Crna Gora 2020: Sudilište je sada

Piše: Časlav D. Koprivica

Još odavno, a od kraja 2019 i najotvorenije, Milo Đukanović želi da nametne svoju, spolja naloženu samovolju prema SPC, a time i prema crnogorskim Srbima, i da, protivno ubjedljivoj većinskoj volji naroda Crne Gore, nadalje vlada bez naroda. Time bi se zakonomjerno dovršio tipološko-istorijski luk njegove vladavina.

Na vlast je, poodavno, došao voljom naroda, od 1997. je počeo da vlada mimo naroda – iako su činjeni gigantski napori njegovog represivno-medijskog aparata (koji je dio jedinstvene cjeline) da se stvori utisak da je „crnogorski narod“ uz svog „Vođu“ – da bi donošenjem despotskog raz-Zakona o konfiskaciji imovine SPC decembra 2019. ostao i bez naroda, što se vidjelo po njegovoj trenutnoj reakciji protiv bezakonja. Najposlije, to što poslije jednoipomjesečne pobune gotovo cjelokupnog naroda Crne Gore on i dalje istrajava i na nakaradnom „pravnom“ aktu i što uopšte nastavlja da drži vlast iako je očigledno da ga narod plebiscitarno više neće – stavlja nam u izgled njegov pokušaj nastavka vladavine – ali sada protiv naroda, u diktatorskom stilu nekadašnjih južnoameričkih hunti.

Đukanovićev gubitak naroda, što nije samo politički samosvojan nego i prvorazredni istorijski fenomen, odigrao se maltene preko noći, iako je dugo sazrijevao. Njegove stranačke pristalice i glasačko tijelo ostali su pasivni, ili su se čak, za šta postoje brojne indicije, u popriličnom broju priključuju litijama. Pokušaji kontramobilizacije koje su vlasti izvršile u dva navrata – „kontramitingom“ na Cetinju i dočekom vaterpolista u Podgorici – mogu se opisati kao ozbiljni simbolički i faktiči porazi. Naime, oni su pokazali da uz svu logistiku i državne resurse, koje Đukanović tradicionalno koristi za stranačko-autokratske svrhe – taj sistem više ne može da „podigne“ ni hiljadu ljudi na nivou čitave Crne Gore, iako je nekada kao od šale po većim gradovima uspijevao da mobiliše hiljade ljudi. To pokazuje da se nakaradni sistem đukanizma, sastavljen od mješavine ideologije, političke tehnologije, sprege vlasti i kriminala, te paraidentetske frustracije – vjerovatno nepovratno urušio.

Kud je Đukanoviću „iscurio“ „njegov“ narod? Već je mjesecima unazad bilo znakova da prosječan glasač DPS ne gleda blagonaklono na najave obračuna vlasti sa Crkvom – što zbog nezanemarljivog broja vjernika među glasačima vladajuće stranke, što zbog, u krajnjem, osobenog oblika sujevjerja i kod ljudi otuđenih od Crkve, koji u nečem takvom, na koncu, prepoznaju tabu, nešto što se ipak ne smije i „ne valja“. Uzgred, među glasačima DPS učesnicima litija, na početku je bilo rašireno uvjerenje da će Đukanović i mitropolit Amfilohije na kraju pronaći zajednički jezik. No poslije izjave prvoga da su litije „ludački“ skupovi, zatim „stručnih“ tumačenja njegovih, takođe anatemi predatih poslušnika, da je članstvo u DPS nespojivo s učešćem u litijama, te pokaznim privođenjima građana Crne Gore, uključujući i penzionisanu učiteljicu, vjerujem da malo ko još vjeruje u mogućnost takvog dogovora. Štaviše, Đukanović je dodatno rasuo i one ostatke „simboličkog kapitala“, koje je, po inerciji, i imao prije povratka s „produženog“ dočeka Nove godine u Majamiju, tj. poslije niza potom uslijedilih skandaloznih istupa. On je time „spalio mostove“ za dogovore, ili makar on ne može biti akter izlaznog dogovora – već eventualno samo njegov predmet.

