Crnogorska parodija

Piše: Milutin Mićović

Odavno se izvodi crnogorska rapsodija, a sad tek postaje jasno, da je u pitanju taj hibridni žanr, a ne neki drugi.

Nije stvar u tome, da neko proizvodi rapsodiju kao književni žanr, nego što je javni život oličen u državnoj vlasti, – postao opširna parodija snažnog („državotvornog“) zamaha.

Junak ove priče, koji je, naravno i prvi čovjek parodijske Crne Gore, – zadržava spoljni izgled tradicionalnog crnogorskog heroja koji se bori za visoke državne i narodne vrijednosti, a iznutra je sav taj „podvig“, doslovno i sistematsko izobličavanje i negiranje svih  tih vrijednosti,uz grohotnu podršku, urlike i skandiranja ljudi-utvara kojima je dukljanska Leta popila pamet. Crna Gora je za njih sve što im on i njegov program kaže, jer drugo  ništa i ne znaju… A kako bi da znaju kad ih je državni kerber, prethodno, do smrti  anestezirane novim crnogorskim patriotizmom, prevezao rijekom Letom, da bi zaboravili i ono što su nekad malo   znali. Zato ih učitelj sa svojim ministrima (homunkulusima ili monstrumima) uči sve od početka: kako im je novo ime,  daje im da uče novu azbuku i nova slova, onda ima dokažuju da  „vječna Crna Gora“ ima samo deset vjekova koji se pamte (ostalo je vječnost); onda ih  uče  da pišu uprošćenom latinicom ( da bi mogli da namrče to što nauče, i da pročitaju to što im se da); onda im kažu da su  njihovi preci(koji su sad u vječnoj Crnoj Gori) išli u latinsku crkvu. Onda pripovijedaju  da crnogorski jezik, koji se jedva živ iščupao ispod srpskoga, jer je deset vjekova od strane istog bio davljen, blaćen, čupan iz latinskog korijena.

Kad glavni junak primijeti da  ne zna šta je to pravoslavna crkva, jezik, ćirilica, onda ne krivi sebe i svoje oskudno obrazovanje, nego crkvu i  srpski jezik, jer mu prave probleme u stvaranju nove Crne Gore. Zato često u bijesu inferiornosti (koju ne treba potcijenti), kaže: Pravoslavna crkva u mojoj Crnoj Gori biće, ono što ja kažem, i kako je  napravim uz raskošnu pomoć mojih slugu komunista i šovinista, akademika, istorika, homunkulusa, kojima sam naštelovao mozak prema državotvornom programu, a nasuo  im puno korito, da su vječno zadovoljni. Dao sam im zadatak da smisle istoriju crnogorske crkve koja će služiti crnogorskoj državi, a ne Bogu; dao sam im da smile istoriju crnogorskog jezika, na kojem  će se služiti našoj državi. Ovdje Bog, ni ćirilica  nemaju  šta da traže dok sam ja na čelu crnogorske vlade uz pomoć svetog Brisela i presvštetog Vašingtona. Kao da moji komunisti nijesu znali šta je crkva, koji su je obarali, gazili i ubijali svoj zatucan ćirilični  narod? Da nijesu znali šta je crkva, i kako nam ona potkopava državu, ne bi je gazili i zatavarali magarad u nju, i ponižavali njen, zatucani, ćirilični narod, kao stoku. Ne bi ubijali srpske popove i vladike kao nepotrebne i onostrane ljude i čudake. Ne bi se moji komunisti usudili da oburdaju  crkvu na Lovćenu, da nijesu osjećali da će srpske vladike i Gorski vijenac  uvijek  popovati  šta je „srpska Sparta“ bila u istoriji. Ako smo u Jugoslaviji izgubili državu, barem smo Jugoslaviju iskoristili da porušimo crkvu na Lovćenu, a s njom i Gorski vijenac i ćirilicu, da se tako osvetimo i Karađorđevićima i Petrovićima i  Njegoševom Kosovu i starim okupatorima Nemanjićima. Komunisti su znali, zato su ubijali i u jame bacali, pa i kad su braća, i zašto su Boga „sahranjivali“. Nećemo mi crkvu za vjernike, nego za one koji znaju šta treba da radi crkva u našoj mladoj i svetoj državi.

Ni Brisel od nas ne traži crnogorsku pravoslavnu crkvu da bi je imali u našem životu, nego da bi je imali u našim državnim papirima. Uništićemo svaki temelj, protjerati sve koji se drže tog temelja, jer nas ponižavaju do crne zemlje. Oni kažu da je pravoslavna, i to srpska crkva stvarala Crnu Goru? Kako neko koje je suveren državnik kao ja, može dozvoliti, takvu pamet, i takvo pamćenje, i takvu idealističku iluziju, da crkva, i to svetosavska, koja se moli nevidljivom Bogu, stvara realnu  istorijsku državu? A Sveti Sava je od naše države proglašen  okupatorom crnogorske crkve, a Nemanja, svete crnogorske države. Pa zar ja toliko muka i podviga moram da nosim u životu? Niko ne zna kako je meni? Nema tog duhovnika koji bi mi mogao pomoći. Meni mogu pomoći, srpski gledano, samo monstrumi, bespogovorni izvršioci svih državnih poslova koji sve obavljaju po državnom programu.

Zato mi samo trebaju oni koji nijesu opterećeni istorijskim i duhovnim znanjima. Sva potrebna znanja za moje lojalne građane su jednostavna. Nema debila koji to sve lako ne može da ukopča, budući prethodno preveslan preko svete dukljanske Lete.