Crna Gora – 15 godina nakon pokradenog referenduma – o. Jovan Plamenac: Praznik nasilja nad narodom, mržnje, laži, prevare, krađe i ropstva zapadnjačkim globalistima

Pobjeda režima Mila Đukanovića nad većinskom voljom crnogorskog naroda proglašena je još prije nego su zatvorena glasačka mjesta, još u vrijeme dok su u Bar, Rožaje… pristizali autobusi glasača iz Albanije i sa Kosova i Metohije. Za to vrijeme, Đukanovićevi antiteroristi, pod punom ratnom opremom, čekali su mig da jurnu na narod ako bi se on usprotivio toj beskrupuloznoj krađi, kazao je u intervjuu za IN4S, protojerej stavrofor Jovan Plamenac. 

Šta predstavlja 21. maj i ko, šta i zbog čega slavi ovaj datum?

Izdvajanje Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom 21. maja 2006. godine nije bilo odraz volje većine građana Crne Gore. Ta akcija režima Mila Ćukanovića, inicirana i poduprta od strane tzv. međunarodne zajednice, izvedena je brutalno. Ona je svojevrsno nasilje nad apsolutno većinskim življem Crne Gore – pravoslavnim.

Bili smo svjedoci kupovine glasova, dovođenja ljudi iz Albanije, sa Kosova i Metohije, iz evropskih zemalja… kojima su u ovdašnjim policijskim službama izrađivali lične karte da bi mogli da glasaju, ali i prijetnji ljudima radnim mjestom, ucjena. Obilje tih nepočinstava Joco Markuš, taj biser srpskog naroda ne samo u Crnoj Gori, sabrao je u „Bijeloj knjizi“, koja u digitalnom obliku već duže vrijeme stoji na portalu In4S i svakog trenutka je moguće prelistati 

Crnogorski narod je uoči referenduma bio zasut do tada neviđenom propagandom. U skladu sa proklamovanim načelima zapadnjačke demokratije, Udruženje nezavisnih elektronskih medija Crne Gore (UNEM), pod pokroviteljstvom Kancelarije OEBS-a u Podgorici, sročilo je Kodeks o ponašanju medija u predreferendumskom periodu. Osnov ovog kodeksa bili su principi nezavisnog, objektivnog, fer i balansiranog izvještavanja o kampanjama zainteresovanih strana pred referendum o državnom statusu Crne Gore. Prema njemu, trebalo je da u medijima ne bude privilegovan ni jedan od dva bloka učesnika u predreferendumskoj kampanji, ni blok za zajedničku državu ni blok za nezavisnu Crnu Goru. Takođe, ni izvještavanje o radu državnih organa, funkcionera i članova Vlade nije se smjelo zloupotrebljavati u ovoj kampanji. Principi sadržani u ovom kodeksu već su postojali u kodeksima udruženjâ crnogorskih novinara, ali dobro je bilo naglasiti ih i u ovom jednokratnom kodeksu. Urednici skoro svih medija u Crnoj Gori i predsjednici novinarskih asocijacija su potpisali taj kodeks. Ja sam ga potpisao dva puta: u to vrijeme bio sam urednik Radija Svetigora i predsjednik Udruženja novinara Crne Gore.
Ali, u društvu u kojem pošteni principi postoje samo zbog toga da bi bili izigrani, Kodeks o ponašanju medija u predreferendumskom periodu u stvarnosti je važio samo toliko dugo koliko je urednicima sa tog skupa u hotelu „Crna Gora“, na kojem su ga potpisali, trebalo da stignu do svojih redakcija. Kodeks su svi kršili. Prema njemu su se odnosili kao i da ga nema, s tim što su to za račun bloka za nezavisnost Crne Gore činili – prema mojoj procjeni – barem 80 odsto medija, a preostali za račun bloka za zajedničku državu.
Izaslanik visokog evropskog predstavnika za crnogorski referendum, opskurni Miroslav Lajčak, odmah, istog dana kada je i potpisan, pozdravio je usvajanje Kodeksa. On je, inače, bio ovlašćeni zastupnik međunarodne zajednici u nasilnom izdvajanju Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom.
Bio sam i član Nezavisnog samoregulacionog tijela koje je osnovano da bi javno ukazivalo na kršenje novinarskog kodeksa. U predreferendumsko vrijeme ovo tijelo je funkcionisalo tako što je osuđivalo kršenje kodeksa medija za račun bloka za zajedničku državu, a aboliralo čak i mnogo drastičnija kršenja za račun protivnog bloka, za nezavisnost Crne Gore. Uzaludno sam na sjednicama NST ukazivao na to medijsko bezakonje. Odlučivalo se većinom glasova a ja sam bio sâm protiv svih.
Po saopštenju rezultata referenduma, Kancelariji OEBS-a u Podgorici dostavio sam obilje dokaza o kršenju Kodeksa o ponašanju medija u predreferendumskom periodu, ali i Zakona o medijima. Nakon par dana, Kancelarija je saopštila da je izvještavanje medija u Crnoj Gori o predreferendumskim kampanjama bilo – korektno.