Đukanovićevu, ma koliko naizgled paradoksalno, oktroisana diktatorska samovolja, koja se pokazuje čak i ovih dana, kada, blago rečeno, ne vlada situacijom (niti samim sobom), predstavlja(la je) puku transmisiju volje spoljnjih činilaca, koji ukidanjem SPC u Crnoj Gori žele da dovedu do direktnog nestanka crnogorskih Srba, čime bi bila konsolidovani njihovi geopolitički dobici, kao predohrana preporodu Rusije, koja prirodno teži vraćanju starih pozicija, ali geopolitičkoj konsolidaciji same Srbije na prostoru Jugoistočne Evrope. Takva „hidraulička“ lakoća baratanja Đukanovićem moguća je ne samo stoga što je Crna Gora mala država, objektivno nevelike snage, što je čini podložnom nametanjima i uslovljavanjima, nego i još više stoga što je Đukanović od svog zaokreta, na koji ga je navela Amerike, sračunato dovođen i držan u odnosu izrazite zavisnosti. Naravno, prevjericama niko ne vjeruje, a naročito ne oni koji su ih naveli na konvertitstvo, jer nikad ne znaju kada će se u njemu ponovo probuditi onaj kojeg su, zajedno sa samim prevjericom, „zakopali“ s njegovim identitetsko-moralnim sunovratom. Zato je slobodno reći da su njegova „odlučnost“, „drskost“ i slične projave silništva u Crnoj Gori, kojima smo svjedoci već 30 godina, sve do današnjih dana – obrnuto srazmjerni njegovoj realnoj zavisnosti od svojih spoljnjih uslovljavača, a od prije mjesec i po – i njegovoj stvarnoj snazi.

Crnogorska vlast, ovakva kakva je danas, oblikovana je Đukanovićevim ličnim zaokretom od 180 stepeni iz 1997. – ne samo u odnosu na dotadašnju poziciju zvanične Crne Gore nego i spram crnogorske tradicije i pamćenje. To je proizvelo raskol u crnogorskom društvu – prije svega među potomcima crnogorskih pravoslavnih Srba – koji traje do današnjega dana. Religijske manjine (muslimani i rimokatolici), koje su, uz policijski aparat, odigrale odlučujuću ulogu u protivpravnom i nelegitimnom izvlačenju Crne Gore iz državnog jedinstva sa Srbijom 2006, odlučile su da ovoga puta – makar zasad – ostanu po strani. Tako su Diktator i njegov represivno-propagandni aparat (tačnije njegov dio, jer odanost cijele policije pod znakom pitanja) i, pretpostavljamo, magnati koji svoje bogatstvo duguju savezu sa njime – ostali sami. To i jeste hunta.

Takvom stavu manjina – pored lične zgranutosti njenih pripadnika samom pomišlju da se otimaju svetinje, što može pasti na bez-um samo najprokletijima od prokletnikā – bez sumnje je doprinijela i do sada neviđena odlučnost pobune crnogorskih Srba, koja je, nažalost, izostala poslije referendumske otimačine države iz 2006. Pritom, međutim, ne treba uobražavati da bi se pasivnost manjina zadržala ako bi bila dovedena u pitanje crnogorska državna (antisrpska) samostalnost. Neživljenje u (opšte)srpskoj državi kolektivnomentalitetsko je non plus ultra svih antisrpskih (Šiptari), odnosno od srpstva otpalih („Bošnjaci“, „Hrvati“) manjina i u Crnoj Gori, i s time treba računati pri reviziji državnog statusa Crne Gore, koji nas čeka u budućnosti, prije ili poslije.

