odgovor javnosti.

Ipak najznačajnije nakon ovog istupa ministra Šaranovića je to što nakon juče, ćutanje više nije opcija.