Cvjećara i fotokopirnica

Devedesetih godina postojala je na Autokomandi jedna neobična butiga. Na toj beogradskoj firmi pisalo je: Cvećara i fotokopirnica.

U teoriji, razne su kombinacije moguće, čega sam se sjetio kada sam u podgoričkom Delta Sitiju vidio da postoji obućar koji je istovremeno i ključar.

Da li – otud – može da postoji zlatar koji je šnajder, pitam se, brijač koji je i dalje hirurg, metalostrugar-kiropraktičar…?, da li može da postoji, recimo, mesar koja je u isto vrijeme stilist, tj. da li može da postoji mesara koja je u isto vrijeme butik?!…

Posljednju opciju ne bih sasvim isključio, imamo li u sjećanju trenutak kada se na dodjeli MTV nagrada 2010. g, fetiva Lady Gaga pojavila u kreaciji Franca Fernandeza, u haljini od svežeg mesa.

Kada govorim o nesrodnim temama, a one postoje uvijek, uvijek polazim od primjera beogradske cvjećare i fotokopirnice. Nesrodne su danas Boka Kotorska i Crna Gora, pomorsko-turistička luka i gorski hajdukluk, premda regionalni fokus možemo da uzdignemo, i nas – iz malim prvim slovom pisane istočne, srednje, južne ili ma koje skrajnute Evrope – vidimo kao prodavnicu mozgova jednako kao i geografiju s robovskom radnom snagom, a Ujedinjene zemlje kao korisnike tih plodova, bilo da se ubira mozak, bubrezi ili genitalije…

Umjesto Evrope jabuka i pomorandži, umjesto Evrope koja jeste jedinstvo raznolikosti, dobili smo realnu sutuaciju u kojoj mi jedan Francuz, što do posla putuje brzom željeznicom 150 km svakog dana do Pariza, iz majice vadi krst, kaže da zaista pripada grupi od svega 10% krštenih u svojoj zemlji, da u crkvu ide za katolički Božić i Uskrs, da svi ljudi na planeti Zemlji treba da žive u miru i slozi, da smo svi jedno, ali – ipak – od Rusa zazire.

E, hebi ga.

Ako želimo da sistem objedinjavajuće suprotnosti zvani discordia concors funkcioniše na spas svih nas, onda se – kao i kod svake fatalne bolesti – moramo potpuno izmijeniti, izvrnuti na postavu. Jer je svijet danas obolio od kancera. I taj je rak metastazirao po cijelom Zapadu.

Entiteti okupirani od strane SAD, pod korporacijskim (a ne više nacionalnim) ramovima zvanim Njemačka, Francuska, Italija, Španija, Grčka… trče trku prema dnu. I u ambis povlače one koji bi da žive u suživotu – što je želja svakog Zemljanina – jer, svijet bi za početak bio kudikamo uravnoteženije mjesto da Njemačka i Rusija mogu u miru da trguju.

Trgovina je majka svih prijateljstava, taman bila između baba i žaba. Trgovina će sa žabom okumiti babu, koliko je samo zlatna. Gdje ima trgovine, nema rata, a ako ga ima, kao u vicu o svađi dvije ribice u akvarijumu, vrijedi pogledati bolje. Tu je negdje Englez. Tako, sorry, pripovijeda vic.

U vremenima kada je Crna Gora još jednom prevjerila vlastiti njegoševski kod (potpisujući u Briselu protokol o pristupanju Nato alijansi) – osvrćemo se iznenađeni, jer su i plavuše ukapirale. Neko opasno zavađa trgovce bijelom, plavom i crvenom – sa trgovcima zelenom i žutom robom*.

Crni geopolitički oblaci su navučeni, i scena je spremna da se razgrne, iza silne oluje, morem svjetlosti.

* (Ne računajući bijelu, koja se sa crnom ne ubraja u kolor – nevedene su, simbolično, boje Olimpijskih krugova)