Oni koji su se, kao ubjedljiva i stoga nevidljiva manjina, priključili epskom duhovnom ustanku crnogorskih Srba, uglavnom sebe smatraju nekim varijetetom (nekad) pravoslavnih nacionalnih „Crnogoraca“, ali koji ipak nijesu prigrlili antisrpsku mržnju, gdje počinje infernalno dukljanstvo. To su oni koji su se solidarisali sa srpskom pobunom zbog toga što je decenijama bahata vlast potrošila i posljednje rezerve interne simboličke legitimnosti, prevršivši i potonju mjeru pokušajem konfiskovanja crkvenih svetinja, čega se nijesu dosjetili ni najgori okupatori u istoriji Crne Gore. Ipak, ne treba zaboraviti da je vrlo moguće da među ovom skupinom učesnika na litijama ima pristalica daljeg očuvanja na krađi počivajuće svojedržavnosti Crne Gore. (Njih, doduše, može biti i među političkim strukturama crnogorskih Srba, prije svega iz lično-profesionalnih razloga). Ovo prethodno ističemo iz dva razloga. Prvo, zato što se iz perspektive Srbije i Beograda može pomisliti da je delegitimisanje đukanizma ravno delegitimisanju „samostalne“ Crne Gore – što je suštinski istinito, ali ne mora biti i faktički tačno, upravo, na primjer, zbog postojanja ovakvih kategorija među građanstvom Crne Gore. Drugo, budući da je najveća tekovina višedecenijskoga đukanizma državna otmica Crne Gore, i budući da je taj projekt započet s tom namjerom, i budući da je „samostalna“ Crna Gora razlog njegovog ostanka na vlasti, tada, u najmanju ruku, treba najozbiljnije razmotriti mogućnost preispitivanja državnopravnog statusa Crne Gore, makar u perspektivi.

Iako iz nekih krugova iz Crne Gore traju napori da se građanskoj pobuni crnogorskih Srba dâ „građanistički“, a oduzme nacionalni predznak, ili se čak pojavljuju nekakvi komični, „alternativni“, nacionalno indiferentni „džemalisti“, nema nikakve sumnje da je ogromna većina pobunjenog građanstva Crne Gore svoj pokret shvatila kao događaj ponovnog nacionalnog oslobođenja crnogorskih Srba. Zato je, blago rečeno, razložno pretpostaviti da bi u situaciji pobijeđenosti kolektivnog straha, što je bio jedan od ključnih činilaca pri održavanju referenduma 2006, eventualno izjašnjavanje o državnopravnom status Crne Gore proteklo ne samo u suštinski drugačijoj atmosferi nego i s drugačijim rezultatom, posebno ako ne bi bilo otkupljivanja ličnih karata, plaćanja glasova, vazdušnog mosta koji je dovozio fantomske pripadnike nacionalnih manjina koje niko nikada prije nije vidio, s urednim dokumentima, podrške EU krađi – i da ne pominjemo ostale „specifičnosti“ policijski kontrolisanog izjašnjavanja naroda Crne Gore 2006.

No to je u ovom trenutku, dok je ostrvljeni i dezorijentisani diktator i dalje na vlasti, još pred nama, iako vjerujemo da nije tako daleka budućnost. Ono što je sigurno jeste da nije dovoljno odbraniti svetinje, odnosno pravni položaj svih eparhija SPC u Crnoj Gori. Takođe nije dovoljno ni ukloniti ili obesnažiti Đukanovićev bez-zakon. Potrebno je da vlast koja se usudila da donese takav zaumno-totalitarni „pravni“ akt, i koja se, što je još gore, drznula da se svih ovih nedjelja drsko oglušuje o volju – na svaki način i neizostavno ode! Ipak, ni to ne bi bilo dovoljno, ako bi natisti (tj. natovski nasljednici nacista), pomoću instaliranih struktura uticaja u Crnoj Gori (kojih ima posvuda), osigurali intronizovanje takve poslijeđukanovićevske vlasti koja bi Crnu Goru održala u marionetskoj poziciji spram SAD i NATO. Zato je potencijalno opasno svojatanje pobune crnogorskih Srba od strane „građanista“-„suverenista“, jer bi relativizovanje prirode ovog jedinstvenog istorijskog događaja moglo biti pretekst i za simboličko „redizajniranje“ čitavog fenomena, tako da bi ishod pobune crnogorskih Srba bilo dovođenje na vlast nove antisrpske garniture. Uostalom, jesmo li zaboravili kako je masovna pobuna protiv Miloševića 2000, u kojoj su daleko najbrojniji bili nacionalno orijentisani građani, iskorišćena za instaliranje pretežno a(nti)nacionalne strukture.