Shvatio sam da je svo moje nadanje da do razdvajanja Crne Gore i Srbije neće doći bilo, u stvari, naivno. To se moralo uraditi. Pobjeda režima Mila Đukanovića nad većinskom voljom crnogorskog naroda proglašena je još prije nego su zatvorena glasačka mjesta, još u vrijeme dok su u Bar, Rožaje… pristizali autobusi glasača iz Albanije i sa Kosova i Metohije. Za to vrijeme, Đukanovićevi antiteroristi, pod punom ratnom opremom, čekali su mig da jurnu na narod ako bi se on usprotivio toj beskrupuloznoj krađi.
Kada ste svjedok takvog nasilja nad narodom, i kada vidite da je ono izvedeno pod zaštitom međunarodne zajednice, odnosno zapadnjačkih liberalnih globalista, i po njihovom nalogu, za njihov interes, onda shvatite da je sva ta priča o ljudskim pravima, uopšte o demokratiji – opšta sprdačina. Na geopolitičkoj sceni svijeta postoji samo interes krupnog kapitala koji se sprovodi brutalnom silom. Ekspresno, u Podgoricu je doputovao predsjednik Srbije Borist Tadić, rob istih gospodara kao i Đukanović, da pečatira odvajanje Crne Gore od Srbije. Odvajanje Crne Gore od Srbije priznala je i Rusija, koja je u to vrijeme još bolovala jeljcinovske rane.
Ovom nasilju nad pravoslavnim, većinskim narodom u Crnoj Gori, ogroman doprinos dali su pripadnici ovdašnjih inovjernih nacionalnih manjina. I u ovoj traumi prvenstveno srpskog naroda u Crnoj Gori, kao u i prethodnim ratovima, oni su bili so na njegovoj zjapijućoj rani. To se ne smije zaboraviti. Ne radi neke osvete, ne daj Bože, nego da bi Srbi u Crnoj Gori bili pripravni na nož u leđa u svojim budućim stradanjima, ratnim ili demokratskim, svejedno.
Eto, to je 21. maj u Crnoj Gori: praznik nasilja nad narodom, mržnje, laži, prevare, krađe i ropstva zapadnjačkim globalistima. A slave ga, ko bi drugi, oni koji u svojim dušama nose upravo taj vrjednosni sistem. Ili, barem, nemaju skoposti da mu se suprotstave pa mu se povinuju.

Gdje je Crna Gora sada, 15 godina od pokradenog referenduma? Privatna ili nezavisna država?

Crnu Goru, koju su oni koji su je odvojili od Srbije upisali u Ujedinjene nacije kao u vrtić, isti oni koji su nešto ranije u krvavom piru rasparčali Jugoslaviju, dali su na lično raspolaganje svom izvođaču radova Milu Đukanoviću. U atmosferi suspendovanog lijepog ponašanja, opušten kao u bordelu, puštajući svoj kriminogeni senzibilitet kao jato golubova, zagospodario je dodijeljenim mu feudom kao vjeran vazal. Ispunio je svoje obaveze prema gospodaru: prošetao je crnogorsko pedere i ostale iz LGBT paketa i njihove poštovaoce ulicama nekoliko crnogorskih gradova i unio je njihovu doktrinu i ideologiju u školske udžbenike, uveo je Crnu Goru u NATO, priznao je za državu natovski koral Kosovo, uveo je sankcije Rusiji…
Ne može se med vrcati a prsti ne lizati, pa je skinuo kajmak sa privatizacije državnih preduzeća u svom feudu, stavio je šapu na svaku kriminalnu trgovinu i ostali berićetni kriminal. Kao što je on poslušan svojim globalističkim gospodarima tako su i njemu poslušni njegovi podanici. Zna se red u kriminalnim organizacijama. Svaka poslušnost i odanost nagrađena je, što niže u hijerarhiji to manje, naravno.
U svemu ovome, u demokratskoj Crnoj Gori, kao i na referendumu 21. maja 2006. godine, crnogorski narod pitao se koliko i oni bravi po crnogorskim katunima.
U takvoj blagodeti nezavisnosti, Crna Gora zatečena je 30. avgusta 2020. godine.

