Crnogorski program

Genijalni crnogorski projekat u glavnim crtama nacrtan je ovako: crnogorski jezik treba da zadavi srpski jezik u Crnoj Gori, pa neka na kraju bude zadavljen i sam od sebe. Neka to davljenje potraje godinu, dvije, dvadeset, najviše pedeset godina. Ali da davljenje ne prestaje, noćno dnevno, be zastanka, i predaha. U samom davljenju, postoji neka mračna upornost, jer tu strast potpomažu podzemne sile, duhovi tame koji nijesu živi dok ne vide pobjedu tame i ništavila. Ropci iz krajnje crnogorske tame biće znaci velike pobjede strasnog podzemnog duha davljenja koji treba da se popne na vrh Crne Gore, i osmotri svoju pobjedu, i potom i sam da se surva u provaliju.

Crnogorci u Crnoj Gori treba da ”dave” Srbe, rođenu braću, noćno, dnevno, bez’ prestanka, jer je upravo njima obećano nasleđe. Na očinstvo Srba u Crnoj Gori podignuta je državna optužnica, koju potpomažu sve državne institucije. Dakle, davljenje je legalna radnja, i to je podvig koji traži istrajnu mržnju. „Davitelji” dobro da se pripreme, angažujući svu raspoloživu državnu infrastrukturu, naklonost vjetrova i demona. Na tom projektu treba revnosno da porade svi organi Crne Gore, posebno oni za unutrašnje i vanjske paslove, kulturu i prosvjetu. Oni će opravdati svoje postojanje koliko uspiju u tom projektu, čiji su rezultati i dosad impozantni. Nema efikasnosti u državi dok se ne riješi pitanje kolektivne traume, koja je nastala zbog toga što su viševjekovna zvanična istorija, azbuka i gramatika, grdno izdeformisale kolektivni um i pamćenje.

Crnogorski sudovi treba studiozno da ispitaju nagomilana tamna mjesta, i „skrivane stranice istorije“, konsultujući se sa dokazanim crnogorskim istoričarima koje odrede ministarstva kulture, prosvjete i MUP-a. Naravno otvorena su vrata i svim istoričarima i gramatičarima susjednih prostora, koji bi mogli pomoći na tom projektu.

Suverenim Crnogorcima po zakonu je dozvoljeno da ‘’dave” nesuverene Srbe u Crnoj Gori, gdje ih god stignu, sretnu ili, presretnu. Da ih sistematski „dave” u kancelarijama, posebno u državnim institucijama, na polju, mobama, i javnim svečanostima. A ako još budu imali svog glasa otpora i volje za borbu, treba da ih izbace naglavačke kao balvane ili vreće, ili ih išćuškaju s noge na nogu, kao uporne otpadnike. U susjedstvu se oduševljeno pjeva: „Srbe na vrbe“ a ovdje se dogovara i namiguje: „Srbe pod noge“. Krilatice: „Srbe na vrbe“ i „Srbe pod noge“ izašle su u osnovi iz istog državotvornog raspoloženja, koje je zakonski zaštićeno.

Tu je naravno i tzv. Crnogorska pravoslavna crkva, koja ne može i neće da se bori sa Srpskom pravoslavnom crkvom, jer nema nikakve pretenzije sticanja onostranog duha, nego čeka, dok Crnogorci ‘’podave” Srbe u Crnoj Gori, a onda, ne samo da im oprosti grehove, nego i da ih proglasi blaženima, unaprijed. To je jedina njena ovozemaljska uloga. A kad Crnogorci „podave” Srbe, i tzv. Crnogorska crkva ih oslobodi krivice, ona će ispuniti svoju svetu istorijsku misiju, i preobratiće, jer je ispunila sve zadatke. Tako će Crnogorci biti istorijski i metafizički amnestirani od zlodjela, a tzv. Crnogorska crkva u novom imenu, početi da živi kao da je tek rođena.

Crkva je velika i velikodušna koliko oprosti grehova. Kad je Hristos mogao opraštati svojim ubicama, zašto ne bi mogla i tzv. Crnogorska crkva. oprostiti „daviteljima” svoje braće koji „dave” da bi ona imala šta da prašta.

Tzv. Crnogorska crkva predviđena je za velike zasluge, jer treba da oprosti toliko bratskog davljenja, umaranja, krivotvorenja, što ne može činiti bez velikodušnog preziranja ljudskih slabosti. Njoj treba da pripadne visoko priznanje, s kojim će izaći iz viševjekovne šizme, što srpskoj crkvi nikad neće poći za rukom.

Takozvana Crnogorska crkva će, naravno sad žarko podržati proglašenje kardinala Alojza Stepinca za hrvatskog svetitelja, jer je i on oprostio Hrvatima ustašama masovno ubijanje Srba u Jasenovcu. Dugo se čekalo na to priznanje Alojzu, ali ono je napokon došlo. Ako sada tzv. Crnogorska crkva trpi prezir od prostog naroda, treba da se ugleda na takve, izvanredne primjere, kao što je Stepinac, koji je trpio odbačenost od komunističke vlasti. Zato tzv. CPC, u miru i noniznosti samo treba bez prestanka da se klanja svojoj svetoj stolici. Ona je i sada svjesna, da sve što radi u Crnoj Gori, radi klanjajući se svetoj stolici. Kako da bude jednom dostojno ustoličena ako se svojoj zlatnoj stolici ne klanja dan i noć.