Ukratko, poslijeđukonavićevski politički minimum jeste dolazak na vlast onakvih političara koji makar okvirno – i to prije identitetski nego ideološki – odgovaraju većinskoj volji naroda Crne Gore; dakle, čak ne ni po načelu pariteta: koliko Srba, toliko i (nacionalnih) Crnogoraca, pri čemu bi opet „identitetska pitanja“ ostala u drugom planu za neka „bolja vremena“ – valjda dok opet, pomoću raznih trikova, broj Srba dodatno ne opadne. Svrha tranzicije vlasti poslije Đukanovića mora biti trajna demontaža sistema đukanizma, zasnovanog, pored ostaloga, na sistemskoj antisrpskoj represiji. Pobuna crnogorskih Srba, kao ključni događaj Crnogorske crkveno-državne krize (CCDK), ima identitetski karakter, do nje je došlo zbog višegodišnjeg produženog napadanja na identitet (i pravoslavni i srpski), i ona može biti dostojno razriješena ako se u Crnoj Gori sistemski okonča protivprirodni, „huntinski“ i amoralni pritisak na srpsko-pravoslavni identitet. Ako to znači, ili ako može dovesti do revizije državnoga statusa Crne Gore – a lično vjerujemo da baš tako jeste i treba biti – neka tako i zaista bude. Sloboda i dostojanstvo važniji su od države, naročito ukoliko je ona zasnovana na njihovom kršenju. Crna Gora mora prestati da bude raz-Srbija, kuda god je to poslije odvelo – ako je to autentična volja njenog stanovništva, naročito onog, većinskog, pravoslavnog, koji ju se stvarao i stoljećima čuvao.

No da bi istorijska pobuna crnogorskih Srba, kojom su oni započeli povratak u istoriju, bila ovjenčana uspjehom, ona mora dobiti politički ishod samjeran njenoj prirodi. Iako narod, po pravilu, istorijski izlazi kao pobjednik u sporu s odnarođenom državom, u ovoj situaciji, kada je riječ o maloj državi iza koje ovako ili onako stoji čitav Zapad, nema sumnje da on ima moć da takvu vlast (o)drži za kormilima države bez obzira na gubitak političke supstancije u demosu. Osim toga, crnogorski Srbi već sedmicama održavaju najviši nivo političke mobilizacije, što ne može osigurati nikakva, makar i najbolja, organizacija, već samo nikakvim dogovorima neishodovana saborna svijest, iz koje već stalno proizlaze neponovljive projave narodnog jedinstva. Da je situacija normalna, tj. da je Crna Gora iole normalna evropska država, Đukanović i njegova klika već ne bi bili na vlasti. No pošto on i njegova hunta uživaju u geopolitičkoj „legitimnosti“ zapadnjačkih natista – zasad održava se status quo. Da stvar bude gore, baš zato što su suštinski već izgubili, Đukanović i ćukanisti mogu pokušati da preokrenu smjer matice tako što će pribjeći provokacijama koje bi dale izgovor za upotrebu sile – i vlastite, a možda i pridodate, natovske. Zbog toga, a i pošto su crnogorski Srbi već uradili i rade maksimum onoga što jedan samopreporođeni politički narod može učiniti, za svakim pravom se ima očekivati da Srbija, koja je, skupa sa Crnom Gorom/Zetom, ravnomatična država Srba, stane iza svojeg naroda u Crnoj Gori i pomogne mu da dovrši svoju pobjedu nad huntom dukljanskom.