Kako je tekao put Crne Gore od 21. maja 2006. do 21. maja 2021. godine?

Početak puta Crne Gore koji nas je doveo do ovog zida pred kojim smo, nije 21. maj 2006. godine. Seže on dublje u prošlost, ne samo do ’45.
Ni zapadnjačka globalistička liberalna ideologija koja se sručila na referendumsku Crnu Goru nije pljusak u pustinji, nego uporna kiša koja pada na plodno tlo zasijano komunističkom ideologijom, iz kojeg je nikao bujni korov i zagušio tradicionalni crnogorski, po svojoj suštini hrišćanski životni vrjednosni sistem.
Petnaestogodišnji put Crne Gore, od referenduma do danas, put je njenog uniženja, njene negacije, uništenja crnogorskog poštenja, hrabrosti, dostojanstva, put pretapanja Crne Gore u zapadnjačkoj globalističkoj livnici u Montenegro, put šlihtanja Satani.
Na tom putu 30. avgusta prošle godine ugrađena je rampa.

Šta čeka Crnu Goru i u kom smjeru ide njena unutrašnja i spoljna politika?

Put Crne Gore kojim je ona krenula 30. avgusta 2020. godine nije nov. To je stari put, put kontinuiteta, na kojem su tek započete neke rekonstrukcije. Ponijet duhom Bogom blagoslovenih litija, pravoslavni crnogorski narod, potpomognut inovjercima, agnosticima i nevjernicima koji imaju osjećaj čestitosti i pravde, postavio je na taj put uniženja Crkve, Crne Gore i njenih žitelja rampu i izglasao je svoje predstavnike da je spuste. Ali, oni nikako to da urade. Nešto tu prškaju, ali ona je i dalje podignuta.
Crnoj Gori, kao ni čitavom svijetu, nema boljitka bez tektonske promjene životnog vrjednosnog sistema. To znači propast liberalne zapadnjačke ideologije i gospodarstva bankarskog kapitala i prevladavanje životnih vrijednosti koje su održale civilizaciju, prevlast dobra na zlom.
Zapadnjačko liberalno zlo danas vlada svijetom. Ni u SAD, ni u Njemačkoj, Francuskoj…, tek u Crnoj Gori, Srbiji i ostalim državama „šakama jada“, to zlo neće dopustiti da na vlast dođe neko ko neće sprovoditi njegove interese.
Đukanović je i tom zlu presmrdio, toliko je sebe i svoj režim iskompromitovao kriminalom da su gospodari svijeta dopustili da na izborima bude skrajnut. Da nijesu bili sigurni da će njihove interese u Crnoj Gori zastupati i nova vlast, ne bi ni dopustili da on izgubi na izborima. Dopustili bi mu da izvede na narod svoje policijske kerbere i zadrži vlast. Njima su, inače, ljudi koji stradaju u otporu onima koji štite njihove interese kolateralna šteta.
Put Crne Gore koji joj slijedi ne može biti suštinski drugačiji od dosadašnjeg. Čak samo i pokušaj promjene trase tog puta značio bi svrgavanje ove vlasti. Imaju oni načina za to, već dobro upraksanog po svijetu.

Članstvo u NATO, priznanje Kosova za državu i tako to ne smije da se dira. Ali na tom putu ima prostora za popravke: u medijima, školstvu, kulturi, istoriografiji, u očuvanju samodostajanstva naroda… Barem malo. I to malo pruža nadu u opstanak narodnog bića. Mudrost onih kojima je narod povjerio sudbinski posao da spuste rampu na samouništenje Crne Gore u koje ga je uveo režim Mila Đukanovića je u tome da svojim gospodarima ne budu servilniji nego što je to nužno da bi opstali na vlasti.
Crna Gora danas jeste država. O njenoj nezavisnosti smijurija je govoriti. Ali tu zemlju, ljude na njoj, dah mojih predaka koji tako živo osjećam, ja bezmjerno volim. Kada bi sada, baš sada, nekim čudom bio organizovan referendum o spajanju Crne Gore sa Srbijom u državnu zajednicu ja bih glasao protiv, iako Srbiju i narod u Srbiji volim, bezmalo, kao Crnu Goru i narod u njoj. Vlast u Crnoj Gori možda i jeste nikakva, ali u Srbiji je – nikakvija.

Ako bi Crna Gora i Srbija jednog dana postale uistinu nezavisne države, njihovo ujedinjenje bilo bi dar dušama naših predaka.