Da li je Prevlaka zauvijek izgubljena?

Piše: Milan Gajović

„Države – to nijesu teritorije, to je kontrola nad teritorijama.“
(Pol Virilio, 1932-2018, francuski filozof . estetičar, teoretičar kulture i urbanista)

Dana 10. decembra 2002,godine, na Prevlaci, između Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Republike Hrvatske potpisan je „Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu“ (u daljem tekstu: Protokol). U ime SRJ, Protokol je potpisao ministar spoljnih poslova Goran Svilanović, a u ime Republike Hrvatske Tonino Picula, ministar vanjskih poslova. Dakle, u vrijeme potpisivanja Protokola, strane ugovornice su bile SRJ i Hrvatska, a od 2006. godine su to Crna Gora i Hrvatska.
Članom 1 Protokola, predviđeno je da „Stranke ovim Protokolom uspostavljaju privremeni režim na području uz južnu granicu između dviju država koji će važiti do sklapanja ugovora o granici između stranaka Protokola…“ Ovim međunarodnim opštim aktom uspostavljena je jurisdikcija Hrvatske na kopnenom dijelu (uključujući i rt Oštro, „kapiju Boke“) i uskom priobalnom pojasu Prevlake, a jurisdikcija Crne Gore na ulazu u Bokokotorski zaliv. Time je Đukanovićeva vlast de facto (stvarno) Prevlaku prepustila Hrvatskoj.

U vrijeme potpisivanja Protokola, predstavnici Hrvatske nijesu tražili da se morska međudržavna granična linija povuče sredinom ulaza u Bokokotorski zaliv, ali razgraničenje na moru smatraju spornim.
Crnogorska (Đukanovićeva) vlast je prihvatila mišljenje tzv. Badinterove komisije da su administrativne granice između republika u SFRJ postale državne granice između novonastalih država na Balkanu. A prije preumljenja, 1991. godine, premijer – pripravnik Đukanović je javno govorio:
„Nadam se da će se…granica sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedni cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo.“
Po svojoj prirodi (i formi i sadržini) Protokol je dvostrani međunarodni ugovor, sklopljen na neodređeno vrijeme, koji podleže ratifikaciji, kako je to definisano Bečkom konvencijom o ugovornom pravu, iz 1969.godine. Ova Konvencija definiše „ugovor“ kao „međunarodni sporazum zaključen pismeno između država i koji je regulisan međunarodnim pravom“.

Nadalje, „ratifikacija“ označava „međunarodni akt kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana ugovorom“.
U Ustavu SRJ, iz 1992.godine (član 78 stav 1 tč. 3 i 4 ), bilo je propisano da „Savezna skupština…odlučuje o promjeni granica SRJ“, te da „potvrđuje međunarodne ugovore“. I važeći Ustav CG, iz 2007.godine, u članu 82 stav 1 tačka 17, propisuje da „Skupština potvrđuje međunarodne ugovore“.
Međutim, Protokol kao međunarodni ugovor nije ratifikovan (zakonodavno potvrđen), niti objavljen u „Službenom listu CG“, niti je njegova sadržina objelodanjena crnogorskoj javnosti.

To ostavlja prostor za opravdanu sumnju da interesi države Crne Gore, u vezi sa kopnenim i morskim razgraničenjem (delimitacijom) sa Hrvatskom, na području Prevlake nijesu valjano zastupani i štićeni. Tim prije, što su pregovori međudržavnih komisija dviju zemalja o konačnom rešenju spora tajni.
I premijer Zdravko Krivokapić je potvrdio da je dokumentacija o pregovorima u vezi Prevlake označena tajnom i da on ne može da otkriva detalje pregovora. Međutim, crnogorska javnost ima pravo da zna na osnovu kog propisa i po kojoj njegovoj odredbi je dokumentacija o ovako važnom pitanju označena određenim stepenom tajnosti. Da li se na taj način, metodom „kuvane žabe“, crnogorska javnost priprema na trajni gubitak, ne samo kopnenog dijela Prevlake, nego i na morsku granicu sa Hrvatskom koja bi išla sredinom ulaza u Bokokotorski zaliv?!

Ovime bi Crna Gora izgubila znatnu kopnenu teritoriju i akvatoriju , Bokokotorski zaliv bi postao međunarodni zaliv i drastično bi se ograničio suverenitet Crne Gore i u pogledu slobode plovidbe, kao i pravo na ribarenje njenih građana.
Jednom riječju, da li se crnogorska javnost priprema da bez otpora proguta objašnjenje vlasti kako su se navedena rešenja o razgraničenju sa Hrvatskom morala prihvatiti, jer bi se, u protivnom (zbog velikog hrvatskog ucjenjivačkog kapaciteta), ugrozilo pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji?!
Crnogorska vlast je dužna da pokuša doći do prihvatljivog rešenja za Prevlaku u bilateralnim pregovorima sa predstavnicima hrvatske vlasti. Međutim, ako to ne bude moguće, neophodno je pokrenuti spor pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Što se tiče kopnenog razgraničenja na području Prevlake, neophodno se pozvati i na geografske (geografska cjelina Boke), ekonomske, istorijske i bezbjednosne faktore koji nam idu u prilog.

Međunarodni sud pravde je tumač Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) o pravu mora iz 1982.godine (u daljem tekstu: Konvencija), koja je ključni međunarodni dokument o razgraničenju na moru. Otežavajuća okolnost jeste to što je Đukanovićeva vlast, prepuštanjem rta Oštro Hrvatskoj, de facto, pristala da Bokokotorski zaliv bude međunarodni.
Naime, u članu 15 Konvencije (Razgraničenje teritorijalnog mora između država čije obale leže jedna naspram druge ili se međusobno graniče) propisano je:
„Kad obale dviju država leže jedna naspram druge ili se međusobno graniče, nijedna od tih država nije ovlašćena da, ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširi svoje teritorijalno more preko linije sredine…Ova odredba, međutim, ne primjenjuje se u slučaju gdje je zbog istorijskih naziva ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti teritorijalna mora dviju država na drugačiji način.“
Pokretanje arbitražnog postupka pred Stalnim arbitražnim sudom u Hagu je teži put, jer zahtijeva pristanak i Crne Gore i Hrvatske na arbitražu, te prethodni dogovor dviju zemalja o predmetu arbitraže i o prihvatanju arbitražne odluke bilo kakva da bude.
Krivokapićeva vlada je dužna da povodom razgraničenja Crne Gore sa Hrvatskom postupa javno i državnički odgovorno, kako bi se na najbolji mogući način zaštitili interesi Crne Gore i njenih građana.

Autor je diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice
8. maj 2021. godine