To, pored ostaloga, može značiti da Srbija treba naći načina da zauzme mjesto strane u pregovorima oko nalaženja izlaza iz CCDK, pošto đukanizam uporno ignoriše većinsku volju svojih građana, sámo postojanje crnogorskih Srba, dok njihove političke vođe regularno privodi. Osim toga, politički mehanizmi i navika na kojoj počiva međunarodnopolitička percepcija, još nije stigla da primi k znanju povratak u istorijsku egzistenciju crnogorskih Srba (o tome vidjeti u  prethodnom tekstu: https://www.in4s.net/caslav-d-koprivica-odluka-za-povratak-u-prisustvo-istorijska-etnofanija-crnogorskih-srba/ – koji je otpočeo 27. decembra 2019. Naravno, nema nikakve sumnje da informacije s terena ne bi toliko dugo „putovale“ do glava zapadnjačkih glavara da galopirajuće faktičko resubjektivizovanje crnogorskih Srba ide u njegov geopolitički račun. Da je situacija obratna, oni bi sigurno dosad već bili iznašli načina da se ovo faktički resubjektivizovanje i politički institucionalizuju. No pošto se međunarodni činioci, posebno inspiratori đukano-fašizma, prave nevješti, i pošto se dukljanski gaudiljo, svakako na mig istih tih, možda nosi i mišlju da silom pribjegne nekoj od verzija (konačnog?) „rješenja“ srpskog pitanja u Crnoj Gori – kako to prije neki dan zagonetno-„lirski“ najavi Srđan Darmanovića (dukljanski ministar vanjskih nedjela), tada se nameće kao razumno, čak kao jedino rješenje – direktno uplitanje Srbije u Crnogorsku crkveno-državnu krizu – na način na koji to agresivni potezi raspamećenog đukanizma u svojoj terminalnoj fazi budu zahtijevali. Sama stvar, tj. opstanak crnogorskih Srba, opstanak jednog od najistrajnijih oslonaca srpskog naroda i srpskog pravoslavlja, koji je identitetski nezaobilazan za sve Srbe, a naročito za srpske pravoslavce, neuporedivo je važniji – i po sebi i za sebe – od „međunarodnog javnog prava“, od toga što je Crna Gora, makar i formalno, nekakva samostalna država. Postoji, naime, niz instrumenata međunarodnog prava, konvencija i dobrih običaja smišljenih i sazdanih upravo da onemoguće suverene države u samovoljnom iživljavanju nad svojim građanima, kolektivitima, pravnim subjektim i inim za režime u njima iz bilo kojeg razloga nepodobnima. To što oni koji su (samo)zaduženi za poštovanje svega toga, a sjede uglavnom na Zapadu, ćute pred svim nepočinstvima đukanizma, uključujući i najnoviji „Zakon“, ne mora ni najmanje da nas obeshrabri. Postoje norme, makar to i bili za nas često zloglasni „evropski standardi“ zaštite ljudskih, manjinskih, građanskih, imovinskih i inih prava, uključujući i dostojanstvo, a mi nijesmo slaboumni da ne umijemo da to istolkujemo i da javno kažemo – i sebi i Đukanovićevoj hunti, i cijelom svijetu – da je u Crnoj Gori na djelu razobručeno iživljavanje đukanofašizma, i da shodno imamo pravo da djelujemo i da ćemo djelovati. Nadalje, valja staviti do znanja da Srbi, putem glasa jedinog srpskog punopravnog subjekta međunarodnog prava – države Srbije – ni po koju cijenu neće dopustiti ni dukljansku reprizu Oluje, niti primjenu odredaba o konfiskaciji imovine SPC u Crnoj Gori Đukaniljovog raz-Zakona, niti konsolidovanje progona crnogorskih Srba u permanentno stanje unutrašnje prognanosti u tijesne niše do krajnosti (po ukrajinskom obrascu) fašizovanog dukljanskog društva – ukoliko pobuna crnogorskih Srba, daleko bilo, iz ko zna kojeg razloga na koncu ne bi bila i politički finaliziovana.

