Da li ćemo preživjeti postmodernu?

Piše: Darko Ristov Đogo

Pitanje možda zvuči filosofski: ali ono je sudbonosno. Šta mi da radimo sa našom istorijom, sadašnjošću i budućnošću u doba kada,čini se, ni „sav svijet“ ne zna šta bi sa njima?

Sjedinjene Američke Države su bile (za)mišljene kao nacionalna država, zatim kao amalgam nacionalne države, globalnog kapitala, moderne političke ideje i postmodernističke diktature tražišta i rastakanja svakog identiteta. Danas one doživljavaju kritični momenat u kome će morati da se odrede šta su od to dvoje dominanto: zasad se čini da će i na unutrašnjem planu pobijediti transkapitalizam-transidentitetizam, te da će zastava i vojska još samo neko vrijeme biti takve kakve jesu, dok i njih ne demistifikuje, do kraja diskredituje i sasvim kao nepotrebne odbaci platforma koja se dugo njima služila kao simbolima svojih planova i moći. Svaka revolucija jede svoju djecu, a transkapitalistička jede kapitalističko-nacionalističku iz 18. i 19.vijeka. Taj krah klasične nacionalne države zapadnog kova ne treba, međutim, da nas raduje.

Ne samo da on neće biti lak, već će se ono što se pojavljuje na zgarištu starih SAD ocrtava još agresivnijim i više patološkim obrisima: biće to direktna distopija, vladavina transkapitalizma koja će počivati na pripuštanju projektovanog broja stranih migranata u zemlje koje će, uslijed prepuštenosti sveopštem relativizmu, društvenoj inerciji i konzumerizmu biti još više biološki tj demografski sterilne. Onoliko i tamo gdje takva budućnost bude prihvaćena kao „naša budućnost“ – ne postoji drugi scenario. Kulturna poželjnost Zapada, baš takvog – relativizujućeg sve i samoga sebe uništavajućeg Zapada – presudiće ili je već presudila i moćnijim nacijama i kulturama od naše. I upravo zato je neuporedivo pogubnija i teža kulturna vazalnost srpskog naroda nego naša politička nesamosalnost.
Prodor zapadnih kulturnih obrazaca dominantno nas je učinio nespremnim za opstanak. Ako su oni do početka HH vijeka bili ambivalentni jer se, osim tehničkih znanja, za Zapada mogao uvesti i poneki zdrav duhovni uticaj, kroz čitav HH vijek mi smo stradali zbog rastakanja sebe u ideologijama jugoslovenstva, marksizma i kapitalističkog individualizma (ne zaboravimo da ni marksizam nije potekao u SSSRu već je i tamo uvezen).
Šta nam je onda činiti? Vremenska mašina ne postoji – neposredne okolnosti ne možemo izmijeniti. Možemo se, ipak, zapitati da li se nešto iz prošlosti uči, ako se već ona ne da izmijeniti. Možda mi ne možemo da povratimo svijet naših predaka, ali možemo da živimo poput naših predaka.
Današnje srpsko društvo u Srbiji, Srpskoj, Crnoj Gori živi na toj klackalici. Mi smo ujedno djeca inercije 19. vijeka, inercije 20. vijeka i zbunjeni klinci 21. vijeka. U neprestanoj potražnji za „rehabilitacijom pravih vrijednosti“ mi živimo san o povratku u 19. vijek. „Vrijednosti“ su vrijednosti samo u društvu koje vjeruje u trajne identitete, u metafizičke osnove ljudskih odnosa, u to da „sve što činimo ovdje odzvanja u vječnosti“. Kapitalizam i komunizam zato ne vjeruju u vrijednosti izvan njihove instrumentalne upotrebe –samim tim zaista ne vjeruju u vrijednosti kao takve.

Čovjeku postmoderne vrijednosti su smijurija. Istina, on će ponekad zaželjeti da zacvili zbog društvenog raspad – kada mu frape bude hladan ili ulica neočišćena – ali temeljni individualizam i perspektivizam ne poznaju objektivnu stvarnost – cinično je uvijek moguće odgovoriti da je sve u oku posmatrača, i hladnoća frapea i čistoća ulica. Srpsko društvo je stoga raspolućeno između supstancijalizma predačke kulture, nacionalizma 19. vijeka na osnovama visoke moderne i postmodernizma koji samo zna šta ne želi i zato bježi u frustraciju. Prosječan Srbin traži državu koja će da valja, Crkvu koja će biti srednjovjekovna (daj Bože!), ali kada god skrene sa puta svojih predaka (u krađu ili preljubu), biće spreman da ti uzvrati argumentom da „ne živimo u srednjem vijeku“.
U takvoj situaciji, a ako uzmemo u obzir da mi ne možemo uticati na ishod kulturnog rata u SAD, niti na rekonsolidaciju snaga na međunarodnoj sceni, mi možemo da učinimo samo onoliko koliko je do nas. Mi to svakako nećemo učiniti rehabilitacijom samo srpske moderne misli 19. vijeka ili srednjovjekovne teologije 13. vijeka – one su nam ipak dragocjeni vodiči jer, ma šta nam sugerisala postmoderna, duhovno iskustvo čovjeka 21. vijeka nije sasvim novo.

Zato naš put nije prosta „vremenska mašina“, već konkretno življenje vrijednosti ili, još bolje rečeno, vrlina, koje su – da bi uopšte bile vrijednosti – nadvremenite. Ako je „ljubav“ samo visoko estetizovani i kulturno posredovani subjektivni osjećaj visoke moderne i biohemija seksulanog nagona postmoderne – onda ona za nas mora biti supstancijalna i relativizovanju nepodatna „vjernost“, „žrtva“, „dobrota“- ili ni nje ni nas neće biti.

Stepen naše odgovornosti u životu direktno je veći što smo upućeniji na zajednicu kojoj pripadamo. Neposredno smo odgovorni za porodicu, zatim za parohijsku zajednicu, odgovorni smo kroz njih za narod u cjelini. Države su tu da služe srpskom narodu – pa zato i mi da služimo njima, dokle god one imaju ovaj prvi smisao (država koja ne služi srpskom narodu nije srpska država ma koliko Srba u njoj živjelo). Mi ne znamo koliko će naših savremenih sunarodnika izabrati put u pretakanje u transidentitetsku masu namjenjenu da popuni demografske i ostale rupe civilizacije na umoru. To, usput, nisu naši ljudi u dijaspori: i tamo ima ljudi sa jasnim ciljem,smislom i identitetom, dok i u Otačastvu imamo milione nas koji živimo u netfliksizovanoj pseudostvarnosti Megapolisa. Zato: naša sudbina nije sasvim u našim,već u tuđim,našim i najprije Božijim rukama. Dobra vijest je da je takva oduvijek bila. I da smo na ruševinama već dvije ere uspjeli da preživimo više zahvaljujući sjemenu koje je ostalo nego masama.Vjerujem da ćemo tako i ovaj kraj Zapada.

(inspirisano jednim tekstom uvaženog dr Aleksandra Đokića)