Ako su SAD mogle da „humanitarno intervenišu“ zbog „ugroženih“ kosovskometohijskih Šiptara, ako je Rusija zbog stvarne ugroženosti ruskojezičnog stanovništva od poplave ukrajinskog nacizma mogla da stavi Krim pod svoju zaštitu i, „uzgred“, ispravi ne tako davnašnju istorijsku nepravdu, i Srbija mora izvući lekcije i najozbiljnije uzeti u obzir mogućnost humanitornog intervencionizma u korist crnogorskih Srba – makar on imao nacionalni predznak, kao što je imao ruski na teritoriji ruskog Krima. Naravno, Srbija, iz očiglednih razloga, ne može direktno poslati svoje oružane snage u pomoć crnogorskim Srbima u odbrani od hunte dukljanske – i u tome je granica analogije – ali ona može i mora naći asimetrični, nekonvencionalni način da, uz odlučujuće učešće crnogorskih Srba, trajno zadrži Đukaniljovu ruku ukoliko ona ubilački zamahne put naših sunarodnika. Naravno, reći će se: Ono što dolikuje (što je dozvoljeno) Jupiteru – ne dolikuje (nije dozvoljeno) volu. Jeste, ali samo uz važan dodatak: Samo vo može vjerovati da to što nije Jupiter znači da je samo jedan običan (domanićevski: srpski) vo. Drugim riječima, ono što nekog aktera – pojedinačnog ili kolektivnog – ponajviše čini slabim i nemoćnim jeste njegovo uvjerenje u sopstvenu slabost i nemoć, što mu često i pomućuje moć trezvenog prosuđivanja tekućih prilika.

Ako godinama s najvišeg mjesta srpske vlasti slušamo samohvalisave tirade o tome kako je Srbija sve snažnija, kako je jaka kao tobože nikada dosad (a zaista bismo voljeli da je tako) – evo prilike da se to dokaže, ali ne da bi se demonstrirala svoja snaga, jer to bi bilo neozbiljno, već zato što je snagu obavezno ispoljavati samo kada zaista nema druge, kada je to neizostavno – da bi se zaštitili opšta pravda i vlastiti opstanak. Snaga i služi tome da se, prema potrebi, štite najviše vrijednosti i goli osptanak. Ako predsjednik Srbije, uprkos svojim „autopiarovskim“ zaklinjanjima, možda nije svjestan koliko je Srbija snažna – njegov narod, po ugledu na naše zemljake u Crnoj Gori, moraće na to da ga upečatljivo podsjeti, izlaskom na ulice, čime bi mu se ulila zaboravljena snaga za odlučno činjenje u Crnoj Gori onoga što je nacinoalno i ljudski obavezno. A ako pak svjesno sabotira ono na šta ima nacionalnu i moralnu obavezu, tada mu nije mjesto tu gdje jeste, uz sve posljedice koje bi to otkriće za sobom nosilo.

Suverenost već odavno nema značenje koje je, makar načelno, imala u XIX stoljeću. No i tada, kada bi Turska pribjegavala tradicionalnim nepočinstvima nad hrišćanima (čitati: pravoslavcima) u Osmanskom carstvu, uvijek je tu bila spremna Rusija da pripomogne, da se založi, ako treba i uvjerljivo zaprijeti Osmanlijama, a u krajnjem i da povede rat – ako joj u tome nije smetao Zapad. Situacija u Crnoj Gori sada je slična kao u doba osviješćenja postojanja Istočne krize: Osmanlije su sada đukanlije, pravoslavna „raja“ su crnogorski Srbi koji čekaju svoju Rusiju. A to osim same današnje Rusije, tj. prije same Rusije, ovoga puta na prvom mjestu MORA biti Srbija.

Da se to, geopolitički i čak, još primarnije – geoidentitetski posmatrano, samo od sebe nameće, vidi se po reakcijama na CCDK iz Amerike i Rusije. Američko ministarstvo spoljnjih poslova je pozvalo Crnu Gori i Srbiju na uzdržanost povodom Krize, što znači da i oni, na svoj način, smatraju prirodnim (mada ne i za sebe poželjnim) da Srbija reaguje. Indikativno je pritom što Amerikanci ne pozivaju crnogorske vlasti na ukidanje bespravlja, na uzdržanost u obračunu sa vlastitim stanovništvom, što znači da nešto takvo možda dopuštaju, ako nijesu dali i „zeleno svjetlo“, i da stoga sada nastoje da zadrže podalje onoga ko je i prostorno i identitetski najbliži, a pritom i najpozvaniji da reaguje na to, a sve u nadi da će đukanlije u što skorije vrijeme, možda i uz vrlo konkretnu podršku NATO-saveznika, uspješno sprovesti građanski blikrig protiv crnogorskih Srba. S druge strane, ruski ambasador u Srbiji je prije neki dan izjavio da Kriza treba biti riješena u komunikaciji između Srbije i Crne Gore. Veoma indikativno. Da li iko uobražava da Bocan-Harčenku nijesu poznati osnovi postavi međunarodnog javnog prava na koje se u svojem patetičnom antiintervencionizmu poziva Vučić? Naravno da jesu, ali postoje još neka načela ponašanja i u unutrašnjim poslovima i u međunarodnim odnosima, tako da, primjera radi, iživljavanje nad brojnom manjinom – a u Crnoj Gori je sada na djelu, u to više nema nikakve sumnje, TEROR VLASTI NAD VEĆINOM – istorijski odavno ne može biti dopušteno, kao što ni krajnji nivo reagovanja na obračun hunte sa „svojim“ narodom ne mora biti isključivo njena verbalna osuda.

Uostalom, ako bi se smjelo čitati između redova Bocan-Harčenkova izjava, usljed novomakartijevske pomame na Zapadu o tzv. „ruskoj opasnosti“, koja traje već šest godina, Rusiji nije jednostavno da pokuša da se dikretno umiješa u CCDK mimo Srbije, tj. ako Srbija ostane pri Vučićevom: MENI je žao, MENI je teško, ali MI ne možemo ništa. No ako bi se Srbija ipak pomakla od ozicije svoje trenutne javne, licemjerno-saučesničke pilatovštine, Rusija bi ne samo imala više prostora da djeluje na međunarodnoj areni povodom ovoga pitanja nego bi i sama Srbija u svojem nacionalno-moralnom aktivizmu imala iza leđa moćnog zaštitnika, pa ne bi bila ostavljena „jedan na jedan“ sa saveznicima Duklje iz NATO.

Najposlije, treba ukazati na još jednu važnu okolnost. Pravi nalogodavci pokušaja identitetske egzekucije pravoslavlja i srpstva u Crnoj Gori vjerovatno se ne bi previše potresli ako Đukanović ovoga puta ne bi uspio u tom projektu – pod uslovom da on ostane na vlasti, ili da u eventualnom procesu smjene dođu na vlast oni opozicioni elementi koji bi im bili odani. Čekali bi narednu priliku za ono što su sada okušali. Tako rade vjekovima i to je za njih stvar svakodnevne geopolitičke rutine. Međutim, iako natjeran da ovo radi – na osnovu pogrešne procjene natističkih analitičarskih „mozgova“ – jer je jasno da ovakav izazov nije bio u ličnom interesu Đukanovićevog održavanja na vlasti (što je, mnogo puta dokazani, njegov jedini lični „državni razlog“), on je, podigavši ulog do maksimuma, zapravo stavio na kocku svoju cjelokupnu političku, a time vjerovatno i ličnu sudbinu. Zato je njemu sada jako teško da samo povuče raz-Zakon, budući da je narodna pobuna dobila sveobuhvatno delegitimišući karakter, pa je veliko pitanje da li bi i poslije tog djelimičnog ustupka i dalje mogao ostati na vlasti. To objašnjava odlučnost s kojom insistira na očuvanju i sprovođenju ovog akta, iako bi racionalna politička logika od svakoga u takvoj situaciji iziskivala njegovo povlačenje. Ipak, kako mi Srbi ne preduzimamo ništa da Krizu nedvosmisleno riješimo u svoju korist – za šta je potrebno odlučno angažovanje Srbije, time dajemo vremena drugoj strani – Dukljanima i NATO – da se konsoliduju i/ili da se spontano pojave okolnosti koje bi im mogle ići naruku. Ne treba im dozvoliti da dobiju i iskoriste takvu priliku. Svakodnevno odigravanje savremene povijesti u vidu veličanstvene pobune crnogorskih Srba mora naći načina da konačno proizvede nepovratnu promjenu političke istorije, poslije koje neće više biti povratka ni na đukanizam niti na bilo kakvu verziju dukljanske identitetske